Nekad najveći “muški” praznik, u mladoj hrvatskoj državi, ranih ’90-ih, gotovo da se prestao spominjati. U glavnome gradu bilo je sramotno kupiti cvijetak supruzi, majci ili prijateljici. Bio je to ostatak socijalističkog uređenja koje treba izbrisati, smatralo se tada u većem dijelu ratom zahvaćene Hrvatske. Osim u Istri, gdje se Dan žena nastavio slaviti; ranije se odlazilo s posla, ruže su se naveliko kupovale, a vlasnici cvjećarnica trljali ruke.
Naravno, ni jedna krajnost nije dobra pa tako nisu ni ove. S jedne strane, riječ je o međunarodnom prazniku, dakle nikako inovaciji nekadašnje države, koji se, k tome, upravo ove godine u svijetu obilježava po stoti put. Povijest, naime, kazuje da je prvi Dan žena obilježen 28. veljače 1909. u Sjedinjenim Američkim Državama, iako su još 8. ožujka 1857. u New Yorku tekstilne radnice protestirale zbog loših uvjeta rada i niskih plaća. S druge strane, praznik je to kojim se ukazuje na ekonomska, politička i društvena (ne)dostignuća ženskog spola u borbi za ravnopravnost, što nema previše veze s nekadašnjim, uglavnom, muškim veselicama na taj dan i još uvijek sveprisutnim bjesomučnim pražnjenjem cvjećarnica i darivanjem svega ženskoga u okruženju. Stoga je današnji dan pravo vrijeme da se podsjetimo koliko se odmaklo u dostizanju ravnopravnosti žena naspram muškaraca, a koja je zagarantirana Ustavom te zakonskim odredbama o jednakim mogućnostima i plaćama.
Muškarac i dalje glava obitelji
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik smatra da su, gledajući zakonodavni okvir, u Hrvatskoj postignuti svi preduvjeti za uspostavu ravnopravnosti spolova. No tako je samo na papiru.
Ona napominje da su žene i dalje značajno podzastupljene u tijelima gdje se donose odluke, bilo da se radi o upravnim i nadzornim odborima, vijećima, povjerenstvima ili političkim strankama. I dalje su u najvećem broju slučajeva žrtve obiteljskog nasilja koje su prisiljene zajedno s djecom napustiti vlastite domove i zaštitu potražiti u skloništima, često da bi spasile i vlastiti život. S druge strane, ističe Lukač Koritnik, kad je riječ o ravnopravnosti spolova, sve češće su i pritužbe muškaraca da su diskriminirani u slučajevima vezanima za skrbništvo nad djecom.
– Ne bih se složila da ravnopravnost žena ide silaznom putanjom jer ta tvrdnja nije ničim obrazložena. Na primjer, ako govorimo o obiteljskom nasilju, broj prijava je velik, ali on je posljedica osviještenosti žena o tome da postoji zakonska mogućnost zaštite, koje prije nije bilo. To ne znači da je nasilja više. Isto tako, ako gledamo od prvih izbora, politička participacija žena raste. O području gdje je neravnopravnost najveća ne možemo govoriti budući da je područja teško uspoređivati, ali činjenica je da i dalje posebno treba raditi na povećanju zastupljenosti žena u politici i usklađivanju profesionalnih i obiteljskih obaveza, smatra.
U hrvatskom društvu još uvijek vladaju jaki stereotipi o ulozi žene. Muškarac je i dalje glava obitelji, a ženi je dobrim dijelom namijenjena podređena uloga. Sve zapravo počinje u odgoju djece.
– Uloge muškaraca i žena u privatnoj i javnoj sferi života i društvenim odnosima dijete počinje usvajati u vlastitom domu promatrajući ponajprije svoje roditelje, a onda i odnose među spolovima u bližoj i daljnjoj okolini. Kasnije će pojedini stereotipi vezani uz ulogu i očekivanja od muškaraca i žena biti potvrđeni kroz školovanje, ističe Lukač Koritnik.
Udžbenike pišu muškarci
Tako je analiza školskih udžbenika hrvatskog jezika od 5. do 8. razreda osnovne škole koju je Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova proveo 2007. godine pokazala da su muškarci daleko zastupljeniji kao autori tekstova (81 posto) i kao glavni likovi (64 posto), da ih se čak četiri puta češće definira zanimanjem koje obavljaju nego žene i da su ta zanimanja raznovrsnija, dok su ženska jednolika, stereotipna i tek s pokojom suvremenom iznimkom. U gotovo svim člancima, intervjuima ili portretima žena koje su uspjele u nekoj sferi javnog života napominje se njihov bračni tj. obiteljski status. Uspjeh žene u poslu uvijek je popraćen isticanjem obitelji i djece kao prioriteta u njezinom životu, o čemu rijetko slušamo, gledamo ili čitamo kada je riječ o muškarcima.
Kad je riječ o nasilju u obitelji, postavlja se pitanje je li ono sve učestalije ili se taj dojam stječe kroz medije koji, čini se, sve više prostora posvećuju ovom problemu. Naime, Lukač Koritnik ističe da mediji u posljednjih nekoliko godina izvještavaju o obiteljskom nasilju više nego u vrijeme kada su ga, kao i ostatak društva, tretirali kao privatne, obiteljske stvari.
– I društvo u cjelini i mediji postali su daleko senzibiliziraniji na pitanje obiteljskog nasilja. Međutim, broj i težina slučajeva prijavljenog nasilja kao i broj ubijenih žena žrtava obiteljskog nasilja pokazuju da dosadašnji uloženi napori, kao što su kampanje za osvještavanje, donošenje i provedba nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji i protokola o postupanju nisu riješili pitanje prevencije. Ulogu u jačanju prevencije mora u značajnijoj mjeri preuzeti lokalna i regionalna samouprava i upravo se poduzimaju koraci u tom smjeru, nastavlja pravobraniteljica.
Štetni simpatični stereotipi
Svojedobna reakcija Ureda za ravnopravnost spolova na neprimjeno tretiranje žena u reklamama za pivo nije prošla nezapaženo. Reklama u kojoj se poručuje da muškarci vole samo ono bitno, aludirajući na pivo, a ne na partnericu koja služi tek za dovlačenje torbi iz trgovine, nakon reagiranja pravobraniteljice povučena je s malih ekrana. Kako je istaknula i Lukač Koritnik, svake godine raste broj pritužbi gledatelja i gledateljica te čitatelja i čitateljica na način na koji se uglavnom žene predstavlja u medijima, iz čega se može zaključiti da je javnost sve osjetljivija na rodne stereotipe i seksizme te sve sklonija reagirati i tražiti uklanjanje pojedinih oglasa zbog vrijeđanja, ponižavanja ili omalovažavanja žena, kao i muškaraca.
– To je rezultat dugogodišnjeg djelovanja i osvještavanja, kako Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova tako i Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH te nekih ženskih nevladinih udruga pa smatram da je utoliko i postignut određen pozitivan rezultat, kaže Lukač Koritnik.
Ured pravobraniteljice je u 2008. proveo tzv. rodnu analizu medijskih sadržaja, a dio nje bila je i analiza 617 reklama emitiranih tijekom dva dana na dvije televizije. Rezultati su pokazali da su, iako postoje, reklame koje direktno vrijeđaju, ponižavaju ili omalovažavaju žene ili muškarce rijetke. Prema Lukač Koritnik mediji i dalje uporno promoviraju mnoge rodne stereotipe, koji na prvi pogled djeluju simpatično, duhovito i(li) posve bezazleno te ne nailaze toliko na osudu javnosti, a štetni su za uspostavu stvarne ravnopravnosti spolova.
Ekonomsko osnaživanje
U korištenju stereotipa baziranih na spolu stvari se i u medijima, ali i u drugim društvenim područjima mijenjaju sporo, što nije samo slučaj u našoj zemlji. Stoga i mnogi europski dokumenti i institucije naglašavaju važnost medija u suprotstavljanju rodnim stereotipima, veli pravobraniteljica.
Na koncu, valja se dotaknuti i položaja žena na tržištu rada jer je smanjivanje nezaposlenosti i ekonomsko osnaživanje žene jedan od glavnih preduvjeta u postizanju stvarne ravnopravnosti muškarca i žene. Na pitanje jesu li žene doista manje plaćene za isti posao koji obavljaju i njihovi muški kolege ili je ipak riječ o tome da rade u slabije plaćenim djelatnostima, pravobraniteljica je kazala da je njezin ured u tom smislu imao svega dvije pritužbe u pet godina.
– Nitko pa ni sindikati nemaju podataka da se temeljem spola različito plaća rad jednake vrijednosti, iako smatram da takvih slučajeva ima. Smanjene zarade proizlaze i iz segregacije na tržištu rada jer žene rade na slabije plaćenim poslovima, češće su na bolovanju zbog djece i slabije napreduju. Osim toga postoji segregacija i u obrazovanju pa je stoga nužno poticati obrazovanje žena za zanimanja koja se smatraju “muškim”, kao i pomoći da se otvaraju dječji vrtići i sve druge vrste usluga da bi žene mogle nesmetano raditi. I konačno, posebnim zakonskim i drugim mjerama treba poticati ravnopravnu podjelu obiteljskih obveza među muškarcima i ženama, zaključuje Gordana Lukač Koritnik.
