Nedugo nakon otvorenja Ženskog Afričkog kupa Nacija u Kamerunu, domaćini su izjavili kako, kad je riječ o nogometu, “nema razlike” u podršci danoj muškarcima i ženama.
Usprkos ovoj namjeri, igračice tvrde da, kao i u mnogim područjima života, tako i ovdje još uvijek postoje velike razlike, dok igračice na turniru kažu kako igra pati zbog zanemarivanja. Najbolja afrička ženska ekipa nema dovoljno financijskih sredstava za održavanje prijateljskih utakmica, a igračice opisuju i borbu protiv patrijarhalnih sustava na svakoj razini, kako bi postigle rezultate kojima se danas ponose.
Prema Jamesu Melleru iz nogometne akademije “Right to Dream”, smještene u Gani, rodna neravnopravnost u nogometu ostaje prisutna, a ženski je nogomet podcijenjen na svim razinama te se u njega ne ulaže dovoljno.
Nigerija, najviše rangirana ekipa u Africi, “osvojila je Ženski Afrički kup Nacija devet puta, [ali] nema dovoljno novaca za održavanje prijateljskih utakmica”, izvještava sportska novinarka Jessica Chisaokwu.
Dodaje kako se Super Sokolice, kako ih se naziva, oslanjaju na društvene mreže i podršku svojih fanova “koji znaju da djevojke ne dobivaju podršku kakvu bi trebale”.
I dok je predsjednik Muhammadu Buhari bio među fanovima koji su pružili svoju podršku na Twitteru, mjesec dana prije samog turnira doznalo se kako je trenerica ekipe, Florence Omagbemi većinu godine radila bez plaće.
Više od polovice od ukupno osam zemalja koje su se natjecale u Kamerunu imaju svoju profesionalnu žensku ligu, no zbog malobrojnih mogućnosti sponzoriranja većina igračica mora uskladiti nogomet s ostalim poslovnim obavezama. Wendy Achieng i njezina suigračica Ann Alouch igraju za Spedag Ladies u Mombasi, jedinu ekipu u kenijskoj novoj ligi koja nudi ograničena financijska sredstva te putne troškove.
Alouch (26), koja je rodila kao tinejdžerica te se vratila sportu tijekom svojih dvadesetih, kaže kako je teško igrati nogomet i imati obitelj, no kao i u svakom poslu, “pitanje je kako organiziraš svoje vrijeme”. Obje igračice treniraju mlade djevojke kako bi osigurale financijsku stabilnost te nogomet smatraju svojim pozivom.
Kao većina malijskih nogometašica, stoperica Aichata Dounbia prijavljena je u vojsku, jednu od rijetkih institucija u zemlji koja pomaže razvoju ženskog nogometa. “Nema sportske strukture u Maliju“, dodaje njena suigračica Aminata Doucouré (21), opisujući organizirane treninge i infrastrukuturu s kojom se upoznala dok je igrala u Francuskoj.
Ostale se suočavaju sa stigmatizacijom i mizoginijom zbog sudjelovanja u igri. Južnoafrička stoperica Nothando Vilakazi ismijana je tijekom ljetnih Olimpijskih Igara u Riju, gdje se spekuliralo o njenom spolu nakon što je fotografija na kojoj tijekom jedne utakmice rukama prekriva međunožje, postala viralni hit. Nekoliko mjeseci ranije nigerijska nogometna federacija krivnju zbog loše igre ekipe svalila je na “lezbijske igračice”.
Ovakvi komentari, strogo osuđeni od strane Fife, pokazatelj su “duboko homofobne” nacije, tvrdi nigerijska komentatorica Adaobi Tricia Nwaubani, dodajući kako nije neobično čitati o “smiješnim pričama kako žene obolijevaju od raka nakon udarca loptom u prsa”.
U zemljama kao što je Gana, čija je ekipa jedna od boljih na turniru, žene se još uvijek suočavaju s diskriminacijom u mnogim društvenim aspektima. “Kad djevojčica navrši 12 godina, od nje se očekuje da se usredotoči na svoju ulogu u obitelji, da brine o braći i sestrama te doprinosi vođenju kućanstva.”, objašnjava Meller, čija akademija pomaže razvoju potencijala talentirane zapadnoafričke djece.
Nekolicina igračica turnira opisala je kako su u mlađoj dobi od svoje obitelji morale tajiti da igraju nogomet. Dounbia (31), običavala je igrati nogomet potajno s dječacima, nakon što joj je ujak zabranio da im se pridruži. “Nogomet je muška igra”, rečeno je kenijskoj kapetanici Wendy Achieng (23). “Htjeli su da prestanem igrati i nađem posao, no shvatili su da je nogomet moja strast i prihvatili to.”, kaže Wendy.
Dounbia kaže kako su se stvari u Maliju dramatično promijenile od vremena kad je ona bila djevojčica. “Nekada je ženino mjesto bilo kod kuće… sad ljudi pokazuju više razumijevanja za to da možeš igrati nogomet i imati obitelj istovremeno.”
“S kulturološkog aspekta, igrati nogomet nije problem,”, kaže igračica kamerunske reprezentacije, Ngo Mback Batoum, “moja obitelj i ljudi iz mog kraja vrlo su ponosni na mene.”. Napadačica također promiče nogomet kao način prevencije ranih brakova među kamerunskim školarkama.
Vilakazi, nogometašica oko čijeg se spola diskutiralo, slaže se kako njen sport ne dobiva dovoljno priznanja ni podrške koju zaslužuje, no dodaje kako su je ohrabrili mali pomaci u razvoju kod kuće. U to pripada i inicijativa južnoafričke igračice Amande Dlamini, koja se odrekla uloge kapetanice 2013.godine, kako bi osnovala nogometnu akademiju za djevojčice iz ruralnih područja.
Batoum objašnjava da je djevojčicama u Kamerunu kvalitetno obrazovanje još uvijek prioritet, no ljudima je jasan potencijal nogometa da “promijeni život”. Želi da jedno od naslijeđa turnira postane i namjera da ženska reprezentacija potiče djevojčice da ostanu u zemlji.
Za pojedine igračice, kao Gaëlle Deborah Enganamouit, zvijezde napada koja se probila u švedskoj ligi, ideja igranja nogometa u Europi ili SAD-u uvijek će biti vrlo privlačna.
Prema riječima malijskog ministra sporta, Adouma Garoua, ponekad je izazovno raditi na rasporedima takvih nogometašica, ali promatrati njihov rast od skromnih početaka do inozemnih uspjeha jamči dodatan poticaj za mlade djevojke da se bave sportom. Obje malijske igračice slažu se da one koje “slijede svoj san” da igraju u Europi, samo pridonose profesionalizmu nacionalne igre.
Prevela i prilagodila Nikolina Tomašković
