Njezin je pjesnički izraz bio raznolik i bogat, ponekad nepredvidljiv, a ponekad šokantan, ali najvažnije od svega je što je bio jedinstven i originalan te je bilo nemoguće zamijeniti je ili nadomjestiti bilo kim drugim.
‘Zore i vihori’, prva zbirka pjesama Vesne Parun, objavljena 1947. godine, jedan je od međaša suvremene hrvatske poezije, nakon kojeg mnogo toga nije moglo biti isto kao prije.
Ipak, među superlativima koji idu uz Parun nalazi se i nekoliko koji pripadaju isključivo njoj jer ona je bila i najopasnija hrvatska pjesnikinja, vječito bez dlake na jeziku, što joj je u životu donijelo brojne nedaće. Zato je ona i najnesretnija hrvatska pjesnikinja, čiji je život serija bolesti i razočaranja.
Rođena je 1922. godine u Zlarinu, djetinjstvo provela na jadranskoj obali i u školi se istaknula kao iznimna učenica te se kao djevojčica od 14 godina mogla izdržavati podučavanjem drugih. Romanistiku je upisala u Zagrebu 1940. godine, a njezin studij, koji nikada neće završiti, prekinuo je rat. Prekinuo je i život njezinog brata, koji je ubijen u partizanima.
Nakon Drugog svjetskog rata upisala je filozofiju, no 1947. je dobila tifus na radnoj akciji građenja pruge Šamac – Sarajevo. ‘Zore i vihori’ bile su pak značajnim dijelom inspirirane nesretnom ljubavlju, koja je započela 1938, a nikada nije zaživjela na ispunjavajući način. Nesretan je bio i njezin brak u Bugarskoj, u kojoj je živjela od 1962. do 1967. Nakon razvoda se vratila u Zagreb i živjela kao slobodna književnica, a tijekom svoje duge karijere objavila je šezdesetak knjiga, ne samo poezije, nego i proze i drama. Dobila je brojne nagrade, no uvijek je, vlastitim izborom, ostala autsajderica, svjesna svog talenta i nespremna kompromitirati ga klanjajući se bilo kome.
U skladu s time, nije se u socijalizmu domogla stana, kada ga je svatko mogao dobiti, a ni u nezavisnoj Hrvatskoj, kada su se također dijelili šakom i kapom. Članica HAZU, naravno, nije postala, što je vječna sramota (doduše, jedna od mnogih) ove izdašno financirane državne institucije. Nije iznenađujuće jer Vesna Parun je u devedesetima objavila nekoliko oštrih satiričkih pjesama u Feral Tribuneu, u kojima se obrušila na Franju Tuđmana. Za nju je sve to bio jedan veliki ‘kurcomlat’, a prvi hrvatski predsjednik cijenio je samo one koji su mu recitirali na rođendanima u HNK-u. Političare nikad nije štedjela, pa je i nedavno opjevala premijerku Jadranku Kosor, za koju je napisala da joj se od nje ‘povijesno podriguje’.
Spletom nesretnih okolnosti, 2000. godine otišla je iz svojih nekoliko kvadrata sobička u Studentskom gradu na liječenje u Stubičke Toplice, gdje je na kraju i dočekala smrt. Jedna od zadnjih stvari koju je uradila, u svibnju ove godine, jest i istupanje iz Društva hrvatskih književnika. Najveća hrvatska pjesnikinja ujedno je bila i socijalni slučaj, što o ’tisućljetnoj uljudbi’ govori više nego svi romani Ivana Aralice.
Parun je bila antiprotivna, vulgarna, neprilagodljiva, pravo čuđenje u svijetu, s rukama nevinijim od svih ostalih jer na njima nikada nije bilo tuđe krvi. U hrvatskoj kulturi, gdje se povrh svega cijene paralizirajuća pristojnost i beskrajno nezamjeranje, Vesna Parun je bila genijalno bezobrazna, revolucionarno iskrena i na kraju svega – luda baba. To je najveći kompliment za nju jer živjela je među plejadom finih gospođa i gospodina domaće književnosti koji je nikada nisu zaslužili, pa su se valjda zato svojski trudili odbaciti i poniziti je. U tome su uspjeli, ali ne i približiti se njezinom talentu i poeziji koja je iz istoga nastala. U društvu književnih deminutiva, Parun je bila superlativ. Bila je, dakle, naj.
