Čini se da je ovih dana svima na pameti isto pitanje: “Što je zapravo feminizam?” Blogeri/ce se prepiru oko toga znači li feminizam da žene danas mogu ‘imati sve’. Aktivisti za prava muškaraca pitaju se zašto pokret koji tvrdi da se zalaže za jednakost nosi naziv FEMinizam. Starije feministice žele znati da li ‘treći val’ još uvijek traje ili smo možda zašli/e u neko sasvim novo razdoblje. Pokreti za rasnu ravnopravnost pitaju se može li feminizam ikada napustiti svoj bjelački kompleks spasitelja. Korisnici/e Interneta diskutiraju o tome da li radikalne feministice predstavljaju feminizam kao takav. Mislim da smo svi/e zajedno pomalo zbunjeni/e i izgubljeni/e.
Mnoštvo je knjiga na temu suvremenog feminizma napisano s ciljem (barem djelomičnog) razjašnjavanja postojeće situacije. Odgovor na pitanje “Što je točno feminizam?” nedavno je ponudila i knjiga Julie Zeilinger A Little F’ed Up: Why Feminism Is Not A Dirty Word. Riječ je o kratkom, pristupačnom i razumljivom uvodu u feminizam za sve one koji/e oklijevaju prigrliti feministički identitet. Međutim, brojne Zeilingeričine tvrdnje o tome što suvremeni feminizam predstavlja prilično su problematične.
Zeilinger opisuje suvremeni (čitaj: zapadnjački) feminizam kao borbu protiv ‘suptilnijih’ aspekata seksizma; s druge strane, smatra ona, feminističko buđenje tek treba zahvatiti ostatak svijeta i pozabaviti se problemima kao što su tzv. ubojstva iz časti i ubojstva ženske novorođenčadi. Ako se vaše razumijevanje feminizma temelji isključivo na Zeilingeričinoj knjizi, mogli/e biste pomisliti da se feminizam svodi na borbu protiv seksualnog zlostavljanja, tzv. posramljivanja drolja i zlobnih cura. U razvijenim zemljama, velik dio ‘pravog posla’ već je davno obavljen. Zakoni su se promijenili, svima se pružaju jednake prilike, a Hilary Clinton probila je tzv. stakleni strop; sada nam preostaje pobrinuti se za sve one sirote žene koje nisu imale tu sreću da se rode u nekoj od ‘razvijenih’ zemalja. Znate, te žene se udaju s navršenih osam godina života, ne gledaju muškarce (u protivnom im se u lice baca kiselina) i (zbog selektivnog pobačaja) ne rađaju žensku djecu.
Zeilinger smatra da mladi danas nisu otvoreni prema feminizmu jer “vjeruju da imaju sve (…). Nedostaje im globalna perspektiva koja bi im pružila uvid u ono što se događa u svijetu”. I tako, u trenutku kada se još uvijek borimo protiv seksističkih ženama-je-mjesto-u-kuhinji šala i posramljivanja drolja u oglašavanju, Zeilinger tvrdi da je naš posao u zapadnim zemljama završen. Feminizam je sada potreban ostatku svijeta: Aziji, Africi i Južnoj Americi gdje su žene još uvijek građani drugog reda. Budući da su na Zapadu feministice riješile sve probleme (uz tu i tamo pokoji ‘suptilan’ seksistički problem), vrijeme je da svoju energiju usmjerimo na ‘prave’ probleme žena u globalnoj zajednici.
Nažalost, uvjerena sam da trend borbe protiv seksizma na globalnoj razini stvara podjelu unutar samog feminističkog pokreta i stoji na putu stvarnim promjenama. Dihotomija koju stvaramo govoreći o ‘suptilnim’ feminističkim problemima Zapada i eklatantnoj mizoginiji prisutnoj u ‘ostatku svijeta’ promiče čitav niz rasnih, etničkih i vjerskih stereotipa. Ti stereotipi onemogućavaju feministima/cama diljem svijeta da jedni/e o drugima razmišljaju kao o složenim ljudskim bićima. Ako svaku ženu iz Afrike automatski zamišljamo kao HIV-pozitivnu, neobrazovanu, maloljetnu nevjestu, poništavamo njezinu vlastitu priču. Nemamo priliku doznati da ona na razne načine pridonosi boljitku svoje zajednice ili da mnoge tradicije koje nama djeluju ‘nazadno’ smatra osnažujućim. Ako pretpostavimo da ženama i feministicama na Zapadu “ništa ne nedostaje”, ne možemo niti zamisliti negativne posljedice koje federalne restrikcije vezane uz planiranje obitelji u Sjedinjenim Državama mogu imati na bijelu tinejdžerku koja živi ispod granice siromaštva. Sustavi opresije utječu i na živote žena u New Yorku i na živote žena u Teheranu: možda nam ta opresija ne izgleda uvijek isto, no ima iste korijene. Ti korijeni leže u patrijarhatu. Ti korijeni leže u mizoginiji.
Sakaćenje ženskih genitalija, ubijanje ženske novorođenčadi i časna ubojstva najčešće se navode kao gorući problemi ‘ostatka svijeta’ koji zahtijevaju pozornost feminizma. Zaustavimo se na tren na jednom od tih problema. Ubojstvo iz časti je “ubojstvo člana obitelji od strane drugog člana (ili drugih članova) zbog uvjerenja počinitelja (ili šire zajednice) da je žrtva osramotila obitelj. Ubojstvo iz časti usmjereno je prije svega na žene i djevojke”. Spomenuta se praksa najčešće povezuje s islamom i Srednjim istokom. Međutim, u Kuranu ne nalazimo ništa što bi opravdalo tu vrstu ubijanja. Ubojstva iz časti simptom su mizoginije i svjetonazora koji na žene gleda kao na objekte, a to nije specifičnost niti islama niti kultura Srednjega istoka. Usporedimo dva ulomka, jedan iz Kurana, jedan iz Biblije:
Muškarci vode brigu o ženama zato što je Alah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju voditi brigu, jer i Alah njih štiti. A one čijih se neposlušnosti pribojavate,vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! Alah je zaista, uzvišen i velik! (En-Nisa 4:34)
Ako se kći svećenikova oskvrni nečistoćom, oskvrnu tim oca svojega; ona se ima spaliti.(Levitski zakonik 21:9)
Mizoginija i nasilje nad ženama prisutni su i u islamu, i u kršćanstvu i u judaizmu, no u Sjedinjenim Državama samo jedna od nabrojanih religija smatra se mizoginom. Ubojstva iz časti nisu produkt niti religije niti kulture – na njih se pozivamo kako bismo lakše kontekstualizirali nasilje nad ženama.
Stav da su na Zapadu ostali tek ‘suptilniji’ problemi te da se zapadnjački feminizam treba prihvatiti rješavanja ‘pravih problema’ žena u ‘ostatku svijeta’ kolonijalan je i paternalistički, te stvara distancu između zapadnog feminizma i njegovih globalnih varijanti. Takav stav promovira štetne stereotipe koji otežavaju komunikaciju i organizaciju, te razjedinjuje žene stvarajući vjerske, kulturne i tradicijske barijere među njima, umjesto da ih povezuje u zajedničkoj borbi protiv opresije.
Ne zagovaram relativistički, živi-i-pusti-druge-da-žive stav prema praksama poput genitalnog sakaćenja ili selektivnog pobačaja – to bi, u najmanju ruku, bilo omalovažavajuće prema ženama na koje takve prakse izravno utječu. Da bismo mogli konceptualizirati patrijarhat važno je razumjeti kulturni kontekst, no također je važno imati na umu da kulturni kontekst nije sve.Feminizam će se osloboditi bjelačkog kompleksa spasitelja tek kad svi/e zajedno shvatimo da korijeni seksizma i nasilja nad ženama svugdje u svijetu ne leže niti u kulturi niti u religiji, već u – patrijarhatu.
Mislim da je krajnje vrijeme da se prestanemo pretvarati da je posao feminizma na Zapadu gotov i da nam preostaje još samo ‘fino brušenje’. Percepcija vlastitog tijela, seksizam u oglašavanju i seksualno zlostavljanje samo su neki od problema s kojima se suočava suvremeni feminizam. Ne znam za vas, ali meni se problemi razlike u plaćama, slabe zastupljenosti žena u izdavaštvu i politici, ubojstva transrodnih osoba i napadi na moja reproduktivna prava ne čine nimalo suptilnima.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
