U sklopu obrazovnog programa Centra za ženske studije u Zagrebu, održana su, 13. studenog 2013., predavanja o političkoj participaciji žena u Tunisu te tuniškim ruralnim ženama. Predavanja su održale gošće iz Tunisa, Nadia i Zoubeida Dhaouadi, članice ACDP (L’association citoyenne pour la démocratie participative) – Građanske organizacije za participativnu demokraciju – s kojom Centar za ženske studije provodi projekt međunarodne razvojne suradnje koji financira Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Ovo je prvi takav projekt s organizacijom iz zemalja Magreba nakon arapskog proljeća.
ACDP je organizacija koju je u post-revolucionarnom Tunisu osnovala grupa Tunižanki s ciljem promicanja demokracije i vrijednosti ljudskih prava. Njihovi ciljevi su restrukturiranje udruga kroz učenje o organizaciji unutar civilnog društva putem edukativnih aktivnosti, edukacija za participativnu demokraciju širokih masa i novih udruga, građansko obrazovanje te pomoć marginaliziranom stanovništvu (ruralne žene i mladi). Trenutno se bave ekonomskim osnaživanjem ruralnih žena kroz organiziranje putem zadruga za proizvodnju tradicionalne keramike, o kojemu je više rekla Zoubeida.
U sklopu prethodno spomenutog projekta organiziran je studijski posjet, u kojemu su Nadia i Zoubeida imale priliku upoznati se s radom organizacija hrvatskog civilnog društva te aktivistima i aktivistkinjama, ali i prenijeti različite informacije, znanja i iskustva razvijenih u nas tijekom godina rada. U fokusu su organizacije koje se bave rodnom ravnopravnošću, suzbijanjem diskriminacije, ali i postkonfliktnim razvojem i izgradnjom mira, s obzirom na kontekst iz kojega dolaze Nadia i Zoubeida.
Pored svojega aktivističkog angažmana, obje su sveučilišne profesorice. Nadia predaje javno pravo na Visokom institutu primijenjenih humanističkih znanosti u Tunisu, a Zoubeida molekularnu fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Bizerteu.
Prva sa svojim izlaganjem krenula je Nadia, koja je pričala o političkoj participaciji žena u Tunisu. Istaknula je trenutno teško stanje u Tunisu kao tzv. paradoksalno nazvano arapsko proljeće, nakon još teže zime i vladavine/režima bivšeg predsjednika Ben Alija. U svakom slučaju, “trenutno stanje u Tunisu, stanje je promjene u kojoj je jedno od najvažnijih pitanja pitanje žena i ženske političke participacije”, objasnila je Nadia.
Situacija u kojoj se nalaze tuniške žene je progresivna, a položaj žena u Tunisu je nerijetko bolji nego li je položaj građanstva uopće. No, sve većom ekspanzijom islamističkih konzervativnih zajednica u Tunisu, postoji potreba za propitivanjem ženske budućnosti i položaja. Ovdje Naida svakako ističe političku participaciju žena u Tunisu, s obzirom da pod autoritativnom vlašću Ben Alija, te njemu prethodnog predsjednika Habib Bourguibe, žene nisu imale političko pravo glasa, niti je bila poznata praksa demokratskih izbora.
Naida je svoje izlaganje podijelila na dva perioda – na prošli (kolonijalni) i sadašnji (postkolonijalni) – ističući kako se Tunis trenutno nalazi u postkolonijalnom dobu, a tome je tako od 1956. godine, do kada je bio francuska kolonija. Ujedno, od 1956. godine, žene sudjeluju na izborima u Tunisu, dok istovremeno u Francuskoj nisu imale pravo glasa, istaknula je Naida.
Neke od pozitivnih promjena koje je te godine uvela ustavotvorna skupština jesu mogućnost izabiranja žena u političke stranke, abortus je bio toleriran, ubojstvo iz časti je bilo zabranjeno i slično. Prema tome, Nadia napominje da se već tada moglo govoriti o ženskoj emancipaciji. No, problem je bio istovremeno zanemarivanje emancipacije građanstva. Dakle, “postojala je slobodna žena, no ne i slobodno građanstvo”, eksplicirala je Naida.
Veliki problem jesu i demokracija i razvoj, koji bi se prema Nadiji trebali paralelno razvijati, a koji i danas izostaju kao političke prakse u Tunisu – krše se fundamentalna ljudska prava. “Nijedno ljudsko biće – muško ili žensko – ne može se u potpunosti razviti bez vlastitih fundamentalnih ljudskih prava”, kaže Nadia.
Autoritativna vlast proizvela je mnoge probleme – poput korupcije, kršenja ljudskih prava, personalizacije političkog režima, odnosno države koja je, za vrijeme Ben Alija i Bourguibe, bila personificirana u liku jedne osobe. Vrsta je to vladavine koja je 2008. godine dovela do financijske krize, koju su s druge strane, tuniški mediji uspješno negirali.
Te godine borbu za svoja građanska i radnička prava pokrenule su žene, radnice jedne od državnih institucija, koje su izašle na ulice i sjedile na glavnom trgu u znak protesta protiv privatizacije firme u kojoj su radile. Privatizacija je tada značila da će većina radnika i radnica izgubiti svoja radna mjesta. Ipak, nitko ih u protestu nije podržao – niti građani, a niti radnički sindikati, no Vlada je ipak znala da bi ovakva vrsta protesta mogla predstavljati veliki problem.
Ipak, protest je bio održan u glavnom gradu, na glavnom trgu, a održale su ga žene. “Kulturalno gledajući, u Tunisu nije lako biti žena. Biti ženom je, zapravo, problematično u našemu društvu”, istaknula je Nadia. No, nakon otprilike dva mjeseca, Vlada je omogućila radnicima i radnicama da zadrže svoja radna mjesta, s obzirom da je vladavina Ben Alija u to vrijeme stajala na nesigurnim nogama, te da se ovakva vrsta protesta dogodila prvi put u povijesti njegove vladavine. Ovi događaji, kao i protuvladine pobune u Gafsi, doveli su do revolucije.
Sadašnje stanje i upravljanje državom naslijedilo je probleme iz prošlosti – korupciju, siromaštvo i autoritativnu vladavinu. Nadia navodi dva rješenja koja su se pokrenula u svrhu rješavanja loše situacije: kreiranje ustava, te izabiranje ustavotvorne skupštine putem demokratskih izbora (na kojima je, ipak, glasalo tek oko 50 posto građanstva). Na tim izborima većina društva je izabrala radikalnu islamističku stranku, tobožnju (paradoksalnu) progresivno-konzervativnu stranku. Posljedice toga za društvo su katastrofalne, rekla je Nadia.
Ono što je Nadia konstantno isticala tijekom predavanja jest usmjeravanje vladajuće stranke (ali i opozicije) na uski raspon pitanja, poput religije i identiteta, dok su s druge strane, sva za društvo bitna pitanja bila zanemarivana. Također, često je isticano da žene danas imaju bolji položaj kao žene, nego li kao građanke. Dakle, žene se mogu školovati, ne moraju hodati ulicom pokrivene maramama, slobodno hodaju gradom, no s druge strane, uskraćivana im je sloboda govora kao i ostalim građanima.
Što se tiče žena i njihova sudjelovanja u politici, Nadia je istaknula kako je danas položaj žena u Tunisu mnogo bolji nego li je bio za prijašnjih vlada, no iako sudjeluju u politici, ipak su pri dnu izbornih lista, te nemaju mogućnost donošenja relevantnih odluka. Osim toga, jedan od problema s kojim se suočavaju žene u Tunisu jest i zastupanje komplementarnosti muškaraca i žena, nauštrb demokratske ravnopravnosti.
No, Zoubeida ipak smatra da je priča o rodnoj jednakosti pomalo deplasirana. Žene od 2011. u Tunisu imaju jednake plaće i bolji položaj nego li su imale 1956. godine, tako da je glavno pitanje u Tunisu zapravo pitanje građanstva i građanskih prava.
Zoubeida Dhaouadi je nakon Nadie, dala osnovni uvid u pitanje i položaj ruralnih žena u Tunisu, pokrajini Sejnen, te o projektu koji je pokrenut u suradnji s tim ženama. U Tunisu se nalazi prosječno 30 posto ruralnog stanovništva; mnoga su sela slabo naseljena s obzirom da se veliki broj ljudi iselio u gradove. Sela su iznimno siromašna te zapuštena od strane vladajućih, odnosno države koja ne ulaže u razvoj ruralnih pokrajina, iako potencijali postoje, zbog čega neka kućanstva nemaju ni pitku vodu.{slika}
U Sejnenu je glavni izvor prihoda izrada i oslikavanje posuđa. Slike koje se nalaze na tom posuđu su berberskog podrijetla (trokutaste forme, dijamanti, animalne slikarije i sl.).
Žene u ruralnoj pokrajini Sejnen nalaze se u vrlo teškoj gospodarskoj i ekonomskoj situaciji – ne mogu si priuštiti osnovni proizvod, ne mogu prodati svoj proizvod, te nisu organizirane. Kako bi se pomoglo ruralnim ženama pokrenuto je tzv. Zahoua Udruženje, osnovano 18.11. 2012.. Predsjednica je Hanane Saidani, koja je vrlo rano napustila školu zbog siromaštva.
Kroz navedeno udruženje ruralnim ženama se omogućuje osnovni trening za što uspješnije oslikavanje posuđa te prodaju istog, kroz razne akcije, poput interaktivnog javnog foruma o berberskoj umjetnosti koji održavaju sejnenske žene.
Druga akcija koja je provedena u Tunisu ove godine, u ožujku, jest Svjetski socijalni forum (World Social forum) na kojem su predstavljene i ruralne žene. Tijekom održavanja foruma žene su mogle prodavati svoje posuđe. Na spomenutom forumu prisutne su bile i članice Centra za ženske studije, na kojemu su zajedno s partnericama sudjelovale na panelu o problematici ruralnih žena.
Kroz ovakva djelovanja sejnenskim ruralnim ženama je omogućeno da prvi put zarade novac za svoj rad, s obzirom da žene u takvom tradicionalnom i patrijarhalnom društvu rade iznimno naporno, bez pomoći muškaraca i bez plaće za taj rad. Prema tome, ovakve aktivnosti su iznimno korisne i bitne za ruralne žene, njihove obitelji i djecu, s obzirom na to da u sejnenskoj regiji ne postoji ni kulturna ni artistička aktivnost žena.
Tako se pokušava omogućiti prostor ženama za ulazak u građanstvo – za ove žene to se prvenstveno nastoji kroz emancipaciju i vraćanje dostojanstva na temelju zarade od vlastita rada. Na kraju krajeva, moto ovih žena i projekta koji se provodi u suradnji s njima jest: ‘we are active and aware of our rights’ (‘aktivne smo i svjesne naših prava’).
