Na tragu razotkrivanja ciničke dimenzije religije, u onome trenutku kada ona funkcionira samo kao politička proteza, a ne nasljedovanje “istine”, iščitavam i najnoviju triptih-izložbu Zdravo Marijo, milosti puna riječke umjetnice Milijane Babić.
Naime, bez filozofskoga, pojmovnoga uvijanja, Peter Sloterdijk u knjizi Kritika ciničkoga uma (1983.), rastvarajući temeljnu dihotomiju između cinizma, ciničke nadutosti političkih, vladajućih tijela (vladajućih u smislu bilo koje strukture moći na vlasti, pa tako i one religijsko-državotvorne) s jedne strane, i Diogenova kinizma, koji je prvi među filozofima izlagao filozofiju vlastitim, otvorenim, dakle, istinitim tijelom (kao golom istinom), kao prakse kojom se mogu srčano potući svi spektakli ciničke moći, ističe kako kršćansku religiju od početka progoni osebujan problem, a taj osebujan problem čini moći ne vjerovati. I nadalje, prema Sloterdijkovoj bespoštednoj kiničkoj kritici cinizma vladajućega kršćanskoga provizorija gdje crkveni velikodostojnici djeluju u svojim haljama kao političke suite: “Kršćanstvo je, kao organizirana religija, po svojoj najunutrašnjijoj biti baš religija mauvaise foi – nepoštenosti, naime, u onoj mjeri u kojoj ona ne počiva na nasljedovanju Krista, nego na nasljedovanju nasljedovanja, na legendi o Kristu, mitu o Kristu, dogmi o Kristu, idealiziranju Krista.”
Prvi dio kiničke triptih-izložbe Zdravo Marijo, milosti puna čini videodokumentacija umjetničke akcije 7 dana za ženu koja je nastala kao reakcija na međunarodnu katoličku inicijativu “40 dana za život”, koja se kod nas, pod okriljem države, provodi od 2014. godine u 24 hrvatska grada. Umjetničku akciju, realiziranu u suradnji s udrugom SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava te građankama i građanima Rijeke, Milijana Babić je započela ispred Klinike za ginekologiju i porodništvo riječkog KBC-a, protestno je kontrapuktirajući moliteljima inicijative “40 dana za život”, a narednih dana akcija je izvedena ispred državnih institucija i Katedrale Sv. Vida. Završetak akcije umjetnica je vremenski označila Međunarodnim danom žena ispred Gradske uprave u Rijeci.
Umjetničku akciju, praksu, koja je poznata kao artivizam (engl. ar/ctivism, artivism; umjetnost + aktivizam), aktivističko-umjetnička praksa, kako bi to rekla Marion Hamm ili pak riječki kulturolog Aldo Milohnić, umjetnica je organizirala tjedan dana uoči Međunarodnoga dana žena, a vremenski se preklapala s petom kampanjom molitelja “40 dana za život” u razdoblju korizme 2016. godine.
Odnosno, umjetničinim riječima koje se prema snazi performativa nastavljaju na Sloterdijkovu kiničku kritiku cinizma religije: “Aproprijacijom strategije ultra-konzervativne pro-life inicijative koja predstavlja direktan napad na žene i njihovo pravo na izbor, akcija 7 dana za ženu koristi se formom mirnog protesta u javnom prostoru te retorikom kojom se poziva na ‘molitvu’ i podršku samog ‘boga’, u svom apelu za zaštitu ženskih prava – kojima pod svjetlom aktualnih dešavanja u Hrvatskoj prijeti ozbiljna opasnost. Osim pitanja pobačaja, rad se dotiče problema nasilja nad ženama i provođenja spolnog odgoja u obrazovnom sustavu.” O svemu tome svjedoči jedan od transparenata u umjetničkoj akciji, “Dragocjena si u mojim očima. Bog”, koji nastaje kao lice naličja ekumenske molitvene inicijative za nerođeni život “40 dana za život”.
Pored navedene akcije taj prvi dio kiničke triptih-izložbe čine i komentari na akciju 7 dana za ženu koje je umjetnica preuzela s društvenih mreža, portala kao i na samim lokacijama izvedbe akcije. Komentari su na izložbi dokumentirani na tabletima, u tri segmenta: komentari na Facebook stranici inicijative “40 dana za život”, ostali komentari s društvenih mreža i portala te komentari s lokacija na kojima je izvedena akcija.
Zadržimo se na jednom komentaru koji dolazi iz redova kampanje “40 dana za život”, a koji nekršćanskom strategijom “prepoznavanja zla” određuje aktivističku umjetnost Milijane Babić.
22. DAN KORIZMENE KAMPANJE INICIJATIVE “40 DANA ZA ŽIVOT”
Tek što smo jučer saznali za velike plodove molitve pred bolnicom, dakle povećao se broj rođenih a smanjen broj pobačaja, zli nije mogao mirovati, nego danas oko 10 sati djelovao je preko 15-ak aktivista koji su na njegovoj strani i zagovaraju abortus. Napravili su transparente sa suprotnim porukama od naših i došli pred bolnicu. Zadržali su se sat vremena i razišli. Naši molitelji su bili ustrajni u molitvi, napose su zazivali Krv Kristovu, sv. Antu i sve svece što je očito bilo plodonosno i blagoslovljeno jer zagovor svetaca pobijedio je zlo. Bog je zaista moćan i iznad zla!!! Još jedna velika zanimljivost – upravo u tim trenutcima borbe dobra i zla naši molitelji su bili hrabri i ustrajni i puno nam se drugih ljudi pridružilo, podržali nas i nastavili svojim putem. Slikali smo aktiviste i stavljamo da vidite i njihove transparente.
Izvor: Facebook/40 dana za život
Drugi dio kiničke triptih-izložbe Zdravo Marijo, milosti puna pod nazivom Mudre misli u ironijskom modusu sabire “mudre misli” – njih pedesetak, sakupljenih u “mudru knjigu”, pri čemu publikacija podsjeća na mudru knjigu iščupanu iz korica, kao dokaznicu, pokaznicu, monstruarij o svemirskom poslanstvu ljudske gluposti, da se poslužimo Doktorovim određenjem iz romana Na rubu pameti (M. Krleža, 1938.) iz razdoblja sukoba na (književnoj) ljevici. Riječ je, naime, o “mudrim mislima” iz katoličkih tiskanih medija, uglavnom Glasa Koncila u razdoblju 2015.–2016. godine. Zadržimo se na jednom takvom poslanstvu ruba pameti što ga je umjetnica dokumentirala u mudroslovnoj knjizi koju će svaki posjetitelj/ica moći uzeti kao dokazni materijal “vječnoga nam poslanstva ljudske gluposti”. Pritom su izložbeni primjerci izložbeno formatirani u stupu, prizivajući, ponovo u ironijskom modusu, format moralne vertikale, moralnoga stupa svih vrijednosti:
“Feministice i islamisti imaju sličan mentalni sklop. (…) Svakako postoji određena srodnost među njima. Čini se kako oba pokreta izražavaju bijes, ljutnju prema zapadnoj kulturi, prema kršćanstvu.”
Stephen Baskerville, politolog, citiran u tekstu “Feministice i islamisti imaju sličan mentalni sklop”, Glas Koncila, 31. siječnja 2016.
Treći dio kiničke triptih-izložbe Zdravo Marijo, milosti puna, pod nazivom Molitva Gospi, čini dokumentacija umjetničke intervencije u javnom prostoru koja je u tijeku. Riječ je o fotografiji-dokumentu u formi molitve Gospi, nebeskoj zastupnici, glasnogovornici, inače nasljednici Artemide iz Efeza, jednako tako figuracije “djevice koja rađa” s obzirom na to da je oksimoronski figurirala i kao djevica i kao boginja Prirode. Naime, poznato je da je u Efezu 431. god. Djevica Marija proglašena Bogorodicom (usp. Joseph Campbell. The Masks of God: Primitive Mythology, 1975.).
Riječ je o namjenskoj molitvi kakva bi zaista i trebala biti – molitva Gospi kao zaštitnici ženskih prava, prava na odabir, prava na slobodu.
Ukratko, umjetničina kinička molba stvarnoj, istinitoj Mariji dokument je vremena, kao što je i njezina triptih-izložba svjedočenje o nekropolitici u RH, zavazda… Kako je bilo, tako će i biti ili fatalizmom iz Krležinih Balada domaćega Tilla Eulenspiegela – Kak je tak je, tak je navek bilo… Jer ipak je teško poput Diogena i, u ovom slučaju, poput Milijane – kinički, demonstrativno pišati protiv idealističkoga vjetra (usp. istoimeno poglavlje Sloterdijkove knjige).
Završila bih ovaj kratak izložbeni dodatak za Milijaninu angažiranu izložbu građanske hrabrosti (u kojoj se osobno daleko više sigurnije osjećam nego na izložbama osobnih mitologija) komentarom Jasmina Klarića objavljenoga u Novom listu 16. listopada 2016., koji jednako tako otvoreno kao i Milijanina izložba razotkriva što zapravo stoji iza moliteljskog udara – u svemu tome abortus je sporedan; riječ je, naime, o ratu protiv slobode. “Konzervativnim udrugama koje se temelje na nadzemaljskim i ovozemaljskim autoritetima sloboda pojedinca izaziva alergijsku reakciju. Ona propituje Istine, slabi poredak i slabi naciju (zato ćete teško vidjeti šampione konzervativne misli kako sa škarama u rukama režu žilet-žice koje brane izbjeglicama ulazak u ovu ili onu državu). Sloboda pojedinca je tako prokleto nepredvidiva i uznemirujuća. A seks, slobodan seks, je pritom jedan od esencijalnih i najzavodljivijih oblika slobode.”
Kao i navedeno novinarsko pismo tako i angažirana izložba Zdravo Marijo, milosti puna Milijane Babić glas je za slobodu, za apoteozu pameti, za skidanje velova iluzija stanja na rubu pameti onima koji vjeruju da je u katoličkoj inicijativi “40 dana za život” riječ o nasljedovanju Krista. Ili kao što je Edward Snowden, tek kao CIA-in agent, shvatio da američki rat protiv terorizma nije rat protiv terorizma već da je riječ o američkoj gospodarskoj premoći nad ostatkom svijeta. I hrabrom, izuzetnom gestom odmaka od cinizma spašava dušu.
Naravno, pritom se možemo poslužiti konstativom Mladena Stilinovića – umjetnost uvijek ima posljedice (usp. umjetnikov Tekst nogom iz 1984.), pa dakako i umjetnost Milijane Babić ima posljedice, što je već osjetila u nekim svojim artivističkim angažmanima.
I na samom kraju, u skladu spašavanja vlastite duše, razotkrivanjem istine, skidanja opasnih medijskih velova iluzije, zamjetno je da nije ovo prvi rad kojim umjetnica komentira utjecaj Crkve na društvo. Odnosno, kao što je istaknula u razgovoru s Ružicom Šimunović za knjigu Tijelo u dijalogu (2016.), tu je i performans Moj preveliki grijeh (2009.), koji dokumentira patrijarhalno shvaćanje uloge i poziciju žene, dok se u uličnoj akciji Duchampovi svjedoci (2009.) referira na svakodnevno izvedbeno djelovanje Jehovinih svjedoka. Kao i u ovoj kiničkoj izložbi tako je i u uličnoj akciji Duchampovi svjedoci tehnikom aproprijacije, performativnom dimenzijom Jehovinih svjedoka, preuzimajući njihovu strategiju privlačenja pažnje umjetnica obavila, izvela ulično propovijedanje o suvremenoj umjetnosti, šireći glas “proroka” Marcela Duchampa. Evo, kako je komentare povodom navedenoga uličnoga performansa umjetnica dokumentirala:
“Neki prolaznici su mislili da se radi o novom broju publikacije Jehovinih svjedoka ‘Probudite se!’, pa su je zbog toga ili uzeli, ili pobjegli. Neki su prepoznali da se radi o nekoj vrsti ‘šale’ zbog naslovnice s brkatom Mona Lisom, a rijetki su već znali za Duchampa i povezali to s umjetničkim projektom.” (Milijana Babić, prema Suzana Marjanić, Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas, 2014., str. 688).
Znakovito je da je umjetnica izvedbom te artivističke propovijedi zamijetila da su tek rijetki znali za Duchampa… što mnogo govori o društvu u cjelini.
Ili kao što to dijagnosticira Steven M. Greer u knjizi Skrivena istina – zabranjeno znanje: vrijeme je da saznate (2006.) – “Ono što većina ljudi ne shvaća jest da već živimo u neproglašenoj teokraciji. Samo što ljudima jednostavno još nije rečeno da živimo u teokraciji.”
Svjedočimo stvaranju teokracije u segmentu napada na osnovna reproduktivna i ljudska prava, kojima su izložene Poljakinje širenjem navedene katoličke inicijative iz američkoga programa “demokracije”, sustava koji provodi savezništvo demokracije i teokracije. Internetska stranica američke organizacije “40 days for life” ističe da djeluje kao najveća međunarodno koordinirana pro-life inicijativa u povijesti, gdje je moguće provjeriti sve zemlje (s gradovima – za RH navedena su 22 grada; hrvatski portal navedene inicijative navodi 24 grada) u kojima demonstriraju misiju u okrilju savezništva demokracije i teokracije. Poznato je da Poljska već sada ima jedan od najrestriktivnijih zakona u Evropi što se tiče pitanja abortusa. Naime, abortus je u Poljskoj dozvoljen samo u slučaju ako se sumnja u abnormalnost fetusa, ako postoji ozbiljna opasnost po zdravlje i život majke ili ako je trudnoća posljedica silovanja ili incesta. Međutim, novi zakon želi kriminalizirati i te slučajeve, kazniti žene i s do pet godina zatvora u slučaju prekida trudnoće (usp. Ines Šikić: “U Hrvatskoj bi zabranili pobačaj poljskim zakonom iz 1993. godine”; www.express.hr). Kao zaključak teokracije i u RH možemo navesti: Opus Dei u Hrvatskoj formalno postoji od 2003. godine kad je u Zagreb stigao regionalni vikar te prelature Jorge Ramos… Izložba Zdravo Marijo, milosti puna riječke umjetnice Milijane Babić poziva nas na vlastiti angažman koji zahtijeva ništa drugo doli buđenje. Ili kao što je to Jim Morrison pjesmotvorno performativno zapisao – “Wake up!”…
