Panel rasprava o nasilju nad ženama, s naglaskom na nasilje nad novinarkama i u medijskim redakcijama održala se unutar treće Feminističke konferencije koju je od 4. do 6. prosinca organizirala Udruga Domino. Na panelu su sudjelovale Kristina Turčin iz Jutarnjeg lista, Ana Brakus iz Faktografa i Maja Štrbac s N1, a moderirala ga Milena Zajović iz Večernjeg lista.
Medijsko izvještavanje o femicidu
S obzirom na recentna događanja zahvaljujući kojima potencijalno idemo ka rekordnom broju femicida u našoj zemlji, na samom početku panela sudionice su se osvrnule na medijsko izvještavanje o femicidu.
Kristina Turčin je kazala da se, unatoč manjkavostima medijskog izvještavanja (koje još postoje), vidi napredak kroz godine, posebice u samom prihvaćanju izraza femicid koji je danas prisutan u opremi članaka mainstream medija. Naglasila je da joj je trebalo deset godina bavljenja temom nasilja nad ženama da bi ljudi prihvatili izraz kao što je femicid bez okretanja očima. Rezultat napretka, smatra Turčin, je i činjenica da njen medij danas ima pravilnik/smjernice o izvještavanju koje jasno definiraju što je (ne)prihvatljivo kada govorimo o nasilju nad ženama.
Smatra da su se ipak počeli pisati ozbiljniji tekstovi o toj temi koji uključuju policijske statistike, problematiku slučaja, a ne samo iskaze susjeda i ostale medijske prakse koje su se radile kada se izvještavalo o femicidu. Maja Štrbac se složila da postoji napredak pohvalivši ranije spomenute smjernice/pravilnik. Dodala je da nacionalnost i ine karakteristike počinitelja, odnosno žrtve, u većini slučajeva nemaju direktne veze sa samim femicidom i da se tako što ne bi trebalo dodatno isticati.
„Ključ toga da se osjećaš uspješno je da su ti očekivanja jako niska“, kazala je Ana Brakus i dodala da iako se vide pomaci u izvještavanju oni su i dalje minimalni. „Ne osporavam napredak, ali ga smatram minimumom minimuma“, kazala je Brakus.
Nasilje nad ženama u medijima – napredujemo li?
Milena Zajović se osvrnula i na recentno istraživanje Sindikata novinara Hrvatske koje pokazuje porazne uvjete rada novinarki u Hrvatskoj i visoku razinu rodno uvjetovanog nasilja nad novinarkama. Nalazi istraživanja pokazuju da je svaka druga medijska djelatnica bila žrtva seksualnog ili drugog tipa zlostavljanja na radnom mjestu, u medijskim redakcijama.
Iako je neosporivo da je nasilje i dalje velik problem, Turčin naglašava da je i na tom području vidljiv pomak u odnosu na početak njene karijere u novinarstvu. Smatra progresom da si današnje djevojke i žene ne dopuštaju iskustva kakva su žene i djevojke njene generacije trpjele kada su počinjale rad u medijima. Prisjetila se i postratne situacije rada s urednikom koji je bio ozbiljan zlostavljač, a otkaz je dobio tek nakon što je jednoj mladoj djevojci rekao: „ako mi još jednom pošalješ ovakav tekst, stavit ću ti pištolj na glavu kao što su tvoji prljavi muslimani radili nama u ratu.“
Kako bi pokazala da takve stvari danas ipak nisu moguće, kazala je da se nedavno dogodilo da je sedam djevojaka u jednom mediju dalo otkaz jer je profesionalni pritisak jednog od urednika bio prevelik. Također, smatra pozitivnim napretkom da novinarke danas mare za radne uvjete, plaću, slobodne dane – postavljaju pitanja koje se nekada nisu smjela postaviti ili se smatralo da se ne bi trebala postaviti.
Štrbac se prisjetila situacije u kojoj joj je jedan političar kazao da je vrijeme da dobije djecu te joj je objašnjavao što se događa s njenim tijelom. Ona ga je tada upitala: „pričamo li zaista o mom reproduktivnom zdravlju“ te je on zastao. Smatra da je napredak što ona tako što može danas kazati iz svoje pozicije, no da je to puno lakše u situacijama poput ove, a značajno teže kada se radi o neprimjerenim komentarima ili nasilju od strane kolega unutar radnog kolektiva.
Je li napredak vrlo ograničen?
Zajović je dodala da, unatoč osnaživanju žena, ona zna jako puno žena koje rade u medijskim redakcijama i izložene su izravnom seksualnom nasilju koje se boje prijaviti, što pokazuje i recentno – već spomenuto – istraživanje.
Brakus je kazala da može razumjeti da postoji napredak u odnosu na nekadašnje redakcije, no da se ne slaže da je situacija puno bolja i da se nasilje i dalje događa. Dodaje i da nije nužno bolja situacija niti kada je nadređena osoba žena, ako je ujedno i nositeljica patrijarhata. Osvrnula se i na vlastito iskustvo neprimjerenog i seksističkog komentara koji je doživjela od jednog kolege. Prijavila je situaciju svom tadašnjem uredniku, taj kolega je dobio „jezikovu juhu“ i to je bilo to. Dodaje da nije bila zadovoljna tim raspletom situacije, ali s druge strane je i svjesna da je prije 20 godina i taj minimum reakcije u novinarstvu bio gotovo nemoguć. „Tada bi ti bila kriva jer nemaš smisla za humor“, kazala je Brakus.
Ipak, dodaje da je važno naglasiti da, kad govorimo o napretku, uglavnom govorimo o velikim prostorima koji se nalaze u Zagrebu.
„Baviti se lokalnim novinarstvom ili bilo kojim tipom novinarstva u manjoj sredini za žene je daleko teže“, kazala je Brakus i dodala da kad govorimo o progresu, to govorimo iz pozicija koje su na neki način privilegirane, bilo zbog iskustva, veličine redakcije i sličnih prednosti. S time se složila i Turčin.
Vrijeđanje, nasilje i prijetnje kao realnost novinarskog posla
Komentari koji uključuju vrijeđanje, nasilje i/ili prijetnje nasiljem, seksizam, kao i osobne napade – nažalost – realnost su svih osoba koje se bave novinarstvom, a posebice žena. Zajović je rekla da se teško s time nosi.
„Ne znam se zaštiti. Trebala bih imate te alate, 20 godina sam u novinarstvu i po struci sam psihologinja, no koža mi nikad nije postala dovoljno debela. Pogotovo u situaciji kada si stalno izložena zaista ozbiljnim prijetnjama“, kazala je Zajović.
Osvrnula se na vlastita iskustva, da su je ispred zgrade dočekivali nepoznati ljudi, da je primala prijetnje smrću, silovanjima te da se godinama ne javlja na nepoznate brojeve. Posebice se ugroženo osjećala nakon slučaja Matanić te je dodala da takve situacije značajno utječu i na obitelji i bliske ljude. „Strašno mi je da se to podrazumijeva, strašno mi je da je to dio našeg posla, da to nosimo kao oznaku počasti, da se natječemo koga su više gazili“, zaključuje Zajović.
Brakus se, također, osvrnula na utjecaj koji to ima na obitelji i bliske ljude. Kazala je da se ona s komentarima nosi zapanjujuće dobro, no da je i to problematično jer to pokazuje koliko je nasilje često i rašireno, svakodnevno. „Nasilje je u mom životu prisutno toliko dugo da sam našla način da se s njime nosim“, kazala je. Dodala je da je Faktograf, zbog niza prijetnji, na tajnoj adresi i da vjeruje da nitko tko radi u Faktografu neće nepoznatoj osobi reći gdje radi.
Štrbac je, također, kazala da je „oguglala“ na vrijeđanja koja joj se upute. Problematizira takvu realnost kazavši da je nasilje toliko normalizirano (na društvenim mrežama, u javnom prostoru, u Hrvatskom saboru) da smo sad već i ponosne „što imamo deblju kožu i što nas ne dotiče“. Za sebe kaže da je do tog stadija došla nakon godina živciranja te da je vrijeđanje toliko normalizirala da ponekad pomisli „napravim li dobro ili loše – bit će isto – jednako će me hejtati – nije bitno“.
Turčin smatra da je zbog prirode posla zaštićenija od tolike količine vrijeđanja, no kazala je da je to pogađa na nekoj drugoj razini – posebice kada je usmjereno ka njenim kolegicama. Stava je da nasilje stalno treba prijavljivati, o njemu pisati i na njega reagirati. „Ja sam ekstremni fan procedure, mislim da kad stvari ne valjaju – nemaš ništa drugo – nazovi policiju, piši tekst, piši na društvenim mrežama, donosi smjernice, zovi dokle god treba“, kazala je i dodala da jednostavno nema drugi alat u ovom trenutku. Osvrnula se i na nedopustivo seksističko vrijeđanje Borisa Havela o kojem smo pisale i na našem stupu srama kazavši da takve stvari jednostavno nisu ispravne i da moramo zahtijevati bolje.
Minimalan napredak, izazova je i dalje puno
Unatoč napretku po pitanju zauzimanja za sebe, smanjenju seksističkog „smisla za humor“ te drugačijem odnosu starijih kolega prema mlađim kolegicama, Turčin dodaje da postoje pitanja po kojima i nakon nekoliko desetljeća rada u medijima ne vidi napredak.
„Dobre smo radnice, ali kad bi trebale imati odgovornost i moć – onda je bolje da se to da frajeru“, kazala je i dodala da je taj stakleni strop vidljiv iz aviona te da po tom pitanju nema većih promjena.
Zajović se složila kazavši da su urednici i dalje uglavnom muškarci, dok su njihove zamjenice – ona radnička uloga – žene.
