Jonathan Franzen odavno je među mojim najdražim piscima. Još od kad sam prije desetak godina pročitala njegov roman “Korekcije“. Ne sjećam se opće ko mi ga je preporučio, ali se još sjećam s kojim sam guštom, u pećalbarskom životu sjeverne Italije nakon posla posezala za podebljom knjigom (da, da, čovjek je definitivno “plodan” autor, jer mu romani obično imaju po petstotinjak stranica). Obimnoj i nimalo jednostavnoj priči unatoč, u samo nekoliko dana, prošla sam cijelu priču o nesretnim likovima koji potječu iz jedne obično neobične američke suvremene obitelji Lambert i prepoznala djelić sebe u svakom od likova iz knjige. Bilo je to doduše doba kad sam uživala u intelektualnim cinicima i apokaliptičarima vrijednosti današnjice poput Michela Houellebecqa i Frédérica Beigbedera. Moja tadašnja zaluđenost takvim otuđenim, nesretnim, a u isto vrijeme hiperinteligentnim likovima, koji osjećaju da su iznad svijeta u kojem žive i preziru običnost većine, zasigurno je bila rezultat samoće i usamljenosti u stranoj zemlji u kojoj sam se zatekla, ambiciozno uvjerena da je u životu najvažnije stjecati nova znanja i širiti intelektualne obzore. Sjećam se jako dobro da sam unatoč impresivnom krugu znanaca i kvazi-prijatelja, koji su kao i ja bili obrazovani i poslovno vrijedni stranci porijeklom iz Finske, Rumunjske, Cipra, Njemačke, Brazila, Kolumbije, SAD-a, Slovačke, Šri Lanke, veliku većinu slobodnog vremena – bila sama. Unatoč kvazi-okružju Ujedinjenih naroda u svojoj svakodnevnici. Od samoće sam doduše bježala u česte vikend izlete u Kopenhagen, London, Pariz, Amsterdam, Milano, Rim, Firencu, Bolonju, Minhen. Susrećući tamo druge poznanike (koje sam tada naivno smatrala prijateljima) iz Danske, Velike Britanije, Turske, Italije. A i posao je zahtijevao da često putujem, pa je bilo lako sakriti prazninu duše pod tepih (dok su moje zagrebačke i sarajevske prijateljice, neke već tada “sputane” okovima majčinstva, vjerojatno sa sjetom sanjale taj moj život potpune slobode i ugađanja sebi i svojim potrebama) . I eto, u takvoj pustoši duše (eh, kako ovo patetično zvuči), Frenzenovi likovi su mi se čini bliskijim prijateljima nego ljudi čiju mi je fizičku blizinu život namijenio. NB, isti taj život je kasnije potvrdio da se odreda radilo o – poznanicima, jer je distanca potvrdila slabost isprepletenosti naših emocija jednih za druge.
A da! Namjeravah pisati o Franzenu!
E pa sinoć sam ga vidjela u živo, osjetila (u mjeri kolikoj je to ego Borivoja Radakovića dopustio da i književnik dođe do mikrofona i izražaja) djelić njegove aure. I razočarah se čak. Naime, uvijek sam zamišljala kako Franzen mora biti neki super cool intelektualac. Koji je k tome izgledao kao hipster i puno prije nego li je meni jedan moj student objasnio ko su i koju životno-stilsku filozofiju furaju hipsteri. I sve to Franzen i jest, ali meni nije ostavio dojam čovjeka koji pršti energijom, već osobe koja prezire sve ono što nije on sam. I pametnog, al nesretnog čovjeka. Doduše, iz nesreće se često izrode vrhunska umjetnička djela, pa ne čudi da je njegov roman “Korekcije” proglašen “prvim pravim romanom novog tisućljeća“.
Događaj koji je predstavio Franzena zagrebačkoj čitateljskoj eliti zbio se 22. ožujka 2012. u organizaciji njegovog hrvatskog izdavača VBZ-a u Vip Clubu na Trgu. Iako je odlazak na druženje s autorom pao u meni događajima prebukiran dan, dogovorih s mamom cjelodnevno čuvanje malog, i nakon što sam sa studentima prava i socijalnog rada pogledala dokumentarac o društvenog realnosti u Srbiji (mutatis mutandis, mogao je biti i o Hrvatskoj) i odslušala predavanje srpskog veleposlanika koji je govorio puno, a diplomatski uspio reći gotovo – ništa, otrčah prema Franzenu. Jest da sam očekivala gužvu, čak sam mislila da bi organizator bio u stanju naplaćivati upad. Al nisam bogme očekivala da ću biti prisiljena svjedočiti ego tripu Borivoja Radakovića, kojem je dodijeljena uloga domaćina, moderatora, ali on se zanio, pa se pred hrpom Franzenovih obožavateljica i obožavatelja koji su se saunirali i dva sata naguravali u podrumu Gradske kavane ponašao kao da su svi tamo stigli – radi njega. Nadalje, potpuni je promašaj bio razgovor s piscem prevoditi. Iako je prevoditeljica bila fantastična (iskreno se divim njezinu daru da u hrvatskim idiomima dočara fore i pošalice koje je lupao Franzen), rascjepkanost dijaloga prijevodom učinila ga je mnogo manje dojmljivim. A kako je Radaković imao potrebu svima jasno pokazati da je štreberski pažljivo pročitao posljednji Franzenov roman “Sloboda” i prepričati dijelove priče, Franzen ga je u nekoliko navrata zamolio da prestane uništavati doživljaj onih u publici koji još nisu pročitali roman. Shvativši u toku večeri apsurdnu ulogu prevoditeljice (jer se većina prisutnih smijala njegovim šalama već u originalu, ne i u prijevodu), Franzen je rekao da je vjerojatno jedina osoba koja nije pročitala njegov posljednji roman, kojeg je i službeno sinoć predstavljao, ona kojoj je potreban prijevod na hrvatski.
Kakav je roman “Sloboda“? Eto takav da je jedno od pitanja koje namjeravah postaviti Franzenu (a nisam, jer idiotski organizatori nisu osigurali mikrofon za publiku, pa su pitanja autoru mogli postaviti samo oni koji su sjedili dovoljno blizu pozornice) kako je to pisati roman nakon nahvaljenih “Korekcija” i koji je iščekivan i očekivan kao remek djelo i prije nego je napisan?
Radaković je balkansko-šeretski zamolio Franzena da nam ispriča kako je predsjednik Obama ilegalno kupio roman i prije nego li je bio u prodaji. Oduševilo me je kako je Franzen skočio u obranu časti predsjednika, tvrdeći da Obama nikako nije kupio njegov roman ilegalno, nego je dobio jednu od ranijih verzija romana koji se zatekao u knjižari u koju je američki predsjednik svratio prije godišnjeg odmora. U tom odgovoru iščitala sam kolika se moralna odgovornost očekuje od američkih političara, i da bi čak dobivanje jedne obične knjige, koja valjda košta 10 dolara, dan prije nego li je mogu kupiti obični Amerikanci, bilo doživljeno kao slučaj korupcije. Nešto što bi naši političari, čak i oni koji sebe smatraju moralnim vertikalama, smatrali normalnim, u Americi očito nije. Osim toga, Franzen je i sam priznao kako ga je začudilo da “vladar slobodnog svijeta ima volje i vremena čitati roman od 600 stranica”. Obama mu je navodno rekao da čita brzo i u večernjim satima, pa se Franzen nije usudio čačkati i čavrljati s predsjednikom o složenoj fabuli romana, nego je preskočio na drugu temu.
Ulovivši naslovnicu uglednog Timesa (čini mi se kao samo jedan od tri pisca u povijesti magazina, od kojih su dvojica već bili pokojni kad su stekli tu “čast”), Franzen je još jednom potvrdio svoju slavu, važnost i neosporan literarni ugled velikog američkog pisca. Suvremeni američki kolumnist i književnik Lev Grossman, kako je to već na naslovnici istaknuto, zaključuje da je Franzen veliki pisac jer nam svojim romanima pokazuje kako danas živimo.
{slika}
Slažem se s time. I sama volim Franzena jer on artikulira ono što i sama osjećam, on je prekrasnim poetskim opisima sposoban uhvatiti ne samo opis trenutka, nego i stanja svijesti likova različitih generacija, društvenog statusa ili obrazovnog stupnja. Od svega što je jučer uspio reći, kad bi mu to Radaković napokon dopustio, meni se usjekla njegova misao o tome kako današnji pedesetogodišnjaci žele iste vrijednosti i gadgete, na isti način provoditi slobodno vrijeme (ugađajući svom užitku) baš kao i njihovi potomci. Više nema razlike u životnom stilu majke i kćeri (eto vam primjera Ene i Maje Lene Begović), društvo obilja učinilo je suvremene majke i očeve tinejdžera i mladih ljudi pukim potrošačima (tu već ide malo moje interpretacije, al čovjek me je naveo na tu spoznaju).
Drugo pitanje, koje eto ne uzmogoh pitati Franzena, ticalo se činjenice da je on ipak obožavan i slavljen od mnogih, k tome i pametnih ljudi (i jučer prisutna intelektualna društvena krema grada Zagreba to je potvrdila). Htjela sam da mi kaže kako je to biti slavan? Postavlja li to nekakvu odgovornost pred njega? Osjeća li se zbog te slave dužnim društveno angažirati i je li njegov ptičji aktivizam (o kojem je jučer također sadržajno pričao i zbog čega je i stigao u ovaj naš kraj svijeta) jedino čime doprinosi boljitku zajednice? Kako nisam mogla pitati, a izdavač tvrdi da se Franzen dopisuje emailom sa svojim hrvatskim izdavačem, potražit ću mail od njih i pitanje mu postaviti mailom.
{slika}
U hrpi ljudi željnih njegova autograma, pritisnuta vremenom i umorom, nisam imala volje ostati do kraja dijeljenja autograma ne bi li se možda ogrebla za sliku s Franzenom i dvije-tri izmijenjene rečenice. Nije me zapravo svojim nastupom toliko zapalio da sam htjela žrtvovati večer do ponoći. Franzenov autogram sam čekala sat vremena u redu. Doduše, čekanje sam prikratila jednim izlaskom van, kad sam uspjela naletiti na znanicu, i drugim odlaskom do tramvaja kao pratnja slijepog posjetitelja večeri koji je uspio u toj gužvetini preživjeti sam i progurati se do pozornice i dobiti autogram, ali je bio sretan kad mu ponudih ruku oslonca da se iz gužve iskobelja. Moram primijetiti doduše da nikome drugom iz gomile angažiranih ZG-intelektualaca nije palo na pamet ponuditi pomoć neznancu s hendikepom, ironično potvrđujući otuđenost suvremenog svijeta o kojoj upravo njihov obožavani Franzen piše.
{slika}
Nakon što smjestih gospodina s bijelim štapom u šesticu, vratih se i odlučih aktivirati svoju hercegovačko gensku probitačnost. Progurah se iza Franzena, i nakon negodovanja nekog lika koji se doživljavao kao branitelj Franzenovog integrieta i koji me je prekorio kako sam primitivna (priznajem, jesam, ali sam i učinkovita, htio on to priznat ili ne), spustih svoj odavno pročitani primjerak “Slobode” pred pisca i zamolih ga da da autogram nestrpljivoj mami Antoniji. I eto, to na njemu upravo i stoji: For Antonija, impatient mom.
{slika}
E, pa nestrpljiva mama od sinoć definitivno nije više zaljubljena u Franzena, ali još uvijek ostaje zaljubljena u njegove romane.
