U fokusu

Kako vi žene živite bez brade?

Festival novog cirkusa započeo je 26. studenog i traje do sutra kada se završava u dvorani Jedinstvo predstavom Psychological Art Circus: “Human Document”. Libeline izvjestiteljice pohodile su veći dio programa i njihove izvještaje i impresije moći ćete čitati narednih dana. Započinjemo s izvještajem Ivane Turudić koja je gledala predstave Eloge du foil te Poppins silazi hrvatske družine Triko.

 

Kako vi žene živite bez brade?

 

Festival novog cirkusa započeo je 26. studenog i traje do sutra kada se završava u dvorani Jedinstvo predstavom Psychological Art Circus: “Human Document”. Festival je ove godine fokusiran na fenomen ženskog cirkusa, pa se u rodno osvještenoj selekciji predstavljaju autorice iz Francuske, SAD-a, Njemačke, Velike Britanije, Švedske, Kolumbije i Hrvatske. Libeline izvjestiteljice pohodile su veći dio programa i njihove izvještaje i impresije moći ćete čitati narednih dana. Započinjemo s izvještajem Ivane Turudić koja je gledala predstave Eloge du foil te Poppins silazi hrvatske družine Triko.

 

Programski dio Festivala novog cirkusa koji uključuje predstave otvoren je 26. 11. izvebom Eloge du foil, u prijevodu, Oda dlaki. Kako i sama najava predstave kaže, bradata žena aludira na povijesno mjesto tradicionalnoga cirkusa, na sajmište na kojemu su se prikazivale razne nakaze. Što je žena s bradom, inače muškim atributom, atributom koji se, kako je rekao Ivan Kralj, direktor festivala, u uvodnome govoru na konferenciji “Žene i cirkus”, ujedno atribut i božanskoga? Ima li svaka od nas bradu koja samo raste prema unutra, kako nas pita izvođačica čudeći se tolikim ženama glatka lica oko nje? Postoji li subverzivni potencijal u svakoj od nas, ili je on rezerviran samo za sferu cirkusa u kojem se čudesno može pojaviti? “Kako vi žene živite bez brade”?

Izvođačica Jeanne Mordoj cirkus je otkrila već s 13 godina od kada se amaterski obrazuje, a institucionalno neko vrijeme na Châlons-en-Champagne, nacionalnoj cirkuskoj akademiji, kasnije i uz mnoge ugledne umjetnike, dobivajući i manje role u kazalištu i operi. Sama predstava svakako pokazuje svestranost ove kontorcioniste, lutkarice koja može prizvati i duhove mrtvih životinja, trbuhozborke i žonglerke. Parodiranje tradicionalnoga cirkusa se nastavlja, žrtve tipične točke s noževima glatke su, ženske, nacrtane noge; oživljene životnjske lubanje zatvorene su u ilozionističku kutiju umjesto ljupke asistentice koja se inače probada pilama ili mačevima, u ovome slučaju i potapa. Žongliranje žumanjkom i bambusovim štapovima otkriva ljepotu alternative tradicionalnome cirkusu, dijalog s oživljenim životinjama svjedoči o tendenciji artifikacije suvremenoga cirkusa i o njegovoj srodnosti s teatrom, posebice plesnim. No može li opstati monstruznost koja je možda inherentna ženskome cirkusu, kao što po nekima pripada ženskome pismu: ili ona osjeća neodoljiv nagon smrti – predstava se završava samopogrebom, ukoliko tako što postoji, protagonistice i rekvijemom oživljenih životinjskih glava.

 

 {slika}

 

Družina Triko iz Hrvatske 27. 11. na pozornicu je donijela svoju priču o tajanstvenoj Mary Poppins. Nikolina Majdak, Iva Peter-Dragan i Jadranka Žinić-Mijatović tri su akrobatkinje koje, po riječima redateljice predstave Dubravke Crnojević-Carić propituju vlastitu ženskost i ponovno se upoznaju s djetetom u sebi. Prepoznaju i skidaju mnoge identitarne haljine koje ih drže prizemljenima. Oslobađajući se težine zadanih identiteta, polako se uspinju, nage, u prostore visine, gdje su forme promjenjive i fluidne, poput oblaka. Tri se mlade žene igraju, ali i ispovijedaju, pretražuju memorijske riznice – ulazeći u prostore sjećanja koja postoje i mimo njihovih ‘realnih’ života. Uistinu, predstava je bogata metatekstom, ona propituje, uz izvanrednu glazbu Luke Schrama, prostore sjećanja, prenošenja ženskoga pamćenja s bake, na majku, na ono ja. Propituje etiomološke veze zrcala, introspekcije i refleksije- predstava je bogata metatekstom koji gotovo da se odvaja u neku formu teatra u teatru- s onim čudesnim koje poput Mary Poppins silazi sa oblaka, kao da nema prošlosti, ali ipak čuva sjećanja. U kontinuitetu se pojavljuje događaj koji može poslužiti i tome da zaboravimo mitove poput onih da se sa ženskim torbama ne može putovati- Maryna je torba načinjena od letećega ćilima. Predstava nas podsjeća da u svakome od nas postoji dijete, a dadilja koja je došla pomoći djeci, kao i u izvornoj priči, rješava odnose i među roditeljima. Indikativno je pritom da i muške uloge govore žene, iako je u teatru obično bilo obratno.