Najraniju mladost provela sam u uvjerenju da su muškarci i žene ravnopravni, čak da su žene društveno superiornije. Bitka za najboljeg/u učenika/učenicu u razredu uvijek se vodila između djevojaka, predsjednici/e razreda su redovno bile djevojke, a najbolji/e profesori/ce žene. Moja majka je vozila svoj auto, imala uspješan obrt i znala popraviti svaki kvar na televizoru. A uz to, naravno, i organizirati perfektnu proslavu rođendana s desetak vrsta domaćih kolača. I kada nas je početkom četvrte godine fakulteta profesor Nenad Zakošek na seminaru kolegija “Teorije društvenog razvoja” pitao da li se smatramo feministkinjama, sve smo do jedne rekle odlučno NE, jer nam feminizam više nije potreban. Pa mi smo i više nego ravnopravne! A i jasno brijemo dlake i držimo do svoje figure kako već to traže Cosmo i Elle.
Iste te godine počela sam odrađivati svoj prvi mandat članice Županijske skupštine Krapinsko-zagorske županije koja je prva u Hrvatskoj izabrala županicu – Vlastu Hubicki iz Hrvatske seljačke stranke. I odjednom sam se našla kao jako mlada žena u situaciji da gospoda smatraju da je najnormalnije da me grle i hvataju po rukama i koljenima, da mi govore “mala”, i da me tretiraju kao skupštinski ukras pa se čudom čude kad odlučim progovoriti, a količina seksizma upućenih županici bila je nepodnošljiva, no malo tko je u tome vidio problem, a kamoli skandal. Tu negdje se opet upliće i već spomenuti profesor koji kao ispitnu literaturu daje Spolni ugovor od Carol Pateman kao jedinu feminističku literaturu tijekom cijelog studija. Tako je moje odlučno NE pretvoreno u odlučno DA, smatram se feministkinjom. Ne samo da želim biti ravnopravna članica društva i imati jednake šanse, nego imam na to pravo kao osoba i želim se boriti da se to ostvari, kako za mene tako i za moje prijateljice, kolegice i sve druge žene.
Od tog vremena vodila sam nebrojene razgovore s mladim ženama i mnoge od njih pričaju istu priču koju sam ja pričala. Odgajane od super žena za koje ne znamo da padaju s nogu od umora, učene od divnih žena za koje ne znamo da su potplaćene i podcijenjene, ukalupljene u ideale poslušnih djevojčica s urednim bilježnicama što u djetinjstvu donosi uspjeh, odrastamo uvjerene da smo, ako već ne superiorne, onda barem ravnopravne. No prije ili kasnije dođe trenutak kad shvatimo da je sve to bio balon od sapunice, oblik segregacije i stavljanja u prihvatljive rodne uloge te da su naše šanse daleko manje od šansi naših generacijskih prijatelja (iako oni nikad nisu bili najbolji učenici i rijetko predsjednici razreda) i da što smo starije taj jaz među nama nepovratno raste samo zato što smo mi žene, a oni nisu.
Da vjerujem u teorije zavjere pomislila bih da je netko to genijalno smislio. Dok imamo vremena, dok smo mlade i neopterećene pušta nas se u uvjerenju da je sve super i da je samo nebo granica, a u trenu kad shvatimo da nešto u društvu ozbiljno ne štima već imamo pokoje dijete, kredit, stan i posao koji si ne možemo priuštiti promijeniti te nam ozbiljno manjka vremena i energije.
No, feministkinja sam, dakle borim se. I najmanje promjene u odnosima moći, u našim vezama, brakovima, obiteljima, razredima, uredima, političkim strankama doprinose široj društvenoj promjeni. Nemojmo to nikada zaboraviti. Svaka pravedna raspodjela posla u kući i brige oko djece daje zajednici jednu ženu koja može sudjelovati, boriti se i mijenjati. Svaka djevojčica koju potičemo da uči, bude kreativna, drugačija i svoja, donosi promjenu. Svaka žena koju povučemo za sobom i pomognemo joj da izbori svoje mjesto u društvu mijenja stereotipe i ruši predrasude. Svaki put kad tražimo da nas se oslovljava u ženskom rodu i reagiramo na seksizam, osviještavaju se oni oko nas. I svaki muškarac koji razumije i podržava promjenu patrijarhalnih društvenih odnosa, te se za nju bori, naš je dragocjen saveznik.
Da, feminizam nam je i te kako potreban. I naše kćeri to moraju znati.
Članak je izvorno objavljen u publikaciji “Rodna ravnopravnost-sasvim osobno”, ur: Karolina Leaković, izdanoj povodom obilježavanja 15 godina djelovanja Foruma žena SDP-a
