Koji su uzroci seksualnih fantazija – i koje su njihove posljedice? Znanstvenici su odgovorili na pitanje koje je već godinama poticalo debatu u feministica.
Imate seksualne fantazije? – To zaista nije problem. To dijelite sa velikom većinom muškaraca i žena. Seksualne fantazije su jako dugo bile tabu-tema, i uglavnom su dijeljene sa psihoanalitičarima ili rezervirane za bordele. No, 1970ih su feministice počele pisati o tome, a 30 godina kasnije Brett Khar je objavio znanstvenu studiju na tu temu. Kahr je intervjuirao 17000 žena i muškaraca putem upitnika i odgovore razradio dubinskim intervjuima sa još stotinu ispitanika. Rezultat: 90 posto žena i 96 posto muškaraca ima seksualne fantazije. Znanstvenik sugerira da je taj broj realno i veći, jer se neki ljudi i dan danas srame svojih fantazija.
Prema Kharovoj studiji više puta tijekom dana razmišljamo o seksualnim fantazijama, kako u snovima, tako i za vrijeme seksa. Iz toga dolaze brojke poput: 58 posto ispitanih zamišlja potpuno direktan seks sa svojim partnerom/icom, 41 posto mašta o odnosu s poznanikom ili prijateljem, a 25 posto ima homoseksualne fantazije (od kojih je 1/3 zaista homoseksualna).
Do sada ništa od toga nije neočekivano. Problematično postaje kada fantazije postanu vezane uz nasilje i poniženje. To može biti osobito teško za žene, da one ponekad u potpunosti odustanu razmišljati o seksu, pa čak i prakticirati ga. Koliko je takvih? – Teško je reći!
Na žalost, Khar u svojoj statistici ne dijeli maštarije prema rodu. No on ističe: otprilike svaki četvrti ispitanik/ca ima sadomazohističke fantazije, gdje žene češće naginju mazohističkim, a muškarci sadističkim fantazijama. Što ne začuđuje.
Isti je slučaj bio i kada su feministkinje 1970ih započele raspravu o svojim fantazijama. I u tzv grupi za podizanje svijesti (CR-grupa) žene su pričale o sebi s drugim ženama. Njihov je užas bio velik kad su i same spoznale da imaju mazohističke fantazije.
Feministice su se također pitale: Zašto? I pronašle su odgovor. Naposljetku je već i psihoanalitičarka i kritičarka Freuda, Karen Horney (1885. – 1952.) tvrdila da su sve žene mazohističke po prirodi. Ona je kritizirala da je ženska seksualna pasivnost odraz njezine podređenosti i pasivnosti u stvarnom životu.
Prvi rad (1970.) na temu seksualnih fantazija žena potječe iz pera Nancy Friday (My secret garden). Ona je putem oglasa u američkim i britanskim novinama pozvala žene da podijele s njom njihove seksualne fantazije, i odmah je dobila tisuće pisama. 400 ih je odabrano za objavu, a još je k tome intervjuirala i desetak autorica. To je istraživanje potvrdilo da većina žena ima mazohističke fantazije.
Kad je zatim EMMA u rujnu 1977. godine objavila naslov “Naše seksualne fantazije” imali smo poplavu pisama i konfesija. Većina je čitateljica izložila svoje mazohističke fantazije. No ne muče sve žene njihove maštarije. Neke tvrde da s njima žive dobro i da ne osjećaju nikakvu krivnju. Za njih je to samo tehnika zadovoljavanja i ništa više.
U istom broju, odgovara psihoanalitičarka Margarete Mitscherlich: odgovor na činjenicu da su mazohističke fantazije prisutne kod tako velikog broja žena, mora se tražiti u višestoljetnoj tradiciji obiteljske podređenosti. Protiv internalizirajuće i s time povezane bespomoćnosti, žene su mogle stvoriti otpor tako što su podigle branu unutra koje su stvarale fantaziju o sebi kao pasivnom biću koje je rezultat njihove vlastite volje.
Na taj način žene su također mogle ‘okrenuti stolove’ – i od svoje pasivno pretrpljene boli stvoriti vlastitu fantaziju. U svakom slučaju mora se razgraničiti razigrana od prisilne fantazije.
Četiri godine kasnije, u studenom 1981., ista je tema okupirala naslovnu stranicu EMME. Okidač je bila knjiga jedne američke autorice koja je napravila pomutnju u lezbijskoj zajednici – “SAPPHISTRIE” Pat Califiae. U knjizi, autorica, i sama lezbijka, zagovara iživljavanje fantazija u stvarnim sadomazohističkim seksualnim odnosima među ženama. Poruka je bila: Dosta je s feminističkim propagiranjem “nove nježnosti” i feminističkim pretpostavljanjem “vanilla seksa”, uvedite seksualnost i nasilje. Seksualna moć i nemoć su zaista objektivno ozbiljno različite između muškaraca i žena – ali između objektivno istih žena to je samo igra.
{slika}
To je vrlo rasvjetljavajuća točka, ali ne i bez humora, da je Califia najžešća pobornica sado-mazo seksa unutar žena, godinu dana kasnije izabrala put od žene ka muškarcu – i danas živi u Kaliforniji kao muškarac, zajedno sa drugim muškarcem, koji je i sam prije bio žena.
Ali sa boljim uvidom je već bilo jasno da je nova lezbijska seksualna odvažnost od početka pod jakim utjecajem gay seksualnih sado-mazo praksi. U maloj, ali glasnoj sado-mazo sceni, muškarci dominiraju, naročito homoseksualci. I stupanj identifikacije muški identificiranih lezbi sa gay braćom, koje su često iz dobrih razloga pobjegle od vlastite ženstvenosti, tradicionalno je visok.
20 godina nakon Califiaine Sapphistrie, postfeminizam – u neznanju svoje vlastite povijesti – rađa novu verziju rasprave. Kao što je to Simone de Beauvoir jednostavno sročila: “Ženom se ne rađa, ženom se postaje”, danas se naziva, u poststrukturalnom diskursu, konstrukcijom ili dekonstrukcijom spola.
“Moć i nemoć su stvar dogovora” piše na primjer Anna Kow 2009. u emancipacijskom časopisu Outside the box. “Ono više ne ovisi o fizičkom i socijalnom statusu, već se može kroz seks erotizirati i denaturalizirati”. Zvuči mudro – ali, je li i realistično?
I psihoterapeut Brett Kahr u analizi 17000 seksualnih fantazija dolazi do trezvenog zaključka: Postoji bliska veza između seksualne fantazije i djetinjstva. Fantazije uvijek imaju veze sa nečim potisnutim u ranom djetinjstvu, čak ozljedom ili traumom. Razumije se da seksualno zlostavljanje – svaka treća do četvrta djevojka, i svaki deseti mladić se susreo s tim oblikom nasilja – igra centralnu ulogu. Također i drugi oblici ponižavanja ili šokantne štete mogu potaknuti stvaranje seksualnih fantazija.
Tako je na primjer, u Kahrovom slučaju “Marise”. Ona bi uvijek, kada bi imala odnos sa svojim partnerom, imala fantaziju sa Tomom Cruiseom u crvenom sportskom autu, u kojem se velikom brzinom utrkuje. Terapeut je tek na samom kraju i gotovo slučajno otkrio da “Marisa” tom fantazijom prevladava nedavnu smrt svog brata, koji je bio te godine bio u dobi Toma Cruisa. Brat je poginuo u prometnoj nesreći zbog prekomjerne brzine.
Fantazije proširuju stvarnost. One također mogu obogatiti i pridonijeti seksualnom životu. Jedino pitanje koje se postavlja, onim navedenim 90 posto do 96 posto čine li nas te fantazije sretnima ili tjeskobnima? Jesu li opresivne ili radosne?
Predstavljaju li nam seksualne fantazije prepreku u seksualnoj komunikaciji ili ju one obogaćuju? Jeste li prihvatili svoje fantazije i prihvaćate li ih kao nešto normalno, ili biste od njih radije pobjegli i izbjegli ih? No prije odgovora mora stajati spoznaja!
Proljeće, 2010
Prevela i prilagodila Marta Jagušt
