CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i Inicijativa liječnika/liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini organizirali su okrugli stol “Zakon o pobačaju za 21. stoljeće” 09. svibnja, na Dan Europe, u Novinarskom domu kao bi potakli raspravu o zakonskim rješenjima koja će pobačaj, ali i druga pitanja vezana uz reproduktivna prava i zdravlje, regulirati na način primjeren znanstvenim dostignućima i vremenu u kojem živimo.
Prezentirajući međunarodne pravne standarde Ivana Radačić iz Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar naglasila je da zakonodavac u Hrvatskoj nije slobodan donositi zakone kakve bi htjele određene interesne skupine, već mora djelovati u skladu s međunarodnim normama koje je Hrvatska usvojila i koje nalažu da se restriktivni zakoni o pobačaju trebaju liberalizirati, a države su dužne osigurati ženama pravovremeni i neograničeni pristup pobačaju u praksi. Prepreke u ostvarivanju pobačaja kao što su obvezna savjetovanja i periodi čekanja su nedopuštena, a priziv savjesti zdravstvenih djelatnika/ca teba regulirati na način da ne onemogućuje pristup pobačaju. Sukladno preporukoma CEDAW-a, troškovi pobačaja trebali bi ići na teret HZZO, a moderna kontracepcija treba biti dostupna i besplatna. Spolni odgoj utemeljen na znanstvenim osnovama treba biti dovoljno zastupljen u svim školama, mora biti nediskriminatoran i adekvatan u smislu sadržaja, materijala, načina podučavanja te evaluiranja. U Hrvatskoj se ova pitanja hitno moraju početi rješavati jer se prizivom savjesti često onemogućava pobačaj u javnim bolnicama, a HZZO ne pokriva troškove pobačaja i kontracepcije koja mnogim ženama nije ni dostupna.
Ustavni sud je odbacio zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona iz 1978. i potvrdio da žena do 10. tjedna trudnoće (12 tjedana od zadnje mjesečnice) ima pravo sama odlučivati o tome hoće li nastaviti trudnoću. Također, Hrvatskom Saboru je naloženo da u roku od dvije godine donese novi zakon kojim mora unaprijediti i osuvremeniti postojeća zakonska rješenja.
Ginekologinja Jasenka Grujić je u svojem izlaganju naglasila da je je cilj inicijative unaprijediti novi zakon, pri čemu će se zalagati ne samo da pobačaj bude dostupan već i da žena može odabrati način obavljanja zahvata (kirurški ili medikamentozni pobačaj). Preporuke Svjetske zdravstvene organizacije navode kirurški inducirani i medikamentozni pobačaj kao najbolje metode, a zabrinjavajuće je da u Hrvatskoj medikamentozni pobačaj nije dostupan većini žena. “Struka i stručna društva odgovorna su što smjernice u vezi s pobačajem, temeljene na znanstvenim dokazima, u Hrvatskoj ne postoje ali i, zbog svoga pasivnoga ili protuaborcijskog stava, za difamaciju žena koje odaberu prekid trudnoće i onih koji im nastoje pomoći” izjavila je dr. Grujić.
{slika}
Istaknula je da 25 posto od 208 milijuna trudnoća u svijetu završava induciranim pobačajem, pri čemu se polovica događa u nesigurnim uvjetima, zbog čega rastu mortalitet žena, komplikacije i troškovi liječenja.
Problem u Hrvatskoj je i širenje mnogih mitova o pobačaju koje je znanost demantirala, poput mita da uzrokuje rak dojke, mentalne probleme, kao i kasniju nemogućnost zanošenja. Mit da fetus osjeća bol opvrgava izvještaj Kraljevskog društva opstetričara i ginekologa koji navodi da zbog toga što ne postoji mogućnost da fetus osjeća bol prije 24. tjedna, nije potrebna fetalna anestezija u slučaju bilo kakvih kirurških zahvata.
Ne treba podržati prijedloge o bilo kakvom prethodnom, naročito obveznom savjetovanju. Uz pravne propise koji su temelj i garancija ženine autonomije i privatnosti, savjetovanje bi, upravo kao i mandatorni period čekanja predstavljalo prepreku pristupu pobačaja na zahtjev i diskvalificiralo ženu kao kompetentnu osobu. Razdoblje čekanja i sada postoji, dok žene čekaju na zakazani zahvat. “Treba znati da su komplikacije prekida trudnoće tim manje što je trudnoća mlađa, pa se bespotrebnim čekanjem pobačaj samo odgađa i time stvaraju dodatni rizici za ženu.”
Grujić je iznijela i neke svoje preporuke za novi zakon, poput one da troškove pobačaja mora snositi HZZO, kao i da osoba mlađa od 16 godina za pobačaj ne treba pristanak roditelja.
Na kraju svog izlaganja citira svjetsku krovnu udrugu ginekologa i opstetričara koja smatra da “Stereotipni stavovi i negativna uvjerenja zdravstvenih djelatnika/ca o ženama utječu na pristup uslugama i dovode do štete jer se trudnicama uskraćuje skrb… Zdravstveni djelatnici/ce trebaju biti svjesni/e i oduprijeti se vlastitim stereotipima o ženama kao onima koje svoje osobno i društveno ispunjenje traže prvenstveno u majčinstvu, sklone su se žrtvovati i interes fetusa staviti iznad vlastitoga, emocionalne su i ranjive te im nedostaje zdrava moralna prosudba.”
“Žena nije lutka kojom se može manipulirati, ona ima pravo na svoju autonomnu odluku” zaključuje Grujić.
{slika}
Naglašavajući potrebu seksualnog odgoja mladih, ginekolog Dubravko Lepušić iz KBC-a Sestre milosrdnice podsjetio je na kurikulum zdravstvenog odgoja, u čijoj je izradi i sam sudjelovao, čiji je cilj bio i edukacija o spolno odgovornom ponašanju.
U svojoj prezentaciji, Lepušić je detaljno objasnio složenost adolescencije kao vremena povećane ranjivosti, stresa, traženja i dokazivanja, zbog čega je toj skupini neophodan zdravstveni i spolni odgoj u školama.
“Mladi u Hrvatskoj tri puta manje koriste pilule protiv začeća nego njihovi vršnjaci u zemljama Zapadne Europe, samo 12%”, upozorio je Lepušić, te citirao različite ankete i statistike Zavoda za javno zdravstvo koje su pokazale da prosječnom adolescentu nedostaje još mnogo informacija o spolnosti.
Adolescenti su društvena skupina povećanog rizika radi niske razine znanja o spolno prenosivim infekcijama, zaštiti, želje za seksualnim eksperimentiranjem, hedonizma kao vrijednosne orjentacije, iluzije neranjivosti te snažnog utjecaja vršnjaka.
Prema anketama i istraživanjima velika većina adolescenata podržava suvremen i znanstveno utemeljen seksualni odgoj u školama, a zaštita reproduktivnog zdravlja mora obuhvatiti edukaciju o spolnosti i reprodukciji, kao i savjetovanje o planiranju obitelji i primjeni kontracepcije.
Interes našeg društva je imati educirane mlade ljude, a informirani izbor je moguć samo ako posjeduju znanje, naglašava Lepušić, te zaključuje da političkoj i religiskoj agitaciji nema mjesta u javnim školama.
Gorjana Gjurić, pedijatrica u mirovini, u svom se izlaganju osvrnula na problem priziva savjesti u medicini koji je zakonom uređen kao pravo medicinskih djelatnika da odbiju pružiti uslugu, ali sadrži i obveze jer je pravo pacijenata temeljno ljudsko pravo. U Hrvatskoj nije adekvatno reguliran priziv savjesti liječnika koji je uveden 2003. godine i to pravo nije uravnoteženo s pravom pacijentica na medicinski zahvat prekida trudnoće. Ogroman je problem što nije provedena evaluacija o učinku zakonskog prava na priziv savjesti, pa tako ne postoje podaci o točnom broju liječnika koji odbijaju vršiti pobačaje, ne postoji registar prizivača savjesti u bolnicama, kao ni podatci o tome izvršavaju li oni svoje zakonske obaveze informiranja pacjentice, transferiranja drugom dostupnom liječniku koji nema priziv, pružaju li hitnu medicinsku pomoć ako je stanje kritično.
Gjurić smatra da rješenje nije u ukidanju priziva savjesti kao što su to učinile zemlje poput Švedske, Finske, Bugarske, Češke, već u preciznijoj zakonskoj regulativi i prikupljanju podataka i evaluaciji učinka provođenja zakona. Ukoliko bi se uveli registri prizivača savjesti lako bi se moglo utvrditi obavlja li liječnik koji ima priziv savjesti u javnoj ustanovi pobačaje u privatnoj praksi, a žene bi pravodobno imale informacije koje liječnike odabrati.
Nakon izlaganja gostiju, uslijedila su pitanja iz publike i rasprava, a na kraju je moderatorica Nives Miošić zaključila da je potrebno provesti niz empirijskih istraživanja o domaćoj i međunarodnoj praksi kao podlozi za novi zakon koji mora biti temeljen na znanstvenim činjenicama i spoznajama.
Pravo na izbor će očigledno i dalje biti glavna meta napada na seksualna i reproduktivna prava žena, koji, u ime zaštite embrija, vode ultrakonzervativne i klerikalne snage u hrvatskom društvu. Najavljeni “Hod za život” je još je jedna inicijativa koja nas želi vratiti u prošlost kada su žene umirale zbog nesigurnih pobačaja, te želi dokinuti pravo žena da donose odluke o svojim tijelima i životima bez prisile, zlostavljanja i nasilja.
Okrugli stol je bio značajan i koristan jer je problematici pristupio s više aspekata te je upoznao javnost o postavljenim standardima i znastvenim dostignućima i ponudio konkretna rješenja. Ostvarivanje temeljnog ljudskog prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece nije moguće realizirati bez dobre edukacije na znanstvenim temeljima, bez pouzdane kontracepcije i bez mogućnosti prekida trudnoće u sigurnim uvjetima, poštujući u prvome redu autonomne odluke žene.
