Zazvonilo je zvono u tekstilnoj tvornici na rubovima velikoga grada, obavještavajući da je gotova devetosatna smjena. “Danas nemam prekovremene sate”, kaže Istiyaroh dok se žuri skupiti svoje stvari iz ormarića.
Radnice izlaze van u vlažnu, ljepljivu poslijepodnevnu vrućinu. Dok je mnoštvo (uglavnom žena) sve veće i bučnije, Istiyaroh (skraćeno Istiy) uskače u kombi koji razvozi radnice koje žive na većim udaljenostima.
Nagurana među desetak drugih žena koje pričaju i smiju se u svojim šarenim maramama, Istiy sumira svoj dan: “Dupli šav na ramenima 80 košulja po satu”, kaže s olakšanjem i umorom. “No, nekada je teško odraditi normu”.
Istiy (35) jedna je od preko dva milijuna tekstilnih radnica/ka u Indoneziji, četvrtoj po redu zemlji prema broju stanovništva na svijetu i jednoj od deset najvećih tekstilnih izvoznica.
Indonezija je manje ovisna o ovoj industriji od drugih jugoistočnih azijskih zemalja u razvoju, poput Kambodže i Bangladeša.
60 posto zaposlenih u indonezijskoj tekstilnoj industriji su žene. I žene se te koje će biti najviše pogođene onim što UN-ova Međunarodna organizacija rada (ILO – International Labour Organization) prepoznaje kao sve veći rizik za milijune radnika/ca u Aziji: automatizacijom, robotikom i umjetnom inteligencijom.
Radnice u Indoneziji predstavljaju jednu od najranjivijih karika u ogromnom globalnom lancu opskrbe koji osigurava jeftinu, brzinski proizvedenu odjeću za, primjerice, H&M, Zaru, Adidas ili Nike. Ironično je to što će svjetska žudnja za brzom modom jednoga dana žene poput Istiy ostaviti bez posla. Kako raste potražnja – globalna industrija odjeće doseći će prodaju od 1.65 trilijuna dolara do 2020., što je skok od 60 posto u odnosu na 2011. – ova industrija se zahuktalo razvija zajedno s novim i višim stupnjem automatizacije koja ubrzava optimalnu proizvodnju.
“Tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih, cijena rada je bila toliko niska da je blokirala inovacije u ovom sektoru generalno”, kaže Gary Rynhart iz ILO-a. No radni uvjeti i plaće su ipak kroz godine napredovali. A sada se ova industrija približava prekretnici jer automatizacija nudi mogućnost ponovnog spuštanja cijena i “izbacivanje” robe na tržište brže nego ikad.
“Tehnologija danas postoji kako bi automatizirala većinu ili možda sve ovakve poslove”, kaže Rynhart. “Pitanje je kada cijena rada više neće biti odlučujući faktor… dakle radi se o ‘kada’ a ne o ‘ako’. A kao što vidimo, promjene u tehnologiji se odvijaju vrlo brzo.”
Vlade u Aziji i slabi radnički sindikati ne uspijevaju adresirati ova upozorenja, a milijuni poslova (radnih mjesta) su u opasnosti. Tekstilne radnice osjećaju tu promjenu koja dolazi.
“Zabrinuta sam”, kaže Istiy. “Ne želim ostati bez posla”.
Kombi staje i ona hoda 15 minuta kroz bučnu ulicu do svog doma. Kao i u slučaju tisuća drugih tekstilnih radnica, dom je sparni kockasti sobičak slabo odvojen od susjeda za koji plaća 25 dolara mjesečno.
Strpana pod metalnim krovom nalazi se priručna kuhinja, dva plastična ormara s uredno složenom odjećom, šivaća mašina, TV i madrac koji razvlači svake večeri. Dragocjene osobne stvari nalaze se na zidu: niska s božićnim lampicama i fotografije njezine dvije kćeri –11-ogodišnjakinja u plesnoj opravi i 17-ogodišnjakinja sa sunčanim naočalama.
Njezine kćeri žive stotinama milja daleko s njezinim roditeljima, a ona ih sve izdržava s mjesečnom plaćom od 250 dolara. Ta je plaća veća nego u većini Jugoistočne Azije, no veći su i troškovi života u gradu.
Prije sedam godina njezin je svijet bio drugačiji – bila je nezaposlena majka, a njezin suprug je uzdržavao obitelj prodajom nasi goreng piletine na ulici. No umro je nakon komplikacija s upalom pluća i za Istiy se sve promijenilo – bila je prisiljena tražiti posao koji ju je odveo daleko od kćerki.
I dalje tvrdi da je život OK dok god može usrećiti svoje kćeri. No, dok to govori, glas joj puca: “Kada otvorim ova vrata osjećam se usamljeno, jako usamljeno.”
“No što drugo mogu?”
Tekstilna industrija je na zlu glasu po nedostatku sigurnosti te po tome da su žene verbalno, fizički i seksualno zlostavljane. Automatizacija može stvoriti velik broj poslova za koje je potrebna vještina te za neke tvornički rad učiniti manje opasnim. No, za žene poput Istiy, postoji tek nekoliko izvjesnih stvari i gomila strahova.
Do sada je većina automatizacije u Indoneziji imala za cilj optimizirati proizvodnju zamjenom starih strojeva i držati korak sa žestokom regionalnom konkurencijom. Prema istraživanju ILO-a, 35 posto kompanija u Indoneziji je izvijestilo o nadgradnji tehnologije u 2016. godini, što je više od prosjeka jugoistočne Azije od 27 posto. No, premda su ovakvu promjenu radnice i radnici pozdravili, stručnjaci kažu da je automatizacija već počela rezultirati gubitkom poslova.
Cijena rada je samo jedan od razloga zašto je automatizacija pokrenuta, no razlozi su mnogo širi, prema mišljenju Roberta Siagiana, bivšeg tekstilnog radnika i vođe nacionalnog sindikata Serikat Pekerja Nasional u Sjevernoj Džakarti.
“Kad god bi se povećala minimalna plaća, kompanija u kojoj sam radio bi pozvala konzultanta da optimalizira cijene/troškove”, kaže Siagian. “Tako da su kupili mašineriju koja automatizira proces proizvodnje – poput stroja za rezanje – te bi otpustili radnike/ce.”
Spominje odjel u kojemu je prije šest godina devet od 45 radnica/ka proglašeno viškom, dok je proizvodnja porasla preko 30 posto.
Susreli smo se s jednom od otpuštenih radnica, Istikomah, koja sada živi u selu u Zapadnoj Javi.
“Voljela sam raditi na tim modernim strojevima”, kaže, dok se njezin trogodišnji sin igra pokraj nas. “Poboljšali su radne uvjete i posao učinili preciznijim”.
“No, sa strojevima dolazi pritisak”, dodaje. “Očekivalo se da radimo i napravimo više zbog tih strojeva – a norme su bile sve više i više… I ako ne ispuniš normu, bit ćeš kritizirana. Neke kolegice su se razboljevale zato što su preskakale ručak.”
“Htjeli smo da i mi postanemo strojevi”, rekla nam je.
Istikomah povremeno zarađuje prodajom grickalica i kaže da ima sreće što njezin muž ima dobar posao. “Ali, ako sve te žene izgube posao, većina njih neće imati nikakvog izbora”, kaže. “Vlast se treba pripremiti. trebaju im osigurati besplatan trening, edukaciju.”
Sindikati se slažu da automatizacija nije posve loša stvar. Može povećati produktivnost i zaštititi radnike od izlaganja štetnim kemikalijama primjerice u procesu bojanja tekstila. No potrebno je unaprijed planirati.
“Tvrtke nas trebaju upozoriti barem dvije godine unaprijed da kupuju nove strojeve, kako bismo se pripremili”, rekla je Elly Rosita Silaban iz sindikata Garteks – Saveza tekstilnih radnica i radnika.
Nova tvornička tehnologija razlikuje se diljem regije. Neki strojevi koriste lasere za rezanje slojevitih materijala i većom brzinom, neki strojevu peglaju i šiju dok ljudi tek slažu gotove proizvode.
U tvornici sportske opreme Pan Brothers u Nagerangu, u zapadnoj Džakarti, posao je frenetičan. Redovi šivaćih mašina zuje dok radnice jedva stižu ispuniti normu slažući robu. Iza staklenog zida na kojemu stoji upozorenje “Nije dopušteno fotografiranje” nalazi se novi stroj za razvrstavanje nabavljen prije dva tjedna – cijena mu je 20000 dolara i dolazi iz Kine.
“Donedavno smo radili sve manualno – rukama i štapićima”, objasnio je Marissi Jordan, pomoćni voditelj u Pan Brothersu. “Sada posao zahtijeva polovicu ljudi, a duplo smo produktivniji”, dodaje.
No, novija tehnologija zahtijeva sve manje ljudske intervencije. Američka kompanija SoftWear Automation podigla je mnogo prašine sa strojem Sewbot koji potpuno samostalno izrezuje i zašiva jednostavne komade odjeće poput majica – dakle ljudi tu nisu potrebni. Cilj je maksimalno smanjiti lance opskrbe tekstilnih kompanija kako bi kupci mogli naručivati personaliziranu odjeću po mjeri. Za sada je Sewbot dostupan većini kompanija u SAD-u i Europi.
Iz giganta H&M, čija se roba proizvodi dobrim dijelom u Indoneziji, kažu kako je “teško predvidjeti” kakva će biti budućnost industrije.
Palaniswamy Rajan, izvršni direktor SoftWear Automation tvrdi da ovi strojevi nisu prijetnja radnici/ama. Automatizacija će “osloboditi energiju za bolje poslove koji zahtijevaju više vještine i ljudi će još uvijek biti potrebni za kopleksnije poslove”, kaže.
Dugoročno, hoće li roboti prevladati u tekstilnim tvornicama u Aziji bit će ključno za žene poput Istiy. No, uz postojeću dostupnost jeftinog rada u Jugoistočnoj Aziji moglo bi potrajati godinama dok strojevi ne preuzmu posao radnicama. U Džakarti, radnice se otpušta iz brojnih razloga i često postaju autsorsane krojačice, rade doma za pola plaće i s manje zaštićenih prava. “Nama je azijsko tržište važno kao izvor proizvodnje, no važno je i kao prodajno tržište za naše poslovanje”, kažu iz H&M referirajući se na velike trgovačke centre u Džakarti koji prodaju njihove proizvode.
U ILO kažu da će veliki brendovi poput H&M-a poboljšati standarde i radne uvjete. No, David Welsh, direktor Centra solidarnosti za jugoistočnu Aziju – američke organizacije za radnička prava, kaže da velike tekstilne kompanije ne stavljaju svoje radnike/ce na prvo mjesto. “To je smišljeno eksploatacijski sistem”, dodaje.
Kupci su općenito nesvjesni prekarnog položaja tekstilnih radnica/ka u Indoneziji. Kritika industrije zadržava se na zemljama poput Bangladeša ili Kambodže gdje ta industrija čini velik dio ekonomije, a priče o opasnim radnim uvjetima i niskim plaćama vijest su u međunarodnim medijima.
“Dok bi utjecaj automatizacije u Indoneziji mogao biti vrlo loš za one koji su izravno pogođeni, to neće zaokupiti globalnu svijest medija i kupaca budući da je tekstilna industrija značajka sveukupne indonezijske ekonomije”, objašnjava Welsh.
Vrativši se u kockasti sobičak, Istiy žudi da se čuje sa svojim kćerima. U nedjelju će ići na trčanje s nekim susjedama, nakon čišćenja zajedničkih sanitarnih prostorija. No sad je preumorna da bi skuhala išta više od instant tjestenine i završava dan gledajući “Karmu” indonezijski reality show u kojemu likovi predviđaju budućnost svojih aktivnosti.
“Nadam se da je moja obitelj ponosna na mene”, kaže.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
