Panel “Homofobija i transfobija u sustavu obrazovanja” održan je u srijedu, 14. prosinca na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Organizirao ga je Zagreb Pride u suradnji s lezbijskom organizacijom LORI iz Rijeke. Povod panelu bila je činjenica da su spolna orijentacija i rodni identitet česta osnova diskriminacije, društvene stigmatizacije i marginalizacije unutar obrazovnog sustava. Na njemu su govorili i govorile Martina Horvat iz GOOD inicijative, Mia Gonan, aktivistkinja Zagreb Pridea, Sunčica Remenar, profesorica u Obrtničkoj školi za osobne usluge, Iva Žegura, psihologinja u klinici za psihijatriju Vrapče, Dino Markešić, učenik u strojarsko tehničkoj školi Faust Vrančić, Sabina Saltović, psihologinja u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji te Darko Tot iz ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.
Panel je otvorila Mia Gonan koja je predstavila okupljene i naglasila da cilj ovog panela nije samo progovoriti o nasilju u obrazovnom sustavu, već i o posljedicama homofobnog i transfobnog nasilja. Iva Žegura je naglasila da je problem činjenica da se u društvu često seksualna identifikacija svodi na infantilnu razinu tj. očekuje se da se radi o nekoj fazi u odrastanju koja će proći, odlika je nezrelosti. Također, rekla je da homofobija ne počiva samo u obrazovnom sustavu, već i da snažan utjecaj na razvoj djece imaju roditeljski stavovi. “Ono što je važno spomenuti kad govorimo o rodnom identitetu je da obitelj ne čini rod osoba, već snaga odnosa unutar nje”, rekla je Žegura. Martina Horvat je, također, ustanovila da je homofobija prisutna u cijelom društvu pa tako i u školama. “Moja nada je da je razlog tomu da dijelom kao društvo ne znamo kako reagirati. Možda nismo dovoljno naučili/e, možda ne znamo kako kazniti diskriminatorna i nasilna ponašanja”, rekla je Horvat. Ipak, poručila je da postoje programi na kojima se radi na suzbijanju takvog nasilja. Potencijal za to imaju kurikulumi građanskog i zdravstvenog odgoja, posebni kurikulumi svake škole te školski preventivni programi. Darko Tot je, pak rekao da kurikulumi i školski preventivni programi mogu biti veliki, mali ili krupan doprinos rješavanju problema. Nakon priča o sličicama, zoološkom vrtu, računalnim igrama iz djetinjstva i koncertima rekao je: “Priča o LGBT za nas je novina. Moj dolazak ovdje pokazuje da nam je ova tema jako zanimljiva i izazovna.”
O stanju u školama progovorile su Sunčica Remenar i Sabina Saltović. Remenar je rekla da su njena iskustva pozitivna te da je u njihovoj školi velik broj učenika i učenica autan. Iako postoje iznimke, smatra da je veći broj kolega i kolegica prijateljski nastrojen/e prema LGBT pitanjima i osobama. Ipak, smatra da svi skupa nisu dovoljno educirani o ovim pitanjima. “Neke smo informacije dobili/e zahvaljujući radionicama koje je proveo Zagreb Pride. Mi trebamo biti potpora onima koji/e se traže, onima koji/e se nalaze i onima koji/e su na putu”, kazala je Remenar. O nedovoljnoj informiranosti nastavnika i nastavnica progovorila je i Saltović. “Ima nastavnika i nastavnica koji/e pružaju direktan otpor i ne žele uopće govoriti o toj temi. Ima i onih koji/e govore da su prijateljski nastrojeni prema LGBT temama i osobama pa po njihovim komentarima ispadne da to i nije baš točno”, ustanovila je Saltović. Također, održavanje radionica za nastavnike/ice pozdravila je kao pozitivan edukacijski pomak.
Svoju priču i iskustvo o autanju, ispričao je Dino Markešić: “Kad sam se prvi put autao, reakcije u mom krugu prijatelja i obitelji su bile u redu. Međutim, igrom slučaja se saznalo na višoj razini pa sam bio napadnut i isključen iz društva. U srednjoj školi Končar sam morao biti u ormaru, morao sam skrivati stvari. Nakon što su neke osobe saznale za moj spolni identitet bio sam anksiozan i u depresiji. Kad sam se prebacio u Faust, bio sam suočen s puno vrijeđanja, prijetnji i sl. Škola je kaznila pojedince, ali se to nije zaustavilo.” Što se tiče odnosa profesora i profesorica spram njega Markešić kaže:” Određeni/e profesori/ice su me podržali/e, određeni/e su bili suzdržani/e, a neki/e su okrenuli/e glavu na vrijeđanje upućeno meni.” Na to je Tot rekao da “svaku situaciju treba gledati individualno i rješavati diskretno.” Ustanovio je da treba razgovarati i raditi s osobama koje su žrtva tog nasilja, a ne s napadačima. “Teško je reći što raditi u konkretnoj situaciji. Neke su osobe snažne pa ćete do njih doprijeti, neke su osobe jako ranjive. Ipak, ne možete uči u razred i razgovarati s ovima što ih napadaju. Oni će se ispričati i nastaviti napadati i dalje. S druge strane, mi smo dužni skrenuti pozornost da svako ponašanje koje nije primjereno u školama. Škola nije kafana“, zaključio je Tot. Na pitanje što ministarstvo može napraviti na globalnoj razini, rekao je da ne može reći konkretan stav.
“Neke zemlje oko nas su kad su prepoznale homofobiju i transfobiju u sustavu obrazovanja, počele razvijati akcijske planove. Mi dosta pričamo o ovim problemima, ali možda ne činimo dovoljno da to promijenimo“, rekla je Martina Horvat. Također, smatra da je društveni otpor prema kurikulumu koji sadrži LGBT teme ukazao na veliku raširenost homofobije u društvu. “Ljudi u obrazovanju se boje spomenuti LGBT osobe. Time na neki način poručuje da je u redu marginalizirati, učiniti nevidljivim”, dodala je Horvat. Sunčica Remenar i Sabina Saltović nadovezale su se s pričom da se u praksi o takvim temama može govoriti na satu razredne nastave. “LGBT temama se prvenstveno bavim kao razrednica na satu razredne nastave. Također, važno je uočiti da osoba koja vrši nasilje je istovremeno osoba nad kojom se negdje drugdje vrši nasilje. Naše je društvo ozlojeđeno i nesretno, pa možda i zato imamo problema s afirmacijom identiteta“, kazala je Remenar. Saltović je naglasila kao primjer dobre prakse da njihova škola osim same zabrane diskriminacije, u statutu ima i eksplicitno navedenu zabranu diskriminacije po rodnom i spolnom identitetu te spolnoj orijentaciji. Smatra da je važno svakodnevno raditi na prevenciji, reagirati na svaki “mali” komentar. Ono što smatra posebno važnim da bi se napravili iskoraci u suzbijanju homofobije i transfobije je educiranje i informiranje roditelja.
Važnost sustavne edukacije naglasila je i Horvat kazavši da sada imamo različite edukacije i zato dobivamo i različite stavove. Kao primjer pozitive edukacije navela je kvalitetan seminar osposobljavanja nastavnika i nastavnica koji provodi LORI. Ipak, on od strane sustava, unatoč uspješnosti evaluacije, nije prepoznat jer se odvije subotom. Danijela Almesberger iz Udruge Lori je dodala: “Bez suradnje svih aktera, boriti se s homofobijom će biti kao boriti se s vjetrenjačama.” Dodala je da je do sada educirano 100 osoba, a kad bi ministarstvo bilo otvoreno za suradnju educirali bi 1000 osoba. “Suzbiti homofobiju možemo samo znanjem i edukacijom“, kazala je Almesberger.
Iz publike su naglasili da svi ljudi koji provode LGBT teme u svojim školama su socijalno osviješteni/e, no činjenica je da velika većina to nije. Naglašeno je i da je problem što već u nižim razredima djecu toliko uvodimo u heteronormativan način razmišljanja (muški i ženski sportovi, prije i poslije puberteta) da je kasnije teško raditi korektiv. Ravnatelj jedne škole rekao je da je problem i što škola da bi nešto novo naučila učenike i učenice, mora prvo obrisati ono s čime su došli iz svoje okoline. Također, naglasio je da je problem kažnjavanja nasilnika/ica u školama što je teško ustanoviti jesu li oni/e to počinili/e iz neznanja i nedovoljne edukacije ili zato što su nasilnici/e. U publici se našao i predstavnik ureda pravobraniteljice koji je naglasio da je diskriminacija po spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu veći problem od bilo koje duge diskriminacije. Prema nedavnim istraživanjima, roditeljima i učenicima/ama homoseksualnost je diskutabilnija od pedofilije, pornografije ili prostitucije.
Što će se točno dogoditi s ovim temama u novim kurikulumima, još se ne zna i ostaje nam sačekati. No, Iva Žegura je poručila: “Vidjeli smo pozitivne i negativne strane edukacije, moj apel je da se ponovno ne dogodi da prođe nešto što ugrožava osnove znanstvene spoznaje i što dodatno ugrožava pokušaj suzbijanja homofobije i transfobije.”
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
