Na stranici portala Fizzit.net (koji je, u najmanju ruku, čudan, s uglavnom nepotpisanim člancima i opisom na Facebooku: Portal za društvenu dekontaminaciju i ljubav prema mačkama) objavljen je članak pod naslovom “Neodgovoran izbor majčinog životnog partnera koštao života Bobbi Kristinu Brown“. Na prvu sam pomislila da je Whitney Houston bila u vezi s muškarcem koji je ubio njenu kćer. No, zar nije taj muškarac koji ju je ubio onda odgovoran za smrt Bobbi Kristine?
Ispostavilo se da sam sve ‘fulala’. Radi se o ocu Bobbi Kristine. Koji je nije ubio. Prema autorici, Whitney je kriva za smrt svoje kćeri jer je loše odabrala svog partnera. Nigdje se u ovom tekstu ne spominje Bobby Brown kao osoba koja je također roditelj njihovoj kćeri, već je fokus stavljen na majku koja je, prema autorici teksta, svoje dijete neposredno odvela u smrt time što je odabrala Bobbyja kao partnera. Ni u jednoj rečenici autorica teksta nije navela Bobbyja kao suodgovornog.
Ono što je u ovom tekstu neprihvatljivo je osuđivanje isključivo jednog roditelja za okruženje koje su oboje stvorili djetetu. Naravno da djeci treba omogućiti da odrastaju u zdravom okruženju i naučiti ih da prepoznaju kvalitete kod budućih partnera/ica te ih educirati da znaju prepoznati nasilne obrasce ponašanja što je ranije moguće i kako bi se zaštitili. No, ne bih se uopće sad bavila njihovim odnosima jer o istima nemam gotovo pa nikakvih informacija.
Ono o čemu pišem i ono što je upitno jest autoričino prebacivanje krivnje isključivo na majku. Cijeli tekst krivi ženu što nije otišla iz nasilja. S druge strane, nijednom taj muškarac nije prozvan za nasilje koje je činio.
“Odluku Whitney Houston da briljantnu karijeru, kao i vlastiti život, ugrozi pogrešnim odabirom životnog partnera koji ju je uveo u svijet droge smatram krajnjim izrazom idiotizma jer je njome nanijela izravnu i bespovratnu štetu vlastitom djetetu.
Reći nešto poput: ‘Pa nije je kći prisiljavala na drogiranje’ ovdje je besmisleno, pa čak i krajnje neprimjereno. Naime, promatrajući majku i oca koji se drogiraju, mala Bobbi Kristina usvojila je model ponašanja koji je počela smatrati uobičajenim što je kasnije sigurno utjecalo i na njene životne navike te dovelo do gore opisane tragične posljedice. (…) Za razliku od svoje majke koja je mogla odlučiti hoće li uopće imati posla s problematičnim Brownom – ili ga barem ostaviti kada je vidjela u kojem je smjeru život s njim vodi – Bobbi Kristina Brown nikada nije imala izbora”, zaključila je inicijalima potpisana G.M. (Ili potpisan? Ne možemo znati.)
Okrivljavanje žrtve nije nešto što je autor/autorica ovog teksta izmislila. Postoji cijela kultura okrivljavanja žrtve koja se dobro hrani patrijarhanim sustavom u kojem sve i svi mi živimo. Djevojčice, djevojke, žene, sve nas uče da je naša uloga usrećiti muškarce, a ukoliko oni i dalje nisu sretni, mi smo za to krive: ako smo djevojčice – trebale smo se maknuti jer su dečki ‘jednostavno takvi’, ako smo djevojke – nismo se trebale same vraćati kući pa nas ne bi silovali, ako smo odrasle žene – trebale smo otići iz nasilnog braka. (Iako se sve navedeno čuje u svim životnim dobima, primjeri su izabrani prema porukama koje su određenoj životnoj dobi najčešće čuju.) Poruka koja nam se šalje je ta da se možemo zaštititi jedino ako smo dovoljno oprezne i ako pazimo na sebe. Gdje su u toj priči muškarci koji su uzročnici nasilja? Do kada će se o ubijenim ženama izvještavati senzacionalistički? “Fatalna žena odvela se u smrt” – takav naslov kakvog članka zvučao bi kao realna slika društva u kojem živimo. Društva koje mrzi žene. Društva kojem su žene za sve krive.
Tako je i Whitney kriva jer nije pazila. Ponavljamo si kako je Whitney kriva, kako bi zaštitili/e sebe. Mi ćemo paziti, pa nam se to neće dogoditi. Čini mi se da na sličnom principu djeluju i naše institucije, koje kao da poručuju: “Svi ljudi su dobri, samo im treba dati šansu”, što je odlično opisala Ana Maria Filipović Grčić: “Između ostalog, u našem se društvu (i policiji/sudstvu) uvriježilo mišljenje kako su obiteljske svađe/nesuglasice – nasilje, tek dio nečijeg privatnog života u koji se onda, potom, malo ili nimalo upleću. Kako je upozoreno u izvješću AZKZ, uobičajeno je da suci ne gledaju na partnersko nasilje kao na zlostavljanje koje prijeti dobrobiti i sigurnosti žene, već kao na “poremećene odnose”, “svađu” ili manje prijestupe. Dodatno, kad se sjetimo kako policija i sudstvo ograničavaju odgovornost počinitelja, favorizirajući programe tretmana počinitelja nad kaznama, postajemo svjesni kako policija i sudstvo pokazuju sklonost predlaganju i izdavanju mjera psihosocijalnog tretmana (liječenja od ovisnosti, oduzimanja oružja), a u manjem opsegu mjere zabrane približavanja i/ili udaljavanja (često prekratko). I to je to otprilike to što se tiče zaštite zlostavljanih žena”, napisala je.
Ne znam koliko se još ovakvih događaja mora dogoditi ili koliko priča treba napisati kako bi institucije počele raditi svoj posao. I vjerovati ženama.
Da se vratim na seksistički članak, kojem je za kraj je autor/autorica odlučila dodati još malo začina. Jadne mi sebične, povodljive, nerazumne žene:
“Odabrati propalicu i narkomana poput Bobbyja Browna krajnje je nepromišljen izbor koji zaslužuje osudu. Da, kada su žene u pitanju srce je nerijetko ono koje bira. Kod onih mudrih koje ne misle samo na sebe i na vlastite sebične nagone to isto srce birat će u paru s razumom. No kada sebičnost prevlada, razum izlijeće kroz vrata, a u život ulaze kobne posljedice koje više niti jedna količina ljubavi, ma koliko snažna bila, ne može popraviti”, piše G.M.
I najinteligentnije žene se ne snađu kad se nađu u začaranom krugu nasilja. Inteligencija nema nikakve veze s tim. Prestanite misliti da se to događa nekome i negdje drugdje, da postoje uvjeti koje treba ispuniti da doživite nasilje, da su mitovi kojima nas cijeli život uče išta drugo doli mitovi. Ne krivite žene, već nasilnike.
