Iako je u međuvremenu poznato tko stoji iza pseudonima George Eliot, bilo je potrebno više od sto pedeset godina od prvog izdanja Middelmarch Mary Ann Evans (George Eliot) da bude objavljen pod njezinim pravim imenom, kao i djela Amantine Aurore Dupin (George Sand), Mary Kingsley (Lucas Malet), Violet Paget (Vernon Lee) i još dvadeset i jedne autorice.
Povodom 25. obljetnice britanske književne nagrade Women’s Prize for Fiction u sklopu projekta “Reclaim her name” objavljena je kolekcija djela 25 spisateljica koje su svoje radove dosad objavile samo pod muškim pseudonimom.
Korištenje pseudonima samo po sebi nije rijetka pojava u umjetnosti, tijekom povijesti razlozi za skrivanje svojeg pravog imena bili su anonimnost zbog političke ideologije, izbjegavanja kritike ili posve trivijalno, ne baš zvučno pravo ime, za žene pak jedan od glavnih razloga bio je upravo njihov spol – autorice su bile primorane koristiti muške pseudonime kako bi se njihova djela shvaćalo ozbiljno i kako bi uopće bila objavljena. Čak su i sestre Brontë svoja djela najprije objavljivale pod muškim pseudonimima Currer, Ellis, and Acton Bell, da bi kasnije kao i George Eliot obznanile svoj identitet, smatrajući kako im nije potreban da bi bile prihvaćene.
Iako danas takva praksa više nije neophodna za autorice da se probiju na tržište, ona je i dalje prisutna, uzmimo samo primjer J.K.Rowling koja je pod pseudonimom Robert Galbraith objavila niz krimića u želji da se odmakne od Harry Potter-franšize koju je stvorila kako bi se okušala u novom žanru. S druge strane zanimljivo je primijetiti obrnutu praksu kod autora koji koriste ženske pseudonime kada pišu ljubavne i erotske romane (Nina R. Erceg – Nino Raspudić, Suzana Rog – Zvonimir Majdak) koje književna kritika tradicionalno smatra trivijalnim žanrovima. Odnedavno je sličan obrat vidljiv i u žanru krimića i trilera, kojim su donedavno vladali muški autori koji sada sve češće koriste ženske ili rodno neutralne pseudonime (Riley Sager – Todd Ritter, J.P. Delany – Tony Strong). Ponovno je riječ o žanru za masovno konzumiranje, a čijim se glavnim konzumentima kao i kod ljubića smatraju upravo “obične žene” – tradicionalna je predodžba čitateljice kao osobe koja u literaturi traži eskapizam i zabavu, a ne estetiku, zbog čega im se često pristupa paternalistički i s ciljem obrazovanja.
Položaj žene u književnosti – bilo kao čitateljice, bilo kao književnice nije potrebno rehabilitirati, već afirmirati i maknuti s margine. Upravo stoga su inicijative poput “Reclaim Her Name” koja osim prepoznavanja rada autorica potiče i uključuje i ilustratorice, pozitivan pomak prema naprijed. Zapanjujuća je činjenica da je za projekt “Reclaim Her Name” žiri razmatrao između više od 3000 djela spisateljica koje su pisale pod muškim pseudonimom. Iako su naišli na kritiku jer se između ostalog u odabiru nisu ograničili samo na romane, nego uključili i biografije i kratke priče, što se slično kao i kod žanra može promatrati kao svojevrsna diskriminacija određene vrste ili forme u odnosu na uzvišeni roman, ovaj projekt je hvalevrijedan zbog toga što se po prvi puta autoricama javno pripisuje zasluga za njihovo djelo te zbog toga što dobivamo priliku upoznati neka uzbudljiva nova imena poput Henriette Everett, Natsu Higuchi, Ann Smith, Fatemeh Farahani ili Ann Petry, te mnoge druge – njihove knjige besplatno su dostupne online i mogu se preuzeti u pdf ili epub formatu.
