Nobelova nagrada za mir uvijek izaziva polemike. Tako je bilo i prošle godine, kada ju je dobio Barack Obama prije nego ju je zaslužio. Ove godine opet bi moglo biti burno, jer je prvi put u povijesti nominiran kandidat koji nije ljudsko biće, točnije Internet.
Dok su neki nobelovci diskutabilni kao npr. Jaser Arafat, Henry Kissinger…, drugi su bačeni u zaborav iako mogu sa ponosom nositi tu titulu. Jedan među njima je i Muhammad Yunus. On je dobitnik Nobelove nagrade za mir 2006. godine. 70-ih godina prošlog stoljeća Muhammad Yunus bio je svjedok velike gladi i siromaštva u svom rodnom Bangladešu nakon rata za nezavisnost. To je ostavilo jak dojam na njega te je odlučio učiniti nešto da pomogne ljudima preživjeti idući dan. Svoje slobodno vrijeme počeo je provoditi sa ljudima Bangladeša kako bi otkrio što onemogućuje napredak i uzrokuje takvo siromaštvo. Yunus susreće seljanku Sufiyu koja je izrađivala lijepe stolice od bambusa u želji da prehrani svoju obitelj, ali joj to nije uspijevalo. U razgovoru s njom, Yunus je saznao da Sufiya i ostali seljani ovise o mjesnom lihvaru. Sufiya je od lihvara posuđivala novac kako bi kupila bambus, a on bi joj zaračunavao velike kamate. Osim toga, stolice koje je napravila morala je prodati njemu po njegovoj cijeni. Sufiya je zaradila svega 2 penija dnevno i to joj nikako nije bilo dovoljno da prehrani obitelj. Yunus je odlučio napraviti popis seljana koji ovise o mjesnom lihvaru te vratiti novac lihvaru koji su mu seljani dugovali, gledano iz naše perspektive to je bilo oko 150 kn, sve ukupno.
Yunus na tome nije stao te je prvo nagovarao banke da počnu posuđivati novac siromasima, one za to nisu htjele ni čuti jer se siromašni ne mogu uvrstiti u kategoriju kreditno sposobnih tj. onih koji mogu ponuditi jamstva. Suočivši se sa tom teškoćom Yunus je došao na zamisao da on posuđuje novac od banke te da onda posuđuje novac seljanima. U međuvremenu, upravitelj jedne od najvećih nacionalnih banaka u zemlji (Poljoprivredne banke) odlučio je pomoći Yunusu. Osnovali su u selu podružnicu Poljoprivredne banke, koja će posuđivati novac siromašnima. Nazvali su je Grameen (selo).
Yunus je htio proširiti projekt na cijelu zemlju, no nije naišao na odobravanje i pomoć bankara. Yunus je u takvim okolnostima počeo slati molbe vladi da dopusti da projekt Grameen pretvori u banku za koju vrijedi poseban zakon. Nakon više od 5 godina borbe to mu je dopušteno i tako je 1983. god. stvorena Banka za siromašne, Grameen banka koja će zajedno s Yunusom dobiti nobelovu nagradu za mir. Naime, siromaštvo često uzrokuje sukobe između ljudi te njegovim suzbijanjem jačamo mir.
{slika}
Danas više od 7 milijuna siromašnih ima kredit u Grameen banci i od toga su 97% žene iz različitih sela u Bangladešu. Siromašni svoje kredite otplaćuju redovito i na vrijeme. Zanimljiva je Yunusova konstatacija da krediti dodijeljeni ženama donose više koristi nego oni dodijeljeni muškarcima. “Kada muškarci zarađuju novac, skloni su tome da ga potroše na sebe, ali kada to čine žene, onda on koristi cijeloj obitelji, osobito djeci. Zbog toga posuđivanje novca ženama stvara učinak koji se širi poput vala koji donosi korist cijelim obiteljima, a na kraju krajeva i cijelim zajednicama. Mi, djelatnici Grameen banke, majku smo stavili na prvo mjesto.”
Danas velik broj zemalja Azije, Afrike, Južne Amerike i Srednjeg istoka prihvatilo je program mikrokredita po uzoru na Yunusov projekt. Više o projektu možete pročitati ovdje.
Nadam se da će u bližoj budućnosti zaživjeti taj ili sličan projekt i kod nas. To bi zasigurno pomoglo svim hrvatskim građanima i građankama koji su osuđeni na kopanje po kontejnerima i skupljanje plastičnih boca kako bi preživjeli jer ih je društvo potpuno zaboravilo i isključilo.
