Feminizam i vampirski roman nisu bili kompatibilni takoreći od prvog dana. Rodonačelnik žanra, sjena koja se nadvija nad svaki suvremeni vampirski roman je, dakako, Drakula Brama Stokera (1897.), roman u kojemu se izrazito mizogina mitologija isprepliće s vješto kreiranom atmosferom i napetošću. S godinama je, međutim, tekst o vampirima uvelike nadišao granice koje je definirao Stoker, te razvio narativnu strukturu i stav prema ženama koji nadilazi jednostavnu opreku djevičanska žrtva / smrtonosna kurva, karakterističnu za ranije primjerke žanra. S tim na umu, saga Sumrak (2005. – 2008.) autorice Stephenie Meyer i njen retrogradni stav prema ženama još više ljuti. Uspjeh Meyeričinih romana svakako je doveo vampirski žanr u središte pozornosti, no njene knjige lišene su mnogih obilježja koja čine suvremene vampirske romane toliko zanimljivima. Ukratko, Meyer se pri kreiranju ženskih likova nije pomakla dalje od modela koje prije više od stotinu godina zadao Stoker.
{slika}
Glavni izvor seksizma u vampirskoj prozi je paradigma muški vampir / ljudska žena, paradigma unutar koje muškarac dominira u svakom pogledu: kako fizički (nadljudska snaga), tako i intelektualno (mudrost koju skuplja tokom stoljeća). Gotovo da i nema romana u kojem glavni (anti)junak nije lijep ko´ grijeh, a žene od sebe mora tjerati štapom. Ljudska je žena fizički slabija te potpuno nesposobna odoljeti čarima šarmantnog leša. To su, dakle, stalna mjesta koja, doduše, neki romani i serije obrću (poput Buffy, ubojice vampira), no koji i dalje u ovom ili onom obliku prevladavaju u romanima o nadnaravnom. U Drakuli, ženama se nude dvije podjednako neprivlačne opcije: odbaciti početnu kvazi-neovisnost i prihvatiti status žrtve koji im nameću muški likovi, ili pak podleći vampiru-zavodniku i na taj način zadobiti moć. Ta je moć, međutim, uglavnom neodvojiva od seksualnosti te stoga (u skladu s moralnim podtekstom romana), demonska. Neravnomjeran odnos snaga u mnogim vampirskim romanima također proizlazi iz činjenica da je muški vampir u stanju kontrolirati svaku neovisnu želju ili individualnost junakinje. U Drakuli, naslovni junak kontrolira i Minu i Lucy, okrećući ih protiv njihovih prijatelja i saveznika. Iako je i Jonathan Drakulina žrtva, njemu ipak polazi za rukom zadržati svijest o vlastitom identitetu, te naposljetku pobjeći iz zatočeništva. Ženski likovi se, pak, u potpunosti predaju vampirskoj kontroli. Ovakav scenarij zacijelo je poznat svim čitateljima/icama Sumraka: Edward je taj koji kontrolira Belline postupke i ograničava njene izbore. Bellin identitet u tolikoj mjeri ovisi o Edwardu da ju njegov odlazak u Mladom mjesecu (druga knjiga iz serije) tjera u depresiju na granici katatonije. Neki kritičari opisuju Edwardove postupke kao emocionalno zlostavljanje (http://johnnynotsid.buzznet.com/user/photos/i-have-just-made-this/?id=42737891#id=42737891). To itekako stoji, no valja imati na umu da je riječ o obrascu koji je itekako poznat unutar vampirskog žanra. Dobar primjer su vampirske romanse Sherrilyn Kenyon, koje obiluju podložnim i pasivnim junakinjama koje se dobrovoljno podređuju alfa vampirima / shapeshifterima (kod nas se koristi i izraz: mjenjolici, bića koja posjeduju sposobnost mijenjanja oblika) / bogovima koje susreću.
{slika}
Nadalje, figura vampira često se povezivala sa strahovima od stranog Drugog, osobito u istočnoeuropskom kontekstu koji je proizveo grofa Drakulu. Ova je tendencija, primjećuju kritičari, kod Meyer obrnuta u neku vrstu fetišizacije bijelog (http://www.racialicious.com/2009/08/14/on-mad-men-and-race/ ). Dovoljno je spomenuti opsesivne reference na prozračnu ljepotu blijede kože Belle i Edwarda. Meyeričino inzistiranje na ekstremnoj bjelini kao sastavnom djelu ljepote i superiornog karaktera (utjelovljeni u Edwardu) u najmanju je ruku problematična. Pitanje rase nešto je s čime se vampirski žanr u cijelosti prilično loše nosi. Televizijsku seriju Okus krvi (True Blood, ekranizacija romana Charlaine Harris), primjerice, često se proziva zbog uvredljivih prikaza Afro-Amerikanaca/Amerikanki. No ono što najviše šokira kad je riječ o prikazima ne-bijelih žena u vampirskoj prozi je njihov – izostanak.
{slika}
Iako sve dosad rečeno možda sugerira suprotno, bilo bi pogrešno ustvrditi da je žanr vampirskog romana inherentno anti-feministički. Naprotiv, dinamika odnosa na relaciji muški vampir / ljudska žena upravo poziva na subverziju i istraživanje moći u muško-ženskim odnosima. Riječ je o metafori koja savršeno oslikava dominaciju muškaraca u društvu i paletu reakcija žena na takve nejednake odnose. Ako je Drakula zadao mnoge seksističke odlike žanra, Buffy ubojica vampira ponudila je prostor za istraživanje dubljih odnosa između feminizma i vampirskog romana. U svijetu Buffy, muškom vampiru nadnaravnih moći suprotstavljena je žena koja posjeduje vlastitu moć, moć koju njeni protivnici neprestano podcjenjuju. Buffy možda i nije uvijek trijumfalna u svojim borbama protiv vampira, no važno je da ishod sukoba nije unaprijed zadan – ona neće neizbježno podleći superiornoj snazi i moći muškog protivnika. Vampirski roman koji pretendira rodnoj jednakosti u pravilu daje ženskim likovima neku nadnaravnu sposobnost koja bi ih trebala učiniti ravnopravnim vampirskom (anti)junaku: Cassandra Palmer (iz romana Karen Chance) je vidovita, Sookie Stackhouse (romani Charlaine Harris) posjeduje telepatske sposobnosti, Anita Blake (romani Laurell K. Hamilton) uskrisava mrtve. Obožavatelji/ce Sumraka na ovo bi mogli/e dodati da i Bella posjeduje nadnaravne moći: njen um sadrži neku vrst prirodnog štita od telepatije. Istina, no Bellina moć počiva na negaciji. Ona posjeduje sposobnost da se njenim umom ne upravlja, sposobnost koju ne koristi svjesno, niti ju može po želji (de)aktivirati. Njena ju sposobnost ne čini aktivnim agentom, ne pruža joj mogućnost okretanja omjera moći u vlastitu korist. Dinamika muško-ženskih odnosa u vampirskim romanima nije nužno anti-feministička, no Meyer svjesno odabire uskratiti svojoj junakinji pristup moći kakva je dostupna muškim likovima.
{slika}
Žudnja prožima svaki aspekt vampirskog romana. Seksualne su konotacije osobito zamjetne u motivu vampirskog ugriza koji je potreban da bi ljudsko biće postalo vampirom. Sama je preobrazba često izravno vezana uz seks (kao u Intervjuu s vampirom Anne Rice), ili pak funkcionira kao metafora za seksualni čin (kao u Drakuli). U romanima Charlaine Harris i Karen Chance sposobnost pretvaranja ljudi u vampire uglavnom pripada muškim likovima, što upućuje na to da je seksualna moć također vezana za mušku sferu. Junakinje najčešće žude za tim da potpadnu pod (seksualnu) moć vampira, no mnogi/e autori/ce suvremenih vampirskih romana koriste tu žudnju kako bi istražili/e prirodu nadnaravnog te jednakost unutar veza. Anita Blake, Sookie Stackhouse i Cassandra Palmer postupno postaju sve asertivnije u ostvarivanju vlastitih seksualnih želja. U konačnici, zgode i nezgode u koje junakinje zapadaju ne dovode u pitanju njihovu neovisnost ili integritet. Podčinjavanje vampirskom ljubavniku kao ispunjenje fantazije nije kraj priče: odnos moći može se promijeniti, stoga ta žudnja za podčinjavanjem ne vodi nužno u nejednaku dinamiku moći između ženskih i muških likova. U Drakuli, Lucy kroz seksualno iskustvo / kontakt s vampirom stječe nove nadnaravne, fizičke i seksualne sposobnosti. No stjecanje tih sposobnosti automatski znači gubitak svih odlika ljudskosti i ženstvenosti koje su krasile njen lik na početku romana. U narativnom svijetu Brama Stokera, moć i ženstvenost međusobno su isključive. Sličnu situaciju nalazimo i u Sumraku: Bella stječe moć tek nakon što postaje vampiricom (transformacija je, pak, rezultat dugoočekivane seksualne veze s Edwardom). Moć je nešto što joj Edward odlučuje dati. Ovo oklijevanje vezano je uz negiranje i odgodu ispunjenja želje u romanu. Sumrak puca od seksualne želje, i možda je upravo ta tenzija razlog zbog kojeg je knjiga toliko neodoljiva čitateljima/cama. No bez obzira na to što je Meyer željela reći kroz taj motiv apstinencije, žudnja u vampirskom romanu predstavlja sredstvo kroz koje junakinja istražuje moć i nadnaravno, stoga apstinencija u Sumraku označava odricanje od moći koje donosi ispunjenje seksualne fantazije. U pitanjima moći i seksualnosti glavnu riječ ima Edward.
{slika}
Suvremeni vampirski roman dominantno je ´ženski´ žanr: većina autora su žene, u središtu interesa najčešće su ženski likovi. Romani su često pisani u prvom licu, iz perspektive glavne junakinje, što joj također daje određenu moć, moć pripovijedanja koja se uskraćuje muškom vampiru. Kroz većinu romana sage Sumrak Bella nam priča vlastitu priču, no nakon što se pretvara u vampiricu i na taj način zadobije moć, gubi svoj pripovjedni glas. Meyeričina neprestana perpetuacija nejednakosti i neravnopravnosti izravno potkopava bilo kakve feminističke pretenzije koje bi njeni romani eventualno mogli imati. Za razliku od drugih suvremenih vampirskih romana koji koriste dinamiku moći između glavnih likova kako bi istražili narav moći, želje i fantastičnog, negiranje važnosti tog pitanja u Sumraku pokazuje da se po pitanju rodnih uloga ovaj nevjerojatno popularni roman nije maknuo dalje od 1897. godine.
{slika}
Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić
