Sirija je bliskoistočna zemlja smještena u jugozapadnoj Aziji i okružena Turskom na sjeveru, Iranom na istoku, Jordanom na jugu te Libanonom na zapadu. Zbog svog dinamičnog geostrateškog položaja kroz povijest bila je arena mnogih sukoba, a 1946. godine napokon ostvaruje samostalnost. Suvremenu povijest Sirije također obilježavaju brojne borbe i vojni udari, a jedan od važnijih je onaj koji se dogodio 16. studenog 1970. godine, a kojim je na vlast ubrzo došao Hafiz al-Asad, pripadnik arapske socijalističke partije Ba’ath, čije su se ideološke tendencije kretale između arapskog nacionalizma, panarabizma te socijalističkih i anti-imperijalističkih interesa. Od 1963. do 2011. godine u Siriji je bilo proglašeno izvanredno stanje.
Isprva kao tajnik regionalne Arapske socijalističke Ba’ath partije, ministar obrane i premijer, Hafiz al-Asad 1971. godine postaje predsjednikom Sirije i na tom se položaju zadržava sve do svoje smrti, 2000. godine. Njegovu je vladavinu obilježilo nekoliko hvalevrijednih poteza – 1973. godine naredio je mijenjanje Ustava kako bi se njime zagarantirala jednaka prava ženama i muškarcima: Siriju proglašava sekularnom državom u kojoj pripadnik/ca bilo koje konfesije ima pravo postati predsjednikom/com; provodi programe za industrijalizaciju i modernizaciju države. S druge strane, njegova je vladavina bila autoritarna i režimska – politički disidenti/ce bili/e su uhićivani/e, mučeni/e i pogubljivani/e. Oponenti Hafizova režima, Muslimansko bratstvo, u Hami su podigli bunu protiv predsjednikova režima koja je 28. veljače 1982. godine ugušena, ostavljajući iza sebe desetke tisuća žrtava, najviše civila. Osim oštrog suočavanja s oponentima/cama, koji/e ni sami/e nisu imali/e demokratske metode, tadašnji je predsjednik provodio i rigidnu medijsku cenzuru, branio upotrebu telefaksa i Interneta, vladao pomoću tajnih službi koje su kontrolirale stanovnike/ice ove bliskoistočne zemlje i njihovu, uvjetno rečeno, slobodu govora.
Za neke borac za ženska prava i zagovornik sekularizacije, a za većinu autoritaran vladar i prekršitelj ljudskih prava, Hafiz je vladao gotovo 30 godina i samo ga je fatalni srčani udar mogao natjerati da napusti tron. Njegovo je mjesto naslijedio Bashar al-Asad, tada najstariji sin u lozi (Hafizov prvi sin poginuo je u automobilskoj nesreći). Zanimljiva je činjenica da je za tu priliku Ustav Sirije morao biti promijenjen jer je do tad u njemu pisalo kako predsjednik države mora imati 40 godina, a Bashar je imao tek 34. Tako je 10. srpnja 2000. godine, kao jedini kandidat u utrci za prijestolje, Bashar al-Asad pokupio većinu glasova i postao predsjednikom Sirije u trajanju mandata od 7 godina. Iako su se mnogi/e Sirijci/Sirijke protivili ovakvom nasljeđivanju vlasti, Basharov je dolazak ipak je u narodu pobudio optimizam – mlad i obrazovan u inozemstvu s afinitetima prema modernoj tehnologiji, novi je predsjednik predstavljao mogućnost za reforme – političke i ekonomske. Međutim, Bashar al-Asad, iako ne u jednakoj mjeri, odlučio je nastaviti očevim stopama. U djelovanje stranke i dalje je aktivno bila uključena vojska, a progoni političkih oponenata također su se nastavili, kao i kontrola svakog segmenta javnog života od strane tajnih službi, koja se jasno očitovala u izostanku političkih tema u banalnim svakodnevnim razgovorima. Političko jednoumlje branilo je postojanje bilo kakve stranačke organizacije koja nije priznavala Ustavom zajamčenu odredbu – Arapska socijalistička Ba’ath partija je ona predvodi državu i društvo.
{slika}Jedna od značajnijih Asadovih reformi, koja je kasnije poslužila kao vjerno ogledalo njegova režima, bilo je uvođenje Interneta 2000. godine. Iako bi takva novina pretpostavila svojevrsnu liberalizaciju i otvaranje svijetu, kontrola Interneta dokazala je upravo suprotno. Domene poput Yahooa i Hotmaila ubrzo su zabranjene, a ograničenja su postavljena i na stranice koje su pripadale radikalnim islamskim organizacijama i kurdskoj opoziciji. Facebook, Twitter i YouTube također su vrlo brzo završili na “crnoj listi”, kao i više od 150 internetskih stranica za koje je Vlada, koja ionako kontrolira većinu medija i komunikacijskih kanala, procijenila da bi mogli ugrožavati nacionalnu sigurnost Sirije, a čiji se sadržaj uglavnom bavio temama ljudskih prava i politike. Društvene mreže 2011. godine vraćene su u upotrebu, ali u vrlo kontroliranim uvjetima i pod nadzorom takozvane cyber policije. Uz Kinu, Sirija je zemlja s najrigidnijom cenzurom Interneta.
Reporters Without Borders (RWB), neprofitna nevladina organizacija koja se zalaže za slobodu govora i medija, godišnje objavljuje listu Predators of Press Freedom, a ove godine na njoj se pronašao i Bashar al-Asad. Smatraju ga neprijateljem interneta i slobode govora te ga drže odgovornim za smrt i nestanak više od 150 novinara i blogera. Osim uskraćivanja internetskih sloboda, optužuju ga i za namjerno uskraćivanje viza novinarima/kama koji su htjeli/e posjetiti njegovu zemlju, posebice nakon ožujka 2011. godine.
Još jedna od stvari koja u Siriji nije pitanje vlastitog izbora, već neupitna obaveza jest vojni rok , i to u trajanju od 2 godine bez, naravno, mogućnosti prigovora savjesti. Vojsku su dužni služiti muškarci stariji od 18 godina (upis na fakultet nije slamka spasa, vojni rok odrađuje se i nakon diplome) te nakon toga ulaze u vojnu “rezervu” koju se po potrebi može adresirati. Pod krilaticom jedinstva, slobode i socijalizma, na koju se vladajuća stranka poziva, zdravstvo i većina obrazovanja u Siriji su besplatni i dostupni svima, te premda predstavljaju stanovite beneficije, nikada ne mogu biti zamjena za ljudsko dostojanstvo i slobodu na koju svako biće ima pravo. Borba za to pravo u Siriji je započela 15. ožujka 2013. godine, a odvija se još uvijek i upravo sada.
Demonstracije u Siriji, koje su se s vremenom pretvorile u nemilosrdni građanski rat, dio su zapravo puno šire priče koja je započela krajem 2010. godine, a ime joj je Arapsko proljeće. Arapsko proljeće odnosi se na val opozicijskih prosvjeda i demonstracija, ali i građanskih sukoba koji su zahvatili arapski svijet, a uzrokovani su dugotrajnim nezadovoljstvom djelovanja vlada, diktaturama, kršenjima ljudskih prava, političkom korupcijom te ekstremnim stopama nezaposlenosti i siromaštva. Zemlje koje su zahvaćene ovim valom , a čiji su vladari odstupili sa svojih funkcija su Tunis, Egipat, Libija i Jemen, a sada sličan scenarij gledamo i u Siriji.
Prosvjedi kojima je sukob u Siriji eskalirao u ožujku započeli su od veljače 2011. godine, a bili su usmjereni na traženje više sloboda, reformi i oslobađanje političkih zatvorenika. Tek opresijom i nasiljem na koju su prosvjednici naišli od strane vojske pri gušenju pobuna, zahtjevi su se usmjerili protiv sadašnjeg predsjednika Bashara al-Asada i vladajuće strane Ba’ath. Demonstracije su se ubrzo proširile diljem zemlje, a na tisuće aktivista izlazilo je na ulice i uzvikivalo parole o slobodi i suzbijanju korupcije. Vojska i tajne službe gušile su demonstracije dimnim bombama i nasiljem, a do kraja ožujka ubijeno je oko 60 ljudi, dok ih je daleko veći broj uhićen. Internet je na nekoliko dana bio ugašen, a po njegovom povratku većina online mogućnosti bila je srezana. Međutim, pobunjena masa ne odustaje – svakim danom sve je više ljudi na ulicama, desetke tisuće Sirijaca i Sirijki koji ne žele odustati od svojih zahtjeva. Kako se prosvjedi i demonstracije povećavaju, vojska primjenjuje sve veću silu. Sve je više zabilježenih žrtava, kojima se ne zna točan broj budući da je ulazak u Siriju stranim novinarima zabranjen, a vojska tenkovima i neprestanim bombardiranjem uspješno tu brojku povećava.
{slika}Ubrzo se počinju odvijati teške bitke za prevlast teritorija u gradovima Maarrat al-Nu’man, Alepu, Homsu i Dari te u ruralnim predgrađima Damaska, ali i drugim mjestima diljem Sirije. Nastavljaju se uhićenja oponenata i prosvjednika/ica, kao i nasilno upadanje u domove građana/ki. Vrijeme odmiče, a nasilje ne jenjava – spomenuti gradovi danas su sinonim za ruševine i prašinu, a organizacije poput Human Rights Watcha izvještavaju o nasilju koje opisuju kao zločin protiv čovječanstva. Rat se tek zahuktava. Krajem lipnja brojni vojni dezerteri priključuju se opoziciji i formira se FSA , odnosno Free Syrian Army. FSA okuplja dezertere i volontere, bore se mitraljezima, “uradi sam” bombama i Molotvoljevim koktelima. Njihove su zahtjeve od početka podržavali Turska, Saudijska Arabija, SAD i zemlje Europske unije, dok Rusija, glavni dobavljač oružja Asadovoj vojsci, Kina i Iran “stoje” na strani režima.
Nakon gotovo dvije i pol godine, ovaj sukob iz dana u dan sve je bjesniji. Iako hrvatske medije uglavnom pune prilozi o korumpiranim političarima i tobožnjim zvijezdama s estradnog neba, strani mediji svakodnevno izvještavaju o krvavim zločinima počinjenim s obaju sukobljenih strana. Posljednjih tjedan dana intenzivno stižu vijesti o upotrebi kemijskog oružja. Naime, iako je upotreba kemijskog oružja višestruko zabranjena u svim uvjetima ratovanja, i to nekolicinom konvencija – 2. Haškom deklaracijom iz 1899. godine, Ženevskim protokolom iz 1925., Konvencijom o kemijskom oružju iz 1993. te Statutom Međunarodnog kaznenog suda iz 1998. – ne prestaju stizati vijesti o zloupotrebi istog nad sirijskim narodom i prebacivanju odgovornosti s jedne sukobljene strane na drugu. Prošlu srijedu, konkretno 21. kolovoza, iz medija su stizale vijesti o napadu kemijskim oružjem u blizini Damaska, a kako tvrde iz udruge Liječnici bez granica, simptomi koji su bili prepoznati kod žrtava – onih koje nisu preživjele i one koje se bore za život u izuzetno nezahvalnim liječničkim uvjetima – asociraju na one koje bi uzrokovao sarin, smrtonosni plin koji remeti funkcioniranje živčanog sustava. Internet su preplavile uznemirujuće snimke i fotografije bespomoćnih žrtava, a najviše djece. I dok vojska i pobunjenici peru ruke od odgovornosti za ovo nedjelo, mediji navode broj između 600 i 1300 usmrćenih, dok je pomoć je zatražilo njih 3.600. Oči svijeta uprte su u Siriju, konkretno predsjednika Asada, jer, kako za sad stvari stoje, izglednije je da je napad i uopće posjedovanje ovakvog oružja, još jedna od taktika zastrašivanja ovog rigidnog režima. Nakon 6 dana od napada – tijekom kojih su mnogi neophodni dokazi mogli nestati – Bashar al-Asad odobrio je dolazak UN-ovih inspektora na teren kako bi uzeli uzroke krvi i ispitali o čemu je zapravo riječ. Tijekom istrage, konvoji UN-a bili su napadnuti snajperima, za što Sirijska državna televizija optužuje pobunjenike. Međutim, ovo nije prvi put da se Asadov režim optužuje za korištenje kemijskog oružja, ali svakako je najmasovniji i daleko najtragičniji. Dokaže li se da zbilja jest riječ o zloupotrebi kemijskog oružja, to će biti jedan od najtežih napada kojima je svijet svjedočio u nekoliko posljednjih desetljeća.
Osim krvavog građanskog rata, u Siriji se odvija i medijski rat koji je gotovo jednako opasan. Od početka sukoba iz Sirije stižu oprečne informacije i nepotvrđene snimke, a budući da se rat odvija u zemlji čiji jezik veći dio svijeta ne razumije, a ulaz stranim novinarima je gotovo onemogućen, vrlo je teško potvrditi autentičnost dobivenih informacija. U svojim se procjenama pojedini mediji oslanjaju na različite lobije, ideologije i interese, stoga članci u kojima je “Sirija pod napadom terorističkih skupina”, kao i oni u kojima je “Bashar al-Asad najveći krvnik 21. stoljeća” svakodnevno popunjavanju medijske prostore. I dok se o tim temama naveliko raspravlja kao nad partijom “Rizika”, jedno je nepobitna istina – Sirijski narod gine nemilice. Životi tih ljudi su trauma kojoj se ne nazire kraj. Djeca Sirije svakodnevno ginu i svjedoče svemu onome što nikada ne bi smjelo biti sastavni dio nečijeg odrastanja. Strah, smrt, bombe i bježanje njihova su stvarnost dok svjetski glavešine važu svaku svoju riječ. Činjenica da milijuni ginu ili žive u spiljama, razrušenim školama ili prekrcanim, improviziranim izbjegličkim kampovima dokaz je koliko je za njih politika velika, a ljudski život malen – jer da nije, sve ovo ne bi dopustio ni predsjednik vlastitog naroda, a ni ostatak svijeta koji stoji, gleda i čeka “najpovoljniji” trenutak. Nitko. Zbog pohlepe, vlastitih interesa i složenih vanjskopolitičkih odnosa, intervencija treće strane najčešće jest dvosjekli mač, ali zanima me jesu li silni svjetski analitičari/ke uopće pomislili na ljude? Što s njima? Zalihe oružja su nepresušne, to znamo, ali što je s ljudima? Posljednje izvješće UNHCR-a sirijsku tugu pretočilo je u brojke.
{slika}Broj registriranih sirijskih izbjeglica popeo se na skoro 2 milijuna, a nedavno je registrirano milijunto dijete u izbjeglištvu. Najviše je izbjeglica u Libanonu, njih više od 700.000, a potom u Jordanu, Turskoj, Iraku i Egiptu. Egzodus Sirijaca i Sirijki povećao se u 2013. godini – njih gotovo milijun izbjeglo je u prvih 5 mjeseci ove godine, što je također pokazatelj ozbiljnosti situacije u njihovoj domovini, odnosno onome što je od nje ostalo. Žene i djeca čine 75% iz emigrirane populacije. S ovakvom situacijom, za očekivati je da će 3 milijuna Sirijaca i Sirijki napustiti svoju domovinu do kraja 2013. godine. Međutim, poražavajući podaci ovdje ne staju. Unutar države raseljeno je 5 milijuna ljudi, od kojih su 2 milijuna djeca. Od početka sukoba poginulo je više od 100.000 ljudi, a među njima je 7.000 djece. Svi ovi brojevi nisu dovoljni da se sukob obustavi.
Mijenjanjem života u vlastitom domu za onaj u izbjegličkom kampu, većina Sirijaca, Sirijki i njihove djece ostali/e su bez mnogih potrepština koje život čine jednostavnijim i barem donekle kvalitetnijim. Tu do izražaja dolazi onaj dio populacije koji je često nesvjestan vlastite moći – mi. Organiziranjem humanitarnih akcija, angažiranjem u zajednici i informiranjem drugih pomažemo stvoriti privid normalnosti onima koji su ostali bez svega što su u životu gradili. Jedna od takvih inicijativa organizirana je i u Hrvatskoj, odnosno Zaprešiću. Pod nazivom “20.000 deka za Siriju”, svake subote tijekom nekoliko mjeseci u Zaprešiću su skromno postavljana dva štanda sa svega nekoliko volontera koji su nastojali informirati građane o događajima u Siriji i potaknuti ih da pomognu donacijom. U početku se se prikupljale samo deke, međutim zbog izuzetne susretljivosti građana, akcija se proširila, a skladišta su se iznenađujuće brzo napunila posteljinom, odjećom, obućom, igračkama, sanitetskim materijalom te medicinskim pomagalima. Snaga volje i zajedništva još jednom je pokazala svoje domete.
Cijeli svijet iščekuje rezultate UN-ove analize o kemijskom oružju kako bi se dalje moglo odlučivati o ionako nesretnoj sudbini Sirije, a upitno je također hoće li autentičnost podataka biti sačuvana dok dospije do medija. U međuvremenu milijuni ljudi žive u strahu za svoje živote, ne znajući što im donosi novi dan. U ovom asimetričnom ratu gubitci su već sada toliko zastrašujući da, jednom kada i završe, nitko neće odnijeti pobjedu.
