MaMa je u petak bila premala za sve posjetitelje i posjetiteljice tribine ‘Ja od jutra nisam stala’, koja se bavila neplaćenim kućanskim radom. Tribinu su realizirale aktivistkinje i feministkinje koje su organizirale Noćni marš – 8. mart i performativnu akciju Preuzmite odgovornost za ubojstva žena, te se upravo nalaze u procesu formiranja strukturiranijeg kolektiva. One su odmah na početku istaknule kako su željele uoči Prvog maja u fokus radničke i feminističke borbe vratiti jedno ‘zaboravljeno’ pitanje – neplaćeni kućanski rad, kao rada na kojem kapitalizam egzistira.
“Čak i kad bi Prvi maj definirali u skladu s njegovim historijatom te o njemu govorili kao o protesnom danu međunarodne radničke solidarnosti koji označava borbu za šire društvene ciljeve još uvijek bi takva definicija isključivala rodno segregirani rad u kućanstvu, odnosno neplaćeni kućanski rad koji uglavnom obavljaju žene. Poslovi vezani uz biološku i socijalnu reprodukciju kao što su održavanje kućanstva, rađanje, briga o djeci, starijima i bolesnima nisu prepoznati kao rad te se smatraju dijelom tzv. ženske prirode, a samim time bezvrijednim i neproduktivnim. Ovom prilikom želja nam je ukazati na uzroke zanemarivanja ove teme u radničkom i feminističkom pokretu, te podsjetiti na važnost historijsko materijalističke kritike i u tom kontekstu neophodnost povezivanja pojma roda s pojmom klase. Cilj nam je i upozoriti na posljedice strukturnog nepovezivanja ekonomske krize s krizom socijalne reprodukcije kao što su npr. komodifikacija javnih servisa i uvođenje tzv. fleksibilnih oblika rada te pokušati ovu temu uvesti kao važnu za restrukturiranje društvenih i ekonomskih odnosa”, pojasnila je na početku tribine moderatorica Andreja Gregorina.
Govornice tribine Vedrana Bibić, Ana Rajković i Jelena Tešija nastojale su pojasniti kako proizvodni procesi u kapitalizmu utječu na položaj žena i kako je neplaćeni kućanski rad neprimjetno ‘ispao’ iz lijevih pokreta, a osvrnule su se i na aktualno prebacivanje socijalnih servisa s leđa države na pojedince i pojedinke. Govornice su pružile povijesni pregled, kao i stanje u zemljama koje su kućanski neplaćeni rad priznale i novčano ga vrednuju, ali i kontekst Jugoslavije i AFŽ-ov pokušaj socijalizacije kućanskog rada.{slika}
Izlaganje je započeto historijskim pregledom kampanje Nadnice za kućanski rad, feminističke inicijative pokrenute u Padovi početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koja se oslanjala na talijansku autonomističku tradiciju.
Vedrana Bibić fokusirala se na nekoliko programatskih tekstova najznačanijih predstavnica Mariarose Dalla Costa, Selme James i Silvie Federici koje su u zahtjevu za priznavanjem neplaćenog kućanskog rada kao rada, pa time i mogućnošću primanjem nadnice za njega vidjele emancipatorski potencijal za odbijanjem ove vrste društveno neprepoznatog i nevidljivog rada. U svojim su tekstovima naglašavale kako zahtjev za nadnicom za kućanski rad nije samo zahtjev za određenom svotom novca, nego i šira politička perspektiva koja ide u smjeru mijenjanja društvenih odnosa . Iako se ovu kampanju treba gledati kroz specifični društvenopolitički okvir u kojem je nastala, a također se njeni aspekti moraju kritički promišljati, pogotovo kada uđemo detaljnije u polje marksističkog poimanja (ne)produktivnosti, mnoge su njezine teze i dalje aktualne i čine neizostavnu polazišnu točku kada pričamo o tematici kućanskog rada.
“Dalla Costa i Selma James su 1972. objavile pamflet ‘The Power of Women and the Subversion of the Community’ u kojem su otvorile pitanje kućanskog rada kao potencijalno snažnog emancipatorskog oružje jer je zajedničko svim ženama radničke klase koje bez vlastitog novca ne mogu promijeniti uvjete u kojima rade i žive. Njihov cilj je bio priznavanje kućanskog rada kao rada. Jer u suprotnom, kapitalist dobije dvoje radnika za cijenu jednog – radnika koji radi u njegovoj trvornici i proizvodi višak vrijednosti, ali i njegovu suprugu koja omogući da radnik stigne na radno mjesto sposoban i spreman za rad jer je nahranjen, obućen, seksualno zadovoljen, itd.”, pojasnila je Bibić.{slika}
Ana Rajković pružila je uvid u potencijalna legislativna rješenja ekonomskog vrednovanja kućanskog rada na primjerima Venezuele i Ekvadora. Rajković je ispričala je kako je Venezuela donošenjem novog Ustava 1999. godine priznala kućanski rad kao ekonomsku vrijednost.
“Kućanski rad smatra ekonomskom aktivnošću koja stvara dodatne vrijednosti i proizvodi društveno blagostanje, pa kućanice imaju pravo na socijalnu zaštitu i državnu mirovinu”, stoji u članku 88. Ustava kojim se također propisalo kako žene moraju primati iste plaće kao i muškarci za rad jednake vrijednosti.
“U Venezueli se tada osnovao i Sindikat kućanica. Međutim, cilj ovakvih reformi u Venezueli nije bio zadržati žene u kući, nego ih ekonomski osnažiti kako bi aktivno participirale u javnom i političkom životu zemlje. Dakle, cilj je bila demokratizacija obitelji, da žene postanu ekonomski subjekti”, tumačila je Rajković.
Izlagačica se osvrnula i na Ekvador kao loš primjer priznavanja vrijednosti kućanskog rada jerbo je tamo riječ o socijalnoj mjeri za suzbijanje siromaštva i nema nikakav emancipatorski motiv.
Jelena Tešija istaknula je kako je u Jugoslaviji bio prepoznat problem dvostrukog opterećenja koje su trpjele radnice obavljajući još jedan posao prije i nakon što bi se vratile iz smjene: onaj kućanski.
“U rješavanje problema krenule su žene same preko ženske organizacije AFŽ-a, koja je počela sa zagovaranjem socijalizacije kućanskog rada te organizacijom javnih vrtića, jaslica, uslužnih servisa, restorana i svega ostalog što je ženu moglo rasteretiti poslova u kući te joj omogućiti vrijeme za ravnopravno sudjelovanje u političkom i kulturnom životu zajednice. Iako je problem bio prepoznat te se radilo na njegovu rješavanju od čega su, svim nedostacima, nedostupnostima i skupoći uslužnih servisa unatoč, žene itekako imale koristi, socijalistička se država nikad nije obračunala s patrijarhatom i rodnom podjelom rada unutar obitelji. Socijalizacijom kućanskog rada pomagalo se ženama, ali se u muške privilegije unutar obitelji nikad nije diralo, zbog čega je, između ostalog, nakon raspada Jugoslavije vrlo lako uspostavljen diskurs retradicionalizacije i repatrijarhalizacije društva”, pojasnila je Tešija.
“Ipak, ako usporedimo situaciju s današnjom, jasno je da je – koliko god možemo diskutirati o uspješnosti ili neuspješnosti socijalizacije kućanskog rada te nevoljkosti jugoslavenskog sustava da se obračuna s patrijarhatom – makar postojala ideja i namjera da se sa ženinih leđa skine teret neplaćenog svakodnevnog kućanskog rada. Čak se u lifestyle časopisima iz 50-ih (npr. časopis Praktična žena iz 1956. godine) raspravljalo na više stranica u više brojeva o tome kako da se pomogne zaposlenoj ženi preko podruštvljavanja kućanskih poslova, dok se danas u lifestyle časopisima i u mainstream medijima često prikazuje i zagovara tip žene koja je uspješna na poslovnom planu, a pritom izrazito brižna majka i vrijedna kućanica koja sve stiže i kojoj nikad ne silazi osmijeh s lica. Cilj je, kako kažu, ‘pomiriti’ privatno i poslovno i sav je teret tog cilja, umjesto na društvu i javnim servisima, na ženinim leđima”, naglasila je.{slika}
Nakon navođenja primjera iz svijeta, ali i vlastitog dvorišta, govornice tribine i publika složile su se kako je takozvano žensko pitanje često micano na stranu i u lijevim takozvanim progresivnim krugovima. Dok su žene vrijedne suborkinje tijekom revolucije i borbe za društvene promjene, u vremenu uspostavljanja ‘normalnog’ života, ponovno ih se vraća u privatnu sferu, dok muškarci preuzimaju vodeće uloge. Osim toga, danas proživljavamo ponovni ‘povratak žena na ognjište’. Uz suludu mjeru ‘1.000 eura po djetetu ako ispuniš HDZ-ove kriterije’, ponovno uskrsnuće dobiva ideja ‘majka odgajateljica’ – roditeljica koje bi za ostajanje doma s djecom primale prosječnu hrvatsku plaću, čime se žene zapravo motivira da ni ne izlazeu svijet rada, nego se posvete onom’primarnom, biološkom i ženskom’: odgajanju djece, brizi za muža i ostale članove obitelji, spremanju, kuhanju i čišćenju. Stoga, na agresivnu repatrijarhalizaciju društva moramo odgovoriti ujedinjeno i odlučno, i to što prije. Jer u vremenu gdje je već napadnuto zdravstvo, mirovinski sustav, radna i socijalna prava, mediji, civilno društvo, pet do dvanaest je već prošlo.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
