Pretpostavljam da bi logičan korak u analizi najnovijeg filma Davida Finchera Muškarci koji mrze žene (The Girl with the Dragon Tattoo, 2011.) bilo usporediti ga s njegovim književnim predloškom, istoimenim romanom Stiega Larssona (inače prvi dio tzv. Millenium trilogije) ili sa švedskom ekranizacijom iz 2009.-e koju potpisuje Niels Arden Oplev. No kako je sam Fincher svojoj glumačkoj ekipi savjetovao da se suzdrže od pravljenja bilo kakvih usporedbi sa švedskim filmom, i ja sam odlučila za potrebe ovog teksta fokusirati se isključivo na Fincherov uradak, odnosno na (ponešto kontroverzan) lik Lisbeth Salander koji u njemu tumači 26-ogodišnja Rooney Mara.
Film Muškarci koji mrze žene očekivano je potaknuo žustre rasprave o prikazima žena u filmu, muškom pogledu, seksualnosti… Fraza “feministička junakinja” koja bez izuzetka iskače u svakoj raspravi o hollywoodskoj ekranizaciji prvog romana Larssonove trilogije već se izlizala od uporabe. No što točno čini feminističku junakinju? I u kojoj je mjeri opravdano tim nazivom počastiti Lisbeth Salander? U središtu Fincherovog filma – inače vizualno dojmljivog, napetog kriminalističkog trilera – nalazi se Lisbeth Salander, mlada žena koja slovi kao ranjiva ali i opasna. Salander je pod budnim okom državnog aparata: iako je punoljetna, ima zakonskog skrbnika koji s vremenom postaje i njen seksualni zlostavljač. Potisnuta na same margine mainstream društva, njena se pozicija mijenja u trenutku kada se uključuje u istragu o sudbini mlade djevojke nestale prije četrdeset godina. Harriet, nestala djevojka, nećakinja je bogatog industrijalca Henrika Vangera. Ovdje na scenu stupa glavni muški lik u filmu, osramoćeni novinar Mikael Blomkvist (igra ga Daniel Craig) koji pokušava vratiti profesionalni ugled. Vanger mu obećaje u tome pomoći ukoliko uspije otkriti što se dogodilo s Harriet. Karizmatični Blomkvist suvlasnik je lista “Millenium”, u otvorenoj seksualno-romantičnoj vezi s kolegicom i urednicom “Milleniuma” Ericom i, sve u svemu, prilično intrigantan partner za Salander.
{slika}
Daniel Craig kao Mikael Blomkvist i Rooney Mara kao Lisbeth Salander
Da se vratimo pitanju s početka – zašto kritičari/ke i gledatelji/ce diljem svijeta u Lisbeth Salander prepoznaju feministicu? Prije negoli se upustimo u njene (zavidne) sposobnosti premlaćivanja, zapitajmo se najprije, mora li feministička junakinja biti vična premlaćivanju da bi ju se okarakteriziralo kao feministicu? I, što je još važnije, mora li filmska feministica proživjeti traumatično iskustvo kako bi “zaslužila” tu titulu? Nadvladavanje teškoća očekuje se ne samo od snažnih junakinja, već i od (super)junaka. Superman, siroče čiji je rodni planet uništen, u nekim verzijama priče ostaje i bez surogat roditelja; Batman svjedoči ubojstvu svojih roditelja što ga potiče na borbu protiv kriminala. Poput Thelme i Louise ili Mladenke u Kill Bill filmovima, Lisbeth mora pretrpjeti seksualno nasilje prije negoli preuzme stvari u svoje ruke. Traumatična iskustva ženskih likova rezultiraju osvetoljubivim nasiljem (djelomično opravdano, uglavnom počinjeno u samoobrani), dok muškarce potiču na junaštvo. Znači li to da je svaki feministički narativ ujedno i narativ žrtve?
{slika}
Lisbeth i Harriet Vanger povezuje niz intelektualnih i emocionalnih osobina, naročito njihovo iskustvo s muškarcima. Obje se nalaze u poziciji žrtve, no koriste okolnosti i vlastite sposobnosti kako bi se odvojile od traumatične prošlosti. Obje su žrtve zlostavljanja i obje pokušavaju smiriti svoje unutarnje demone koristeći sredstva koja su im u tom trenutku na raspolaganju. Čini se da Lisbeth suosjeća s Harriet, te da rješavanje misterija njenog nestanka za Lisbeth predstavlja neku vrstu katarze. Iako dominira istragom, Lisbeth i dalje egzistira izvan šireg društvenog narativa. Uspjeh u istrazi ne znači i društveno prihvaćanje – naprotiv, Salander ostaje autsajderica, osoba koja egzistira na marginama i pod stalnim nadzorom (ali ne i zaštitom) društva koje ju otpisuje kao nesposobnu za samostalan život. To svakako pobuđuje simpatije za njen lik, no znači li to da je Salander više feministica od svojih filmskih prethodnica? Nisam baš sigurna. Je li usamljena junakinja koja se može izboriti za sebe uvijek i autsajderica? Thelma i Louise u tolikoj su mjeri iskaču iz društvenih okvira da ih predstavnici i čuvari tog istog društva proganjaju i u konačnici tjeraju u smrt. Jedna blogerica i obožavateljica Lisbeth Salander pozdravlja činjenicu da Lisbeth odbija biti žrtvom i “igrati žensku igru”, što je automatski čini feminističkom ikonom. “Žensku igru”?! Je li to najnoviji naziv za situaciju u kojoj se žrtva zlostavljanja doista osjeća kao žrtva? Zbog takvih se komentara pitam koliko smo uopće napredovali u prikazima snažnih ženskih junakinja! Je li junakinja tek dijametralna suprotnost žrtvi? I sama Rooney Mara pozdravlja Lisbethinu odluku (ako uopće možemo govoriti o odluci) da “ne igra na kartu žrtve”.
{slika}
Susan Sarandon (lijevo) i Geena Davis (desno) kao Thelma i Louise u filmu Ridleya Scotta (1991.)
Iako bi ga se moglo opisati kao uzbuđujućeg za muški pogled i svakako prilično skopofiličnog, seks između Lisbeth i druge žene prikazan je kao strastven, iskren, zajednički čin, te kao takav predstavlja kontrast brutalnim prizorima seksualnog zlostavljanja kojima Lisbeth podvrgava njen zakonski skrbnik. Salander je, međutim, etiketirana kao biseksualka: kasnije u filmu vidimo ju kako inicira vezu s Blomkvistom i, kako se čini, prema njemu razvija romantične osjećaje. Što je s njenim androginim izgledom? Lisbeth ima kratku kosu i male grudi, nosi široku odjeću, umjesto ženske torbice o rame joj je uvijek obješen ruksak, tijelo joj je ukrašeno brojnim tetovažama… Čini li ju sve to androginom ili tek likom s kojim se svatko može poistovjetiti? Čini li rodno neobilježen izgled filmsku junakinju feministicom? Ili ju možda čini neshvatljivom i nepristupačnom publici navikloj na prsate ljepotice? Fincherova Lisbeth svakako propitkuje popularne prikaze ženskog borca protiv zločina, no tumačiti njen androgin izgled kao karakteristiku snažne junakinje znači otpisati ostale ženske likove kao slabe isključivo na temelju njihova izgleda. Da zaključim: njen atipičan (barem u kontekstu mainstream filma) izgled svakako je osvježavajuć, no nisam sasvim sigurna da ju nužno čini feminističkom ikonom.
{slika}
Zanimljiv je i odnos između naše junakinje i njenog muškog kolege. Spašava li ona njega, ili možda spašavaju jedno drugo? U posljednjem obračunu s filmskim zlikovcem, Salander traži Blomkvistovo dopuštenje da ga dokrajči (zlikovca, ne Blomkvista). Možemo se zapitati je li ovdje riječ o naučenoj podložnosti upisanoj u njenu ulogu žene, potrebi junakinje da stekne odobrenje junaka, ili čistoj formalnosti (na kraju krajeva, on je ipak njen poslodavac)? Ili je ipak riječ o pokušaju ublažavanja samog lika kako bi bio prihvatljiviji muškom djelu publike? Ne bih rekla. Mislim da ju taj postupak ne čini ništa manje snažnom; štoviše, pokazuje da ima i ljudsku stranu i da nije poremećen, osvetoljubiv stroj za ubijanje. Otkriva li ona u tom trenutku svoju ranjivu stranu? Vjerojatno, no ta ranjivost nije ograničena samo na Salander – gotovo svi likovi u filmu na neki su način ranjivi.
{slika}
Dvije Lisbeth: američka (Rooney Mara, lijevo) i švedska (Noomi Rapace, desno)
Je li me nakon gledanja Fincherovog filma preplavio osjećaj zadovoljstva jer sam pronašla novu feminističku filmsku ikonu? Ne baš… No nisam bila razočarana viđenim. Naprotiv, prvi puta nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade da se prikazi žena u hollywoodskim filmovima polako ali sigurno mijenjaju na bolje.
Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić
