Ni tjedan dana nakon najvećeg poraza naše nogometne reprezentacije, kazališna skupina Montažstroj i Plesni centar Tala “najvažniju sporednu stvar na svijetu” dovode i na kazališne daske. Iako je projekt “Srce moje kuca za nju” redatelja Boruta Šeparovića, koreografkinja Tamare Curić i Larise Lipovac i dramaturga Olivera Frljića izvorno inspiriran antologijskom pobjedom Hrvatske nad Engleskom 21. studenoga 2007., slojevitost ove izvanredne predstave višestruko nadilazi temu nogometa.
Već prvo poluvrijeme, satkano od plesnih dionica jedanaest mladih plesačica, nacionalnoj euforiji i glorificiranju nogometa pristupa na drukčiji način. Momčad odjevena u dresove reprezentacije u Šeparovićevoj autorskoj viziji stalno balansira između grube muškosti i zavodljive ženstvenosti, odnosno nacionalnog ponosa i prešutne fascinacije narodnjačkom supkulturom te tako suptilno implicira neodrživost modela s kojim se većina hrvatskih građana identificira.
Ipak, pravi šok slijedi tek u drugom “poluvremenu”. Dok u ušima gledatelja još odzvanjaju glasovi nogometnih idola koji poznatom navijačkom himnom sinkronizirano ponavljaju kako vole svoju Hrvatsku i njihovo srce kuca samo za nju, na scenu izlazi jedanaest predstavnica hrvatske zbilje, jedanaest stvarnih, nezaposlenih žena koje će svojim kratkim intimnim monolozima pred publiku postaviti pitanje tko doista predstavlja Hrvatsku danas. No iako je ta “rezervna postava” u ovoj snažnoj i društveno angažiranoj predstavi napokon istupila iz anonimnosti i dobila svoj glas, pitanje je koliko će ga ljudi uopće čuti.
– Iz Grada su obećali premijeru u HNK koji zbog nacionalnog predznaka predstavlja savršeno okruženje za problematiziranje teme o kojoj projekt govori, no od tada nas ignoriraju – kaže Šeparović. Iako su u zagrebačkom HNK zainteresirani za predstavu, ni oni bez konkretnog dogovora s Gradom ne mogu potvrditi točan datum premijere.
