Opet se dogodilo. Neki glupan s algoritmom je odlučio da pripadam određenoj demografskoj zajednici i hrani me s ‘bitnim’ informacijama. Ali ništa od toga nije ‘bitno’. I sada sam bijesna iz razloga koji nikada nećete pogoditi jer se ne uklapa u vaše proklete proročanske modele.
Postoji nekolicina rudimentarnih načina na koji Internet razgovara sa mnom, od kojih ovdje navodim dva prikazana u svojoj srži:
1. Volite znanost i tehnologiju. Volite akcijske filmove. Vi ste muško i interesiraju vas auti i sport. Želite li kupiti ovu bocu ruma?
2. Žena ste. Svidjet će vam se ovi ljubičasti i ružičasti ruksaci. Zainteresirat će vas ova slika bebe. Želite li upoznati najatraktivnija mjesta za vaše vjenčanje?
Ponekad prevarim algoritam s nekim nasumičnim osobnim podatkom, samo da vidim što će se desiti. Rekla sam Facebooku da sam rođena 1923. Sada mi se stalno pojavljuju reklame za police mirovinskog osiguranja, mirovinske fondove i razne knjige.
Poanta priče, koju vjerojatno svi već dobro znate, jest da mnoge usluge koje koristimo na mreži svaki dan prikupljaju informacije o nama i šopaju nas onim povratnim informacijama za koje pretpostave da će nam se svidjeti na temelju demografskih detalja poput roda, dobi, mjesta gdje živimo, i dr. (algoritmi mi još nisu rekli da me sigurno moraju zanimati ručno izrađeni bicikli i dokumentarci jer sam bjelkinja, ali sam sigurna da je i to na putu).
Problem ovakvog pristupa je pretvaranje ovakvih pretpostavki u samoispunjujuća proročanstva. Ako žene vide jedino ružičaste ruksake na prodaji, na kraju će i one žene koje pate za tamnim, prugastim ruksakom kupiti ružičasti, samo zato što im je taj bio pri ruci.
Drugi problem se pojavljuje kada tvrtke stvaraju mišljenja i pretpostavke o nama na temelju toga što na mreži gledamo i što kupujemo. U prvom primjeru sam spomenula da mnogi pretpostavljaju da sam muško jer me zanima znanost. Ili jer pišem o znanstvenoj fantastici – zato što su njihovi algoritmi i ostali sistemi programirani od strane lijenih ljudskih bića.
U ljudskom svijetu, upravo je ovakav lijeni način razmišljanja kriv za pretpostavke produkcijskih kuća da su filmska publika i čitatelji znanstvenih knjiga i časopisa uglavnom muškarci. Potom, nakon što se sjure niz padinu površnosti i predrasuda, odluče da je bespotrebno imati snažne ženske likove ili priče koje se temelje na međuljudskim odnosima. Jer, kao što svi dobro znamo, muškarci nikako ne mogu razumjeti odnose koji idu dalje od pucnjava laserima i mahanja mačevima. A žene su previše zauzete gledanjem slika vjenčanja i ružičastih torbica da bi ih takvo što zanimalo. Ovakvo razmišljanje je jednostavno uvredljivo za sve.
Ovdje se ne radi o tome da ja želim da se Internet oglasi i prodaja bolje prilagode mojim željama i potrebama. Nemam potrebu hraniti Facebook ili Google svojim osobnim podacima, pa da umjesto da pripadam demografskoj skupini, pripadam određenom online psihološkom profilu. Sve što zapravo želim je raditi i igrati se na Internetu koji me neće šopati oportunističkim oglasima na temelju površnih programa programiranih od strane površnih ljudi koji su odlučili da sam žena (ili muškarac), pa zato znaju baš sve o meni.
Osjećam se kao da je cijeli moj medijski svijet postao jedna ogromna petlja modifikacije ljudskog ponašanja putem krivih informacija i stereotipiziranja. Ako muškarce zanima znanost, onda je ovaj članak namijenjen njima. Oglašavat ćemo ga samo muškarcima koji će na njega kliknuti i dokazati da samo muškarce zanima znanost. To otprilike tako funkcionira. Sada oglašavam jednu lijepu ružičastu torbicu za vas, dame. Ne, za vas su samo ružičaste torbice. Kupite li je, dokazat ćete da smo bili u pravu. Ne kupite li je, nećete imati torbicu, jer drugog izbora za vas nema.
Dobrodošli/e u svijetlu budućnost u kojoj nam katastrofalno programirani algoritmi dopuštaju da se pretvaramo kao da su to kulturni i društveni stereotipi temeljeni na objektivnim činjenicama prikupljenima iz predrasuda o ljudima diljem svijeta.
Preveo i prilagodio Ivan Bauernfreund
