1.siječnja 2009. godine u Hrvatskoj je stupio na snagu Zakon o suzbijanju diskriminacije. O pozitivnim učincima toga zakona još uvijek je rano govoriti, međutim samim usvajanjem zakona omogućena je zakonska platforma za suzbijanje diskriminacije.
Izvješće Pučkog pravobranitelja pokazuje da je tijekom 2010. godine Ured pučkog pravobranitelja obrađivao 186 diskriminacijskih predmeta, od čega 144 otpada na pritužbe zaprimljene u 2010. godini. Ukupan broj riješenih predmeta je 129. Sadržaj otvorenih predmeta prema riječima pučkog pravobranitelja ne daje dovoljno činjenica za davanje slike o pozadini fenomena diskriminacije, pa se izvješće oslanja i na druge vrste istraživanja, statistike, analize, kako državnih tijela, tako i organizacija civilnog društva, međunarodnih institucija i organizacija za zaštitu ljudskih prava.
U izvješću je posebno izdvojeno šest diskriminacijskih osnova temeljem kojih je diskriminacija zabranjena u pravu Europske unije. To su “spol”, “rasno ili etničko podrijetlo”, “invaliditet”, “dob”, “vjera” i “spolna orijentacija” te diskriminacijska osnova “imovno stanje” kao specifično relevantna za sadašnji trenutak.
Izvješće pokazuje da su najviše pritužbi upućenih pučkom pravobranitelju podnijele fizičke osobe (82 pritužbe ili 56,94%), slijede ih nevladine udruge (15 pritužbi), te pravne osobe. Analiza zaprimljenih pritužbi po spolu pokazuje da su i u 2010. muškarci češće prijavljivali diskriminaciju (47% pritužbi odnosi se na diskriminaciju nad muškarcima, dok je diskriminacija nad ženama prijavljena u 30% pritužbi).
Rasa ili etnička pripadnost, boja kože, nacionalno podrijetlo najčešće su u pritužbama (spominju se u čak 41,66% pritužbi) i znatno odskaču u odnosu na ostale pritužbe s obzirom na to da ni jedna druga osnova ne prelazi postotak veći od 10%.
Pritužbe razvrstane po područjima koja definira Zakon o suzbijanju diskriminacije pokazuju da je diskriminacija na području rada i radnih uvjeta najučestalija. Od ukupno 144 zaprimljena diskriminacijska predmeta, 57 pritužbi odnosi ih se na područje rada. Nakon rada i radnih uvjeta, u velikom broju su zaprimljene i pritužbe na diskriminaciju u području pravosuđa i uprave (27 pritužbi), nakon čega slijedi obrazovanje (15 pritužbi) i pristup javnim dobrima i uslugama.
Pritužbe se najčešće odnose na tijela državne uprave (37 pritužbi), zatim pravne osobe (33 pritužbe), pravne osobe s javnim ovlastima (31 pritužba) i fizičke osobe (12 pritužbi).
Interesantno je da od 129 pritužbi na diskriminaciju u čak 32 predmeta, nakon provedenog ispitnog postupka, nije utvrđena sumnja na diskriminaciju. Ostale pritužbe su riješene tako što se postupalo po Zakonu o suzbijanju diskriminacije ili je pak pružena obavijest o mogućnostima sudske i druge zaštite, a u jednom predmetu pučki pravobranitelj je podnio kaznenu prijavu radi sumnje na počinjeno kazneno djelo. Izvješće ukazuje i na pojavu povlačenja pritužbi nakon zahtjeva za dopunom pritužbe zbog nerazumljivosti i nepotpunosti.
Uz ustavnosudsku i normativnu zaštitu od diskriminacije, predviđena je i praktična zaštita od diskriminacije koja propisuje građansku, prekršajnu i kaznenopravnu odgovornost, pa se tako tijekom 2010. vodilo 39 parničnih postupaka radi diskriminacije (tri tužbe iz prethodnog razdoblja i 36 iz 2010.). Pravomoćno su okončana samo tri postupka, od čega je jedan odbijen. Tijekom 2010. vođeno je 14 kaznenih postupaka povezanih s diskriminacijom, od čega su pravomoćno riješena dva kaznena postupka sa dvije osuđujuće presude. Protekle je godine vođeno i 15 prekršajnih postupaka povezanih s diskriminacijom, od čega su četiri pravomoćno riješena, a krajnji ishod je bio dvije oslobađajuće i dvije osuđujuće presude.
Dakle, u 2010. je bilo ukupno devet sudskih odluka povezanih s diskriminacijom.
Od svih osnova navedenih u Zakonu o suzbijanju diskriminacije, najveći broj pritužbi pučkom pravobranitelju temelji se na etničkoj pripadnosti. Iako podaci o fizičkim sukobima na nacionalnoj osnovi pokazuju da njihov broj opada, u društvu su i dalje prisutni razni oblici netolerancije s kojima se susreću pripadnici nacionalnih manjina (posebice srpske, romske i bošnjačke manjine). U 2010. izmijenjen je i dopunjen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koji propisuje model pozitivne diskriminacije za pripadnike nacionalnih manjina, međutim zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave, pravosudnim i upravnim tijelima i dalje je nezadovoljavajuća. Na primjer, udio nacionalnih manjina u ukupnom broju stanovništva Hrvatske je 7,47%, a njihov udio u zaposlenosti unutar tijela državne uprave je 3,93%. U službenim očitovanjima kao razlog takvog stanja navodi se nedostatak financijskih sredstava za nova zapošljavanja, te neadekvatna obrazovna struktura dijela pripadnika nacionalnih manjina. Izvješće navodi da je romska nacionalna manjina u lošijem položaju od ostalih zbog predrasuda sredine prema njima, međutim broj pritužbi Roma u području rada i zapošljavanja je malen. Prema nekim istraživanjima, i oni Romi koji rade, rade uglavnom po ugovoru o djelu, neki čak duže i od deset godina. Izvješće navodi i probleme povratnika Srba u postupcima pri obnovi kuća, kao što su traženje dodatne dokumentacije, te upozorava na teške povrede ljudskih prava u manjem broju slučajeva u kojima vlasnici imaju problem vratiti se u svoju nekretninu koju je preuzela na upravljanje Republika Hrvatska.
Izvješće ukazuje i na ugroženost starijih radnika na tržištu rada, pa tako ankete pokazuju da 62,2% nezaposlenih i 65,7% poslodavaca dobnu diskriminaciju smatra “izrazito ili poprilično” raširenom, a slijede je diskriminacija na osnovu invaliditeta i spola.
Žene su još uvijek izložene diskriminaciji pri zapošljavanju, pa im se postavljaju neprimjerena pitanja na razgovorima za posao. Istraživanja pokazuju da je 45,3% žena pitano o bračnom statusu, a 29,3% o broju djece i planiranju porodice.
U posebno nepovoljan položaj stavljene su osobe s invaliditetom, jer im se ne osigurava neovisno življenje, mogućnost izbora mjesta i načina života, teže se zapošljavaju, a čak 19% poslodavaca smatra da je zapošljavanje osoba s invaliditetom “veći trošak nego dobit”.
Izvješće bilježi i diskriminatorni odnos prema djeci, pa su tako dio prakse hrvatskog školstva bili tzv. “romski razredi” i izdavanje svjedodžbi u drugoj boji za djecu s poteškoćama u razvoju.
Uočen je i problem diskriminacije na osnovi imovinskog stanja, a neučinkovitost sustava najbolje se ogleda na temelju besplatne pravne pomoći koji iz prava na pomoć isključuje sve one koji žive na rubu siromaštva u vlastitoj kući. Također, ne postoji adekvatan sustav skrbi o beskućnicima koji su još uvijek prepušteni karitativnom i humanitarnom radu vjerskih zajednica i pojedinih udruga.
Kao poseban vid diskriminacije temeljem imovnog stanja, izvješće upozorava na visoke upisnine kojima se onemogućava pristup odvjetničkoj profesiji velikom broju kandidata koji imaju potrebno obrazovanje i radno iskustvo, a nemaju novac (točnije oko 5 000 EUR-a) za upisninu. Na taj način se dovodi u pitanje ustavno načelo o pravu i slobodi izbora poziva i zaposlenja pod jednakom uvjetima.
U 2010. zaprimljene su četiri pritužbe na temelju vjerske diskriminacije, a Europski sud za ljudska prava donio je presudu kojom se utvrđuje kršenje slobode vjeroispovijesti u predmetu nejednakosti vjerskih zajednica u Hrvatskoj.
Tijekom 2010. MUP je zabilježio 34 kaznena djela vezana za zločin iz mržnje te je doneseno šest osuđujućih presuda. Također, još uvijek je prisutan govor mržnje, pa se tako tiskaju knjige u kojima se vrijeđa židovski narod, a homofobija se izražava otvoreno i izravno. Napadi na LGTB osobe još uvijek su prisutni. U takvom ozračju izvješće navodi zabrinjavajuće podatke prema kojima 45,5% mladih smatra homoseksualnost nekom vrstom bolesti, dok pojedine udruge na svojim internetskim stranicama poistovjećuju homoseksualnost s kaznenim djelima kao što su nekrofilija, zoofilija i pedofilija.
Pored navedenih primjera, istraživanja pokazuju da se diskriminacija nedostatno prijavljuje, skriva i prešućuje, a neki od razloga ne prijavljivanja su prvenstveno neosviještenost pojedinca o pravima i zabrani diskriminacije, te nepoznavanje sustava zaštite, kao i strah od viktimizacije i negativnih posljedica.
