Bezazlena kolumna “Sve smo mi Jelena Veljača“, koja je trebala pokazati s kakvim se stereotipima svaki dan susrećemo, izazvala je žustru raspravu popraćenu također popriličnom količinom stereotipa. Zanimljivo, najveći dio komentara dolazio je upravo od žena ljutitih na moje stavove o šovinizmu i seksizmu.
Pa čime sam ih to isprovocirala? Usporedbom s Veljačom? Zar nisu shvatile da nije poanta u Veljači? Zar je moguće da imaju potrebu tako banalizirati ono što je nekima ozbiljan problem? I još pritom uputiti mene i sve druge “Nasmiješi se i odmahni rukom“.
I što su time dokazale? Da su slabe priznati ono što ih smeta ili da su slabe boriti se protiv toga ili da toga čak nisu ni svjesne ili da se predrasude i stereotipi hvataju na ljude neovisno o njihovom spolu. Pitam se kakva bi reakcija bila da je naslov bio “Sve smo mi Ana Magaš”. (Da, zaboravih, pa ona je nosila kratku suknju i lupala po vratima vlastitog stana čime je provocirala). Ili da sam nas usporedila s Ilishom Jarrett? Zar se i ona trebala nasmiješiti kad se njezin silovatelj “rukovao” s njom? Apsolutno prihvaćam da ono što smeta jednoj od nas ne smeta drugoj ali i dalje ne vidim razlog zašto je to povod za popljuvati onu kojoj nešto smeta nebitno kako se ona zvala.
I dalje ne shvaćam što nekome znači biti svjestan predrasuda i stereotipa kojima je okružen i na njih se samo nasmijati. Ne želim se smješkati ljudima koji se prema meni ili prema mojem izboru odnose bez poštovanja. A za mene, još jednom ću ponoviti, komentiranje mojeg ili bilo čijeg izgleda i zaključivanje na temelju godina, spola i izgleda nije komplementiranje nego nepoštivanje. I odbijam se na to smijati. Odbijam odgovarati na pitanja koja se muškarcima niti ne postavljaju jer se smatra da to nije pristojno ni bitno. Da, imamo izbor. Ali zašto ga moramo stalno braniti?
A još bi se pritom trebala i smješkati, kažu komentatorice, da bih pokazala kako znam primiti kompliment (!!) i kako bih dokazala da sam (e sad slijedi jedan od dražih mi komentara) “jedna od sretnih i ispunjenih žene koje ne bi potrošile ni milisekundu na analize situacija u kojima ih je netko možda tikom lijevog oka, frktajem nosa ili krvnim tlakom ponizio, odnosno uvrijedio zato što su – žene“.
Zar sretne žene ne bi smijale analizirati? Još jedna krasna presumpcija: ako sam sretna i ispunjena ne analiziram. Dakle, ne misli, samo budi lijepa i sretna! A za vrhunac sreće u životu najbolje je da si dam odstranit mozak.
Gdje su nestali argumenti? Naravno da predrasude postoje i uvijek će postojati, no, to ne znači da se protiv njih ne treba boriti. Pogotovo ako ustvari nije riječ o predrasudama nego o mentalnom sklopu većine društva u kojem živimo.
Ne moramo u toj borbi spaljivati grudnjake. Dovoljno je da si osvijestimo da se ne moramo smješkati kad nam postariji gospodin završava razgovor s rečenicom “Bok maco“. Dovoljno je da netko ima hrabrosti reći da nije u redu kandidatkinju na lokalnim izborima okarakterizirati kao “mlada zgodna riječanka” osim u slučaju da se njezinog protukandidata nazove “starijim debelim riječaninom“. Kad se to dogodi dat ću za svaki kompliment dva osmijeha, a možda i nešto više. (Još bi mi draže bilo kad bismo prestali lijepiti epitete poput mlad/a, zgodan/a i više slušali što ti mladi/stari/zgodni/nezgodni ljudi govore i rade.)
