Tumačenje i provedba mnogih aspekata islamskog zakona problematični su, a za Iranke predstavljaju vječitu borbu, naročito kada je riječ o zakonski propisanom nošenju hidžaba. Prvi pisani zakon takvoga tipa donesen je 1983., i obavezivao je Iranke da nose maramu i odjeću koja im prekriva tijelo s rasponom kazni za neposluh koje su sezale i do zatvorske kazne. Nije se toleriralo čak ni nekoliko pramenova koji bi mogli proviriti ispod marame, a kamoli odluka da takvo što bude stvar osobnog izbora. Jedan od načina prilagodbe kojemu su Iranke pribjegle bilo je nošenje zapadnjačke odjeće, uz djelomično pokazivanje kose.
Iako danas veliki broj žena u Iranu dobrovoljno nosi hidžab, jedan, isto tako velik, broj žena odlučio je prkositi ograničenju poput ovoga – borba između njih i konzervativne vlasti traje i dalje. Niz napada kiselinom prošloga mjeseca koji su se dogodili u gradu Isfahanu povezani su s nošenjem lošeg hidžaba što je termin za onaj tip samoodređenja koje ne prihvaća restriktivno nametnutu obavezu pokrivanja glave i/ili za žene koje se priklanjaju nošenju zapadnjačke odjeće.
Usprkos opasnosti od ovog tipa nasilja ili kažnjavanja od strane države Iranke su nedavno, koristeći društvene medije, odlučile testirati granice. U svibnju ove godine šestero mladih Iranaca, od kojih su tri od njih žene koje ne nose propisanu maramu na glavi, objavilo je video u kojemu plešu na Pharrell Williamov globalni hit ‘Happy’. Istovremeno, pojavila se i Facebook stranica pod nazivom My Stealthy Freedom (Moja nečujna sloboda), koja sadrži autoportrete gologlavih žena koje su skinule hidžab i time privukle stotine tisuća sljedbenika/ica i lajkova podrške.
Može li trenutni iranski politički sustav odluku da odaberu ili odbiju nositi hidžab prepustiti ženama kao slobodnu i dobrovoljnu odluku? Do danas režim je imao oštre reakcije na ideju o labavljenju stroge provedbe obaveze nošenja hidžaba.
Skupina mladih ljudi koja je snimila, a potom i objavila, svoju verziju Pharellova megapopularna hita Happy, učinila je nešto što je u toj plesnoj euforiji radio i ostatak svijeta. Jedina, ujedno i najveća, razlika je što je skupina Iranaca i Iranki optužena da oskvrnjuje javni moral nakon čega su se morali javno ispričati na iranskoj nacionalnoj televiziji, a potom su u rujnu osuđeni na do godinu dana zatvora i 91 udarac bičem. Na sreću, takva kazna je suspendirana na rok od tri godine, što bi značilo da se neće izvršiti ukoliko takav prijestup ne ponove.
Režimsko kažnjavanje imalo je manje uspjeha kada je riječ o procesuiranju žena i spomenute Facebook stranice Moja nečujna sloboda koja je objavljenja također u svibnju, a do sada ima preko 700.000 poklonika.
Fotografije koje se ondje nalaze nevjerojatno su različite: studentice, domaćice, mlade djevojke, žene i bake – sve su postavile fotografiju sebe na kojoj ne nose hidžab prkoseći tako nalogu.
Stranicu je pokrenula novinarka Mesiha Alinejad koja je bila prisiljena napustiti zemlju u razdoblju nakon pučkog ustanka vezanog za kontroverzni lipanjski (2009. godine) reizbor bivšeg predsjednika Mahmuda Ahmadinejada. Kaže da je ideju za stranicu dobila postavljanjem stare slike sebe na kojoj sjedi za volanom ne noseći maramu, a koju je nazvala nečujnom slobodom.
Naglašava kako nije riječ o planiranoj kampanji, već se sve događalo jedno za drugim – prvo su njeni prijatelji/ice podržali objavljivanje fotografije, potom postavili vlastite fotografije na kojima čine isto da bi na kraju nevjerojatan broj žena slanjem svojih fotografija inicijativu koja je u početku bila osobna borba pretvorio u globalnu kampanju.
Facebook joj tako omogućava ono što u stvarnosti kao novinarka ne može, primjerice hodati slobodno ulicama Teherana, fotografirati i izvještavati o tome kako se žene osjećaju vezano uz nametnutu odluku da moraju nositi hidžab.
Ne iznenađuje, naravno, činjenica da su tvrdolinijaši ovu stranicu označili kao antiislamističku i antireligijsku uz optužbe da krši kulturni kod islama. Ipak, postoje određene nade na obzoru.
Dana 8. listopada iranski parlament donio je zakon koji daje moralnoj policiji slobodne ruke. Novi zakon koji promiče načelo Amr biti Maruf VA Nahy az Monkara (zapovijeda ono što je pravo i zabranjuje ono što je krivo) – niti jedna osoba ili institucija nema pravo ili ovlast da spriječi izvršenje zapovijedanog prava. Drugim riječima, zakon proširuje ovlasti tzv. moralne policije da određuje kako bi se žene po njima trebale odijevati. Bez obzira koliko se moralna policija agresivno postavlja, neće biti suočeni s progonom, a oni koji odgovore nasiljem bit će kažnjeni. Ovakav bi zakon mogao potencijalno biti percipiran kao zeleno svjetlo za građane/ke s radikalnim političkim i vjerskim pogledima koji vrše pritisak na sugrađane/ke uključujući premlaćivanje žena; odnosno mogao bi biti svojevrsna vježba nasilja, bez straha od progona.
Hidžab je izvor napetosti i neslaganja u Iranu u tolikoj mjeri da rasprave ponekad odlaze u apsurd. Gholamhossein Hadad-Adel, bivši konzervativni kandidat za predsjednika i član parlamenta, hidžab je nazvao ‘kompliciranim pitanjem kao i ovisnost o drogama’. Jednako tako, u jednoj je prilici sloboda (ne)nošenja hidžaba ili nošenje lošeg hidžaba nazvana gorom ovisnošću od one o drogi.
U lipnju je 195 članova parlamenta pozvalo predsjednika Hassana Rouhanija da treba poduzeti mjere za promicanje politike nametnutog nošenja hidžaba i upozorili su kako bi neuspješno provođenje zakona moglo imati ozbiljne posljedice.
Konzervativni političari nisu jedini koji ustraju na strožim zakonskim normama vezano uz nošenje hidžaba. Visoki vjerski vođe, poput Grand Ayatolla Naser Makarem Shirazia, pozvali su parlament da stvore prave zakone koji su u mogućnosti društvo izvesti s opasnog puta.
Čak i predsjednik Rouhani mora paziti na finu liniju prijepora oko navedene problematike iako je on jedan od onih koji (tu i tamo) govore protiv strožeg postupanja prema ženama. Tijekom putovanja u Mashhad u rujnu, Rouhani je zastupao dvije vrlo različite pozicije – branio je hidžab obećavajući kako neće dopustiti ponavljanje nasljeđa Pahlavi režima da se ponovo pojavi; vezano uz Reza Pahlavi Shah, oca pokojnog šaha Irana Mohammad Reza Pahlavija, koji je žene silom obezvelio 1930. godine. S druge strane, postavio je pitanje je li nasilje nad ženama pravi način kojim se postiže čestitost društva, odnosno je li zaista baš trpanje žena u kombije i prebacivanje u lokalne zatvore jedini mogući način.
Borba protiv patrijarhalnih zahtjeva za strožom provedbom propisanog nošenja hidžaba je neslužbeni, ali stalni ženski pokret koji širi svoje zahtjeve. Ako je u prošlosti borba za ženska prava i slobodu bila definirana u vidu prava na glas ili pristupa slobodnim medijima sada možemo reći, kako je i sociologinja i aktivistkinja Noushin Ahmadi Khorasani naglasila: “Jedan od najvažnijih stupova demokracije je neuplitanje u privatne sfere života građana/ki”. Iranska politika očito još uvijek ne priznaje integritet privatne sfere zahvaljujući manjku demokracije.
Pod parolom održavanja unutarnjeg reda Irana provođenje i inzistiranje na mjerama o obaveznom nošenju hidžaba jedan je od načina kojim se vlasti nastoje suprotstaviti tzv. prozapadnjačkom načinu života, pri čemu je nametanje obaveze nošenja pokrivala za glavu (vela, hidžaba) trenutno u žarištu. Svemu kumuje i panika kako će ako smanje pritisak vlasti izgubiti kontrolu nad ženama (?!), i da bi izmicanje situacije kontroli moglo dovesti do kaosa.
Sve skupa, ipak, ne znači da je situacija bezizlazna niti da nema pomoći jer brojni su zakoni i/ili zabrane već odavno zaboravljeni (zabrane pjevanja, očekivanja muškaraca da uzgajaju bradu i sl.), čak i neki zakoni koji su se smatrali svetima su se promijenili – poput zakona koji brani ženama da prisustvuju suđenjima ili drže pozicije u pravosuđu.
Dosad, međutim, pravila koja se odnose na nošenje hidžaba nisu se promijenila.
