Tridesetjednoogodišnji muškarac, alkoholičar i ovisnik o drogama, prethodno je otpremio suprugu i poznanicu iz svog stana u Marlu. Zatim je silovao petnaestogodišnju djevojku. To su činjenice, koje pred zemaljskim sudom u Essenu nitko nije pobio. Parnica je ipak završila oslobađajućom presudom, jer: djevojka je, doduše, rekla: “Ne, ja to ne želim!”, ali se zatim iz straha prepustila silovanju. To sutkinji nije bilo dovoljno. “On nije znao da ona to doista ne želi” – tim je riječima sutkinja objasnila svoju presudu. Sljedeći i iskonski skandal jest da se jurisdikcija preklapa sa odlukom Vrhovnog suda. Još 2006. Vrhovni je sud u jednom slučaju objasnio da je “optuženi rastrgao tužiteljici odjeću s tijela i izvršio spolni odnos protivno njenoj, jasno izraženoj, volji”, ali da to “ne dokazuje otpor žrtve tijekom nasilja”.
Time je njemačko kazneno pravo zakazalo u slučaju ženskih prava i u potpunosti okrenulo leđa ženama: čovjek mora prihvatiti suglasnost žene zdravo za gotovo. Od toga on se mora odmaknuti samo kada naiđe na masivan otpor. “Načelna primjena: za počinitelja mora postojati jasno prepoznatljiv otpor, kada žena plače i kaže ne, to ne vrijedi”, objašnjava viši javni tužitelj, Flensburg Ulrike Stahlmann-Liebelt. Pravo i suci pritom ne uzimaju u obzir niti rizik s kojim je povezana samoobrana, niti dokaze o proživljenoj traumi. Sasvim je normalna reakcija, da se žene u takvoj situaciji “izgube”, objašnjava dr. Julia Schellong, psihoterapeutkinja pri Kliničkom centru Dresden. I stručnjaci iz Federacije za pomoć i savjetovanje žena, bore se već godinama za izmjenu stavke 177 o silovanju: kazneno se mora goniti onu osobu koja je počinila seksualno djelo protivno nečijoj volji.
Oslobođeni silovatelj iz Marla nakon sudskog procesa ipak je morao u zatvor. Kažnjen je s tri godine zatvora zbog nanošenja tjelesnih ozljeda.
Prevela i prilagodila: Marta Jagušt
