Nakon što je američki predsjednik Barack Obama u svojem drugom inauguralnom govoru naglasio potrebu borbe za LGBT ravnopravnost, utjecajni časopis Foreign Policy podsjeća da bi SAD o gej pravima mogao štošta naučiti iz brojnih južnoameričkih primjera.
“Naše putovanje nije završeno sve dok naša gej braća i sestre ne budu pred zakonom tretirani jednako kao i svi drugi – jer ako smo svi doista stvoreni jednakima, onda i ljubav koju pružamo jedni drugima mora biti jednaka”, jedna je od rečenica iz drugog inauguralnog govora američkog predsjednika Baracka Obame, u kojima se zauzeo za LGBT ravnopravnost i bračnu jednakost istospolnih parova. Predsjednik Obama je obećao kako će se SAD ubuduće mnogo više zalagati za LGBT prava, u svojoj zemlji, ali i diljem svijeta, a tu stvari postaju neočekivane i zanimljive.
Naime, SAD o borbi za LGBT ravnopravnost i slobodu najviše može naučiti ne od ‘uobičajenih osumnjičenih’ poput Kanade i desetak europskih zemalja, nego od Južne Amerike. Kako piše Foreign Policy, u proteklih nekoliko godina se ‘od Ognjene Zemlje do Rio Grandea dogodila gej revolucija’. Najbolji primjer toga se mogao vidjeti 2007. godine, kada je u UN-u predložena rezolucija o pravima gejeva, lezbijki, biseksualnih i transrodnih osoba, za koju se za najsnažnije zalagali Brazil, Argentina i Urugvaj, a ne recimo Švedska ili Nizozemska, kako bi se stereotipno očekivalo.
Otada se u mnogim južnoameričkim državama zakonodavna i društvena situacija za LGBT zajednicu dramatično poboljšala, pa je Argentina 2010. izglasala bračnu jednakost za istospolne parove, što je te godine odlučeno i u Mexico Cityju. Godinu dana kasnije je brazilski Vrhovni sud donio presudu koja kaže da je obavezno omogućiti ozakonjenje veza istospolnih parova u okviru zakona o civilnom partnerstvu, što je pak pojedine brazilske pokrajine, poput Sao Paola, potaknulo na uvođenje potpune bračne jednakosti. Urugvajski parlament je krajem prošle godine izglasao bračnu ravnopravnost istospolnih parova, a očekuje se da će taj zakon podržati i gornji dom parlamenta, odnosno senat, kada o tome bude odlučivao na proljeće ove godine.
Čak se i u konzervativnijim državama Južne Amerike događaju značajne promjene nabolje za njihove LGBT građane i građanke. Čile je prošle godine – nakon strašnog zločina na mladim homoseksualcem Danielom Zamudom – u parlamentu izglasao Zakon o suzbijanju diskriminacije, kojemu su pak prethodili veliki prosvjedi u znak podrške gej Čileancima i Čileankama. Bolivija je u novom Ustavu iz 2009. eksplicitno definirala brak kao zajednicu muškarca i žene, ali istovremeno i zabranila diskriminaciju LGBT osoba. U Kolumbiji je pak ustavni sud 2011. presudio da se istospolni partneri moraju u očima zakona smatrati obitelji, te je naredio tamošnjem parlamentu da u roku od dvije godine izglasa zakon koji bi izjednačio prava istospolnih parova s onima koja uživaju raznospolni parovi.
Argentina je pak naročitu pozornost posvetila problemima transrodnih osoba, pa je tako prošle godine predsjednica Cristina Fernández de Kirchner kroz tamošnji parlament progurala ‘najširu zakonsku zaštitu transrodnih osoba na svijetu’, kako konstatira Foreign Policy.
To ne znači da je cijela Južna Amerika postala kontinent bez homofobije, koja je veliki problem, naročito u državama Latinske Amerike u kojima je snažan utjecaj evangeličkih kršćana, ali je ‘napredak u borbi za istospolne brakove zapanjujući, još ako se uzme u obzir da su se mnoge južnoameričke vlade natezale s Katoličkom crkvom oko legalizacije razvoda samo prije desetak godina’.
Objašnjenje za velike uspjehe LGBT aktivista i aktivistkinje treba pak tražiti u tome što se njihova borba percipira kao ‘dio šire fronte za ljudska prava’, koja su u Južnoj Americi vrlo važna tema zbog višedesetljetnog iskustva s brutalnim, desničarskim diktaturama u 20. stoljeću.
