Prevela i prilagodila Davorka Turk
Predstavlja li natjecanje za Miss mina Kambodže, natjecanje ljepote za žene koje su izgubile udove zbog eksplozije mina, izrugivanje, iskorištavanje i nepravedno seksualiziranje žena s invaliditetom?
Norveški kazališni redatelj Morten Traavik stigao je u Kambodžu 2007. s idejom, i uz financijsku potporu norveške vlade, da organizira izbor ljepote za kambodžanske djevojke i žene koje su izgubile udove u eksplozijama protupješačkih mina. Uz pomoć Kambodžanske organizacije za osobe s invaliditetom odredio je dvadeset budućih natjecateljica među onima koje već sudjeluju u različitim rehabilitacijskim programima ove lokalne nevladine udruge. Odabrane su sudionice iz svake kambodžanske provincije, inscenirana je odjeća i šminka, snimljene su fotografije. Zamišljeno je da pobjednica izbora za “Miss mina Kambodže” kao nagradu primi protetički ud po mjeri i nešto gotovine.
Projekt je označen kao spoj “umjetnosti i opće koristi”, a natjecateljice kao “umjetnice suradnice u kampanji”.
Izbor za Miss: ponos ili izrugivanje?
Kao dio organizacije natjecanja, organizatori su načinili manifest u kojem se među ostalim spominje i predanost “ženskom ponosu i osnaživanju”, “ponosu i osnaživanju osoba s invaliditetom” (uključujući preispitivanje etabliranih koncepata o fizičkom savršenstvu), “podizanje svijesti o minama lokalno i globalno”, “dovođenje u pitanje starih koncepata kulturalne suradnje”, i “zamjenjivanje pasivnog izraza ‘žrtva’ izrazom ‘preživjeli'”.
Kambodžanska je vlada, međutim, zabranila natjecanje na temelju procjene da se radi o “izrugivanju” osobama s invaliditetom. U pismu naslovljenom na Traavika, potpisnici, uključujući premijera, zamolili su “ljude koji organiziraju ovo natjecanje da zaustave tu akciju… zbog zaštite časti i digniteta osoba s invaliditetom”. Iako su kambodžanske organizacije za osobe s invaliditetom izrazile određenu nelagodu komentirajući ovu situaciju, poznato je da sama vlada čini vrlo malo kako bi omogućila osnovne socijalne usluge za ovu skupinu stanovništva, a kamoli da afirmira, zaštiti i realizira njihova prava.
Traavik je, međutim, u svom odgovoru vladinoj zabrani, odredio ovaj projekt kao jamca tih prava: “Iako smo svjesni da će neki ljudi dovesti u pitanje sredstvo kojim smo izabrali podići svijest o globalnom zagađenju minama i položaju i identitetu preživjelih od eksplozija mina, uvijek pozdravljamo otvorenu raspravu… o mnogim etičkim pitanjima i dilemama koje … ovaj projekt neupitno otvara. Vjerujemo da će se čak i oni koji se ne slažu sa izabranom estetikom i porukama izbora za Miss mina, svejedno složiti da je fundamentalno ljudsko pravo da se te poruke slobodno izraze”.
Ali, izražavaju li natjecateljice svoje poruke ili su im one nametnute od organizatora natjecanja?
Izbor za Miss također otvara neka druga pitanja. Primjerice, nisu li sva natjecanja za Miss inherentno seksistička? Predstavlja li ovaj konkretni izbor tek napasno zurenje u kambodžanske žene bez udova? Je li ovo samo još jedan slučaj privilegiranog čovjeka sa Sjevera koji “spašava” siromašne žene s invaliditetom s Juga?
Štoviše, dok projekt može privremeno podići svjesnost oko mina, doprinosi li on doista i njihovom iskorijenjivanju? I što s onim natjecateljicama koje ne pobijede, pa stoga ne dobiju protetička pomagala? Postoje li za njih neke edukacijske prilike, neke prilike koje će im omogućiti da ostvare neki dohodak?
Suočeni sa snažnim kritikama i nakon nekoliko neuspješnih žalbi, Traavik i njegov tim napustili su Kambodžu, ali su nastavili natjecanje u Norveškoj. Tamo je lokalna kambodžanska zajednica glasovala u izboru za Miss mina na temelju fotografija u prirodnoj veličini, dok su “prijatelji” na Facebooku glasovali online. Nakon što je njihovo glasovanje završeno, 3. prosinca 2009., na Međunarodni dan osoba s invaliditetom, Traavik je kradom otputovao u Kambodžu kako bi pobjednici – devetnaestogodišnjoj srednjoškolki Dos Sopheap iz provincije Battamang – uručio protetičku nogu i 1000 američkih dolara.
Pitanja osnaživanja
Čak i nakon što je završio, Izbor za Miss mina nastavio je problematizirati što to znači kada inozemni projekt ponudi “slobodu” i “mogućnost” ženama s invaliditetom u Kambodži i poticati debate o seksualizaciji žena s invaliditetom s globalnog Juga.
Traavik ističe kako su on i njegovi kolege nastojali povratiti ideju izbora i normalizirati pitanje invaliditeta. Na web stranici Izbora za Miss Mina argumentira da Izbor izvodi svoj legitimitet iz toga što “rad u lokalnoj kulturi s minimumom izvanjske pomoći daje puno utemeljeniji moralni legitimitet nego što bi to bilo da je taj projekt samo još jedan projekt pomoći ‘evo vam vaš novac/koza/novo selo, i sretno s time'”.
A opet, je li ovo jednostavno još jedan neodgovoran projekt pomoći?
Chak Sopheap, nekadašnja dužnosnica kambodžanske komisije za ljudska prava vjeruje da su Traavikovi ciljevi i obveze u projektu uglavnom postignuti. U razgovoru za AWID, rekla je kako Izbor daje priliku ženama s invaliditetom koje su bile traumatizirane i utišane, da se pojave u javnosti i da, sve dok te žene nisu prisiljene uključiti se u ovo natjecanje, imaju svako pravo izražavati se na ovakav način. Također je naglasila da natjecanje može promovirati kampanje za uklanjanje mina i poštovanje prava osoba s invaliditetom.
{slika}
Pisey Ly iz Ženske mreže za jedinstvo iz Phnom Penha objašnjava pak da su natjecateljice iskorištene kao sredstvo kako bi se privukla pažnja javnosti ka ovom pitanju, ali one iz sudjelovanja u tom Izboru nisu imale nikakve koristi. “Osim što su ih našminkali, dali im da drže cvijeće, osim što su se nelagodno smješkale i pripremale se za fotografiranje i intervuje”, rekla je, “natjecateljice nisu primile nikakav oblik edukacije, zdravstvene skrbi, posla, društvene potpore i pravne zaštite od diskriminacije kako bi se njihovi životi poboljšali”. Namjesto toga, njihova je ljepota “iskorištena” s tvrdnjom da se radi o “osnaživanju”. Za nju, osnaživanje neće biti moguće bez lokalne participacije u osmišljavanju i vlasništvu nad programom.
Još jedna zagovornica ženskih prava, koja je radila neposredno sa natjecateljicama i željela ostati anonimna, kazala je kako su se djevojke s tim složile zato što ih je tako zamolio inozemni organizator – ponavljajući na taj način zabrinutost zagovornika ženskih prava da je to samo još jedan projekt u kojem je dinamika transnacionalne moći ostala nepreispitana. Primijetila je također da nije bilo nikakve pripreme niti sesije koja bi pripremila djevojke da razumiju što se događa i što sve to znači, osim što su neki lokalni zagovaratelji poput nje pomagali strancima prevoditi djevojkama što od njih žele i zašto.
Konceptualni ciljevi?
Janet Price, znanstvenica koja se bavi feminističkim studijama invaliditeta također je zabrinuta zbog nepodupiruće prirode projekta, ali nas također i upozorava da ne odbacujemo simboličke poruke izbora koje se odnose na invaliditet. S jedne strane, rekla je, “nije učinjen nikakav pokušaj da se sakriju izgubljeni udovi na fotografijama, i tu postoji pozitivna normalizacija protetike, što je dobro u smislu da mi svi živimo živote s nekim pomagalima, bez obzira na to u kojem su oni obliku i formi; primjerice, kompjutori i mobiteli omogućavaju našu komunikaciju i mobilnost, ali mi ih rijetko doživljavamo kao protetičko pomagalo”.
“Ali”, nastavlja, “da li doista afirmira protetička pomagala ili tek skupu, sjajnu tehnologiju sa Sjevera – prije negoli sistematičnu reformu javne politike koja bi trebala transformirati okružje osoba s invaliditetom?”
Nadalje, Price dodaje da su neke od slika, iako artističke i provokativne, apstraktne iz konteksta života natjecateljica i iz perspektive brutalnog nasilja zbog koje su i izgubile udove. Neke su slike, zapravo, kako kaže, potpuno uznemirujuće, poput one na kojoj mlada žena drži pušku, ili one na kojoj mlada djevojka drži veliku prostetičku nogu, kao da je njezin životni san, kao i jedna na kojoj je prostetička noga presvučena kao da je ona sama kraljica ljepote.
K tomu, Price je zabrinuta da seksualizacija natjecateljica na fotografijama nastavlja već ustanovljeno viđenje stranaca o ženama s globalnog Juga, bez ikakve brige ili obzira prema njihovoj seksualnosti, seksualnim željama ili pravima, bilo da se to radi kroz proces organiziranja izbora ljepote ili kroz poruke koje se takvim natjecanjima odašilju. I ovo je posebno zabrinjavajuće upravo stoga što su one na koje je pogled uperen sasvim vidljivo hendikepirane.
Na koncu, projekt nikada nije tek jednostavno spoj “umjetnosti i opće koristi” niti je to neki business-as-usual projekt u kambodžanskoj razvojnoj industriji.
Potpora osobama s invaliditetom
Procjene o točnom broju ljudi u Kambodži koji su izgubili udove u eksplozijama mina variraju, no pretpostavlja se da je u Kambodži danas barem 40 000 chon pika, odnosno amputiranih. Težak je zadatak, kao i svugdje drugdje na svijetu, tim ljudima učiniti osnovne životne potrebe dostupnima, stvoriti za njih prikladne, neizrabljivačke radne prilike i integrirati ih u društvo.
Kako ostvariti osnovna socijalna i ljudska prava onih koji su stradali od eksplozija mina, izazovi su ovoj zemlji čija je vlada široko prepoznata kao korumpirana, siromašna i nesposobna u rukovođenju i omogućavanju zadovoljenja osnovnih potreba većine svoga naroda. Umjesto toga, od stranaca podupirane, često i upravljane nevladine organizacije, kao i različiti razvojni projekti, ispravljaju mnoge od njihovih propusta. Lokalne nevladine organizacije rade uz njih, iako ih još uvijek u najvećoj mjeri financira i na njih utječe strani novac.
Inozemno financiranje i upravljanje ne predstavljaju nužno loše stvari, osim ako to lokalnim ljudima uskraćuje mogućnost da oblikuju i sudjeluju upravo u onim programima i projektima koji su zamišljeni da bi im pomogli. Većina kambodžanskih građana navikla je na ovu internacionalnu mašineriju i često ne reagiraju na prisustvo nekog novog projekta ma kako on razuman ili pak nečuven bio.
