Pišem kako bi vam pojasnila što se točno događa u Istanbulu posljednjih pet dana. Pišem osobno, jer je većina medija (doslovno) zatvorena od strane vlade, pa je, izgleda, priča od usta do usta i internet jedini način koji nam je preostao za pojasniti što se zbiva i poslati poziv za pomoć, ali i molbu za podrškom.
Prije četiri dana skupina ljudi (od kojih većina ne pripada posebnim organizacijama, strankama ili ideologijama) se okupila u istanbulskom Gezi parku. Među njima su bili mnogi moji prijatelji i prijateljice, studenti i studentice. Njihov cilj je bio jednostavan: spriječiti i prosvjedovati protiv nadolazećeg (najavljenog) rušenja parka kako bi se izgradio na tom mjestu još jedan trgovački centar u samom središtu grada.
Postoje brojni shopping centri u Istanbulu, najmanje jedan u svakom susjedstvu! Rušenje stabala je trebalo početi u četvrtak ujutro. Ljudi su došli u park sa svojim pokrivačima, knjigama i djecom. Postavili su šatore pod stabla i proveli noć pod njima. Rano ujutro, kad su bageri započeli čupanje stotinu godina starih stabala iz zemlje, ljudi su ustali – kako bi zaustavili njihov rad.
Nije bilo ni jednog novinara, ni jedne novinarke, ni iz tiskovina, niti iz TV kuća, nije bilo nikog tko bi izvještavao o događanjima, o prosvjedima. Bio je to potpuni sumrak medija, medijski black out. Tada je policija stigla s vodenim topovima, sa suzavcima. Protjerali su ljude iz parka.
Do večeri se broj prosvjednika/ica umnožio. Nažalost, množio se i broj pripadnika policijskih snaga diljem parka. U međuvremenu je lokalna vlast Istanbula zatvorila sve putove do trga Taksim, gdje se Gezi park nalazi. Metro je zatvoren, trajekti su otkazani, ceste su bile blokirane.
Unatoč svemu, sve je više i više ljudi dolazilo šetnjom do središta grada. Ljudi iz svih krajeva Istanbula. Ljudi iz različitih sredina, različitog podrijetla, različitih ideologija, različitih religija. Svi su se okupili kako bi spriječili rušenje nečeg većeg od parka.
Okupili su se i hodali. Policija ih je tjerala suzavcem, prelazila tenkovima preko ljudi koji su im nudili hranu. Dvoje mladih ljudi su tenkovi pregazili i ubili. Još jedna mlada žena, moja prijateljica, pogođena je u glavu kapsilom suzavca. Policija je pucala direktno u gomilu. Moja je prijateljica nakon trosatne operacije u jedinici intenzivnog liječenja, u vrlo kritičnom stanju. Dok ovo pišem, ne znam još uvijek hoće li preživjeti. Ovaj blog je posvećen njoj.
{slika}
Ovi ljudi su moji prijatelji i prijateljice. Oni su moji učenici i učenice, moji rođaci i rođakinje. Oni nemaju ‘skrivene namjere’, kako političari vole reći. Njihove namjere su jasne. Sve je vrlo jasno. Cijelu ovu zemlju vlada prodaje korporacijama, za izgradnju trgovačkih centara, luksuznih apartmana, autocesta, brana i nuklearnih elektrana. Vlada je u potrazi za (i u stvaranju istih) bilo kakvim opravdanjem za napad na Siriju, protiv volje svog naroda.
Kao šlag na kraju, Vlada je uvela i kontrolu nad osobnim životima građana i građanki, to je postalo nepodnošljivo u posljednje vrijeme. Država je, preko svojih konzervativaca, donijela mnoge zakone i propise u vezi pobačaja, rađanja carskim rezom, prodaje i konzumiranja alkohola, pa čak i boje ruža za usne koju bi trebale nositi zrakoplovne stjuardese.
Ljudi koji su prosvjedovali u središtu Istanbula traže svoje pravo na slobodan život i zahtijevaju pravdu, poštovanje i zaštitu od države. Oni zahtijevaju da budu uključeni u procese donošenja odluka o gradu u kojem žive.
Ono što su dobili umjesto toga je uporaba prekomjerne sile i ogromne količine suzavca – koje su im prskane ravno u lica. Tri osobe su izgubile vid.
Ipak, oni i dalje marširaju. Stotine tisuća su im se pridružile. Još par tisuća prošlo je Bosporskim mostom pješice podržati narod u parku Taksim.
No, i dalje nema novina niti TV kanala koji prenosi drugima što se točno zbiva. Bili su zauzeti emitiranjem vijesti o Miss Turske i ‘najčudnijoj mački na svijetu’.
Policija je nastavila progoniti prosvjednike/ice, prskati ih suzavcem, do te mjere da su i psi lutalice i mačke otrovani i uginuli zbog toga.
Škole, bolnice, pa čak i hoteli s 5 zvjezdica oko trga Taksim – otvorili su svoja vrata ozlijeđenima. Liječnici pružaju prvu pomoć u učionicama i hotelskim sobama. Neki policajci su odbili ispuniti zapovijed i napadati ljude suzavcem, dobili su otkaz. Oko trga su postavljeni blokatori kako bi se ometala internetska veza i 3G mreže su blokirane. Stanovnici i tvrtke u tom području osiguvaju besplatnu bežičnu mrežu za ljude na ulicama. Restorani nude hranu i vodu – besplatno.
No, državni mediji i dalje narodu prikazuju Miss Turske i ‘najčudniju mačku na svijetu’.
Pišem vam ovo pismo, tako da znate što se događa u Istanbulu. Državni mediji neće reći ništa od ovoga. Ne u mojoj zemlji. Molimo Vas objavite što više članaka o ovome, kako bi postali vidljivi na internetu i kako bi širili riječ.
Dok sam na svojem FB profilu objavljivala članke o ovim događanjima, sinoć me netko pitao:
– Što se nadate dobiti ‘olajavanjem’ svoje države strancima?
Ovaj blog je moj odgovor na to.
‘Olajavajući’ moju zemlju nadam se da ću:
– steći slobodu izražavanja i govora
– postići poštivanje ljudskih prava
– imati kontrolu nad odlukama koje se tiču mene i mojega tijela
– imati pravo okupiti se u bilo kojem dijelu grada, bez da nas se smatra teroristima.
No, najviše od svega, šireći riječ za vas, moji prijatelji i prijateljice koji žive u drugim dijelovima svijeta, ja se iskreno nadam kako ću aktivirati i probuditi vašu savijest i steći vašu podršku i pomoć!
Molim vas, širite ovu riječ i podijelite ovaj blog.
Prevela i prilagodila Milena
