U današnjem svijetu rapidno rastućeg stanovništva i još većih ekonomskih apetita, lako zaboravimo na ono što je bilo jučer, a kamoli prošlo desetljeće ili stoljeće, jer se krize, sukobi i ratovi, rađaju i jačaju svakim novim pojvaljivanjem sunca na obzorju. Imperijalni umovi koji se hrane i razvijaju između ostalog kroz svoje kolonijalne projekte, nisu ostali zatočeni u mračnoj prošlosti. Na to nas je podsjetila Sirija, iako nas možda i nije trebalo podsjećati.
Ono čega bi se trebali sjećati i ono što moramo pratiti jest što se sa takvim i sličnim pričama događa kasnije. Pod kasnije mislim kad prestane interes kolonizatora, kad se iscrpi većina ruda i energenata, kad zemlja ostane – pusta zemlja. Zašto sve te priče tada prestaju biti priče? Zar im ne bi upravo u tim trenutcima trebali posvećivati najveću pažnju? Kakva je perspektiva svih tih država, koje osim što su osiromašene i razorene, ostanu i zaboravljene?
Jedna (od) priča
Upravo iz toga razloga danas pišem o Kongu, demokratskoj republici. Belgijski kralj Leopold II zauzeo je Kongo kao svoj privatni posjed. Iskorištavao je bogate resurse koje su za njega crpili robovi. Ako rob nije bio dovoljno produktivan, nakon radnog dana bi ga sakatili, mučili, zlostavljali. Nakon toga su postali nezavisni. Na vlast je došao Mobutu Sese Seko, tiranin koji je potpuno uništio gospodarstvo Konga, provodio “zairizaciju” i njegovao odnose sa SAD-om. Kad je Mobutu napokon izdahnuo, rat iz Ruande prelio se na tlo ionako shrvanog Konga. Odmazda Tutsija storila je novi genocid. Sukobi unutar Konga sada kontinuirano traju posljednja dva desetljeća.
Sve je počelo tako kada je u 19.stoljeću belgijski kralj Leopold II poslao istraživača Henrya Stanleya da osigura dogovore s plemenima koja su naseljavala porječje Konga. Stanley, kojeg Kongo pamti kao prvog bijelca i početak zla, služio se raznim obećanjima i trikovima u pregovorima s plemenima. Jedna od njegovih metoda bila je da pri upoznavanju s poglavicom priključi na ruku buzzer koji je bio prikačen na bateriju i tako izazove blagi električni šok pri rukovanju. Tada je poglavica mislio kako Stanley ima nadnaravne moći te mu se ponizno klanjao i štovao ga kako kakvo poslanje s nebesa. Stanley je vjerovatno razmišljao o rudnicima zlata, bakra i kobalta, stablima gumovca, dok ga je poglavica ponizno gledao misleći kako će ovaj bijeli čovjek zasigurno donijeti bolju budućnost u njegovo selo.
Na Berlinskoj konferenciji 1894.godine, skupila se svita europskih moćnika da razdijeli “crni kontinent”. Leopold II od milja je Afriku zvao “taj veličanstveni afrički kolač” i zagrizao svojim oštrim zubima u okusima bogati Kongo. Kongo je bio prva zemlja koja je bila posjed jednog vladara. Naime, Kongo nije bio belgijska kolonija, on je prije svega bio posjed Leopolda II na kojem je zarađivao nemilosrdno koristeći sve njegove prirodne resurse. Veliko bogatstvo tada su bila stabla gumovca od kojih se proizvodila – guma. U Europi je tada pod svjetlima reflektora zasjao prvi bicikl i guma je bila više nego potrebna i skupo plaćana. Robovi u Kongu radili su čitav dan kako bi osigurali dovoljne količine gume za europsku gospodu koja je htjela biti viđena na tom novom, veličanstvenom izumu bicikla. Za vladavine Leopolda II uvedene su strašne metode mučenja robova čije se posljedice osjete u Kongu i danas. Naime, u nekim selima narod se još uvijek služi takvim metodama, jer mu je kroz prošlost to predstavljano kao nešto sasvim normalno, nešto što zaslužuje. Za vrijeme Leopolda II u Kongu je ubijeno deset do dvadeset milijuna ljudi, a na njegovom prirodnom bogatstvu obogatio se ne samo Leopold II, već čitava Europa.
Tiranija zvana Mobutu!
{slika}
Godine 1960. Kongo je stekao nezavisnost, a pet godina kasnije na vlast je došao Mobutu Sese Seko. Na vlasti je ostao preduge trideset i dvije godine. On je nastojao zemlju izliječiti od svih kolonijalnih utjecaja, provodivši takozvanu “zairizaciju”. Zapravo je radio isto što i Leopold II – bogatio se, mučio ljude i sustavno uništavao zemlju i narod. Njegova vladavina u svijetu je poznata kao najbolji primjer kleptokracije i nepotizma. Više od novca volio je jedino svoj odraz u ogledalu, stoga ne čudi što je Kongom tih tridesetak godina sveprisutan bio njegov kult ličnosti. Mobutu Sese Seko održavao je dobre odnose sa SAD-om, bio je prvi afrički vođa koji je posjetio Georga H.W. Busha u Bijeloj kući. I dok je govorio o micanju svih kolonijalnih utisaka s kongoanskog tla, istovremeno je prijateljevao sa belgijskim monarsima, primao donacije i bez razmišljanja djelio komadiće afričkog tla za još jedan milijunski račun u nekoj svjetskoj baci udaljenoj od “crnog kontinenta”. Zemlju je pokrao za čak nekoliko milijardi dolara, iako se svim njegovim računima ni dan danas ne može ući u trag. U njima uživaju njegovi nasljednici, uža i šira rodbina, dok gospodarstveno shrvani Kongo plamti u ratu posljednjih dva desetljeća. Zato što, iako oslabljena, ta afrička država još uvijek ima mnogo prirodnih resursa, a na svijetu je dovoljno moćnika koji se za njih žele boriti. A narod? Afrički narod oduvijek je služio tek kao marioneta, kao pijuni koji će se međusobno ubijati dok oni koji su ih natjerali na ubijanje prisvajaju njihova prirodna bogatstva i prozivaju se spasiteljima tog tužnog kontinenta.
Novi genocid i blues brojki
Većina ljudi upoznata je s genocidom koji s dogodio u Ruandi 1994.godine, ali malo ljudi zna za deformiranu bebu koju je izrodio taj genocid. Naime, kad su Tutsiji nakon genocida došli na vlast u Ruandi, htjeli su osvetu. Krenuli su sustavno mučiti i progoniti Hutue, koji su tada bježali u susjedni Kongo. Obračuni su se nastavili u Kongu, gdje su Tutsiji ubili oko dva milijuna Hutua. Tako je započeo i drugi rat u Kongu, koji je trajao do 2003.godine. Tutsiji su ubijali civile, žene, djecu, svakoga tko im se našao na putu. Dva milijuna žrtava strašan je genocid, koji vlada Ruande poriče i takve tvrdnje naziva “nečuvenim”. U Kongu danas djeluje osamnaest paravojski, a tamo je smještena i najbrojnija UN-ova misija – dvadeset tisuća vojnika. Plave kacige služe tek kao ukras na na blatnjavim ulicama rastrgane zemlje. Preko sto tisuća žena silovano je u Kongu posljednjih godina. Uvojačeno je preko trideset tisuća djece vojnika. Sve to uz budno oko oko dvadeset tisuća UN -ovih vojnika koji redovno dobivaju svoju (veliku) plaću i nastoje učiniti misiju što dugotrajnijom.
U Kongu trenutno živi preko 200 etničkih afričkih grupa, a četiri najveća plemena – Mongo, Luba, Kongo i Mangbetu-Azande čine gotovo 50% populacije. Govori se pet različitih jezika, i mnogo različitih unutarjezičnih dijalekata. Gotovo 45% stanovništva mlađe je od 14 godina, a starijih od 65 godina ima tek 2,6%. Kongo je dvanaesta zemlja svijeta po smrtnosti djece pri porodu – 75 mrtvih naspram 1000 živih poroda. Svakodnevni pristup pitkoj vodi u ruralnim područjima ima tek 27% populacije, dok je u urbanim područjima situacija bolja i taj postotak dostiže 79%. Brojne su oapsnosti od raznih bolesti, od baketerijskih, do Hepatitisa A i tifusne groznice. Posljednji podaci govore kako je 28% djece mlađe od 5 godina pothranjeno, a 42% djece od 5 do 14 godine svakodnevno radi različite, često teže fizičke poslove. Veliki problem je i trafiking, za čije sprječavanje vlada ne poduzima gotovo nikakve mjere. Joseph Kabila predsjednik je od 2001. godine, a na tom je mjestu naslijedio svog oca Laurenta Desirea Kabilu, koji je ubijen u atentatu. Kabilina politika, nažalost, ne ističe se značajno u sivom nizu kongoanske političke prošlosti. Brojne su vojne grupe koje svakodnevno vrše pritisak i na vladu i na građane i građanke, od FARDC-a, kongoanske vojske koja često zlostavlja i maltretira građane, FDLR vojne grupa iz Ruande, u kojoj su neki od članova bili provoditelji genocida 1994.godine, do CNDP-a , uglavnom Tutsija iz Konga koji žele da se izbjeglice vrate i žele veće predstavništvo u vladi. Oko 2 7000 000 stanovnika/ica izbjeglih je i premještanih unutar države od početka sukoba u 90ima.
Naravno, uz sve ove oklonosti, teško je da postoji ozbiljna grupacija mladih, obrazovanih ljudi koja bi predstavljala novu budućnost Konga i mogla nešto značajno promijeniti. Nesumnjivo postoje takve težnje i oni koji dijele takve snove, ali siromaštvo, svakodnevni sukobi, manjak osnovnih životnih sredstava, vraćaju unatrag za sto koraka svaki jedan korak učinjen naprijed. Gdje je sada svijet, gdje je sada Belgija? Belgija još uvijek postoji, ali samo na listi izvoznih partnera. Naime, tri najveća izvozna partnera 2012. godine bili su Kina (54%) , Zambija (24%) i Belgija(oko 6%).
Glavni grad više se ne zove Léopoldville, i Leopold II je odavno razdijelio svoje, ali Kongo, demokratska republika, valjda još ima nešto malo za izvesti u staru “domaju”. A kontinuirana kršenja ljudskih prava i grozni uvjeti života tih silnih stanovnika/ica Konga? Kongo ipak nije toliko zanimljiv. Nije to ništa začuđujuće. I nisu ni prvi/e ni jedini/e, nažalost.