Reputacija Turske u svijetu nije baš naročita. Često me pitaju glupa pitanja poput: “Putujete li na devama?” ili “Koliko žena ima Vaš suprug?” ili “Što odjevate u Vašoj zemlji?”. Ljudi mi često pokušavaju komplimentirati izjavama tipa: “Ne izgledaš kao Turkinja”, ne shvaćajući da time mene kao Turkinju zapravo vrijeđaju.
Držala sam govor o ženama u Turskoj na okruglom stolu u Lender poslovnoj školi na fakultetu Quinnipiac u Connecticutu. Možete zamisliti koliki je to bio izazov, uzimajući u obzir opći porast nasilja nad ženama, probleme ravnopravnosti spolova, nedostatak obrazovanja kod žena, kao i objavljeni članak u New York Timesu o rodno uvjetovanom nasilju u Turskoj.
U svjetskoj povijesti može se primjetiti da se naziv “Turčin” odnosi na naciju u ranom osmom stoljeću u orhonskim natpisima u Mongoliji. U ovom prvom dokumentu turske povijesti vidimo izjavu: “Sveti turski Bog na vrhu, organizirao je svetu tursku zemlju i vodu. On je stvorio mog oca İlteriş Khana i podigao moju majku İlbilge Hatun na nebesima”, što bi značilo da je kraljica bila jednako važna kao i kralj. Dovoljna je i samo ova rečenica da shvatimo kako su muškarci i žene bili jednako poštovani u to vrijeme.
Turci su počeli prelaziti na islam u 9. stoljeću, a u 11. stoljeću islam je postao službena religija. Za razumijevanje islamskog shvaćanja žena dobro je pogledati Kuran. Sura 49, Hujurat 13 kaže sljedeće: ” O čovječanstvo! Stvorili smo vas muškarce i žene…Najplemenitiji/ja od vas u očima Boga je onaj/ona najboljeg ponašanja. Alah je svjestan.”
Uglavnom, možemo vidjeti da su muškarci i žene ravnopravni u božjim očima, prema shvaćanju islama.
{slika}
Uspostavom Republike Turske, žene su stekle mnoge od aktualnih društvenih, kulturnih, i političkih prava, između 1923 i 1934. Turska je ženama dala glasačko pravo i pravo na kandidaturu u javnoj službi prije mnogo zemalja, poput Francuske i Švicarske.
Usprkos ovoj pozitivnoj povijesti, ironično je kako se danas žene u Turskoj bore s ogromnom diskriminacijom. Global Gender Gap Index 2011 (pokazatelj opsega rodne nejednakosti i praćenje njihova napretka) pokazuje da je u pogledu sudjelovanja i prilika za žene u ekonomskim sferama Turska rangirana na 132.mjestu od ukupno 135, dok je u pogledu obrazovnih postignuća Turska na 106. mjestu od 135.
Prema Međunarodnoj agenciji za strateška istraživanja brakovi među djecom u Turskoj čine 14% svih brakova.
Women’s Status Directorate General (Opća uprava za status žena) objavljuje statističke podatke koji ukazuju da je gotovo četiri milijuna žena u Turskoj nepismeno.
Osim toga, izvješće Ujedinjenih naroda objavljeno u srpnju 2011. godine ukazuje da je 39% žena u Turskoj doživjelo fizičko nasilje.
Prema Media Monitoring Center (Medijski nadzorni centar), sektor medija u Turskoj također nije naklonjen ženama: “U domaćim novinama nema žena na poziciji glavne urednice. Samo 15% žena obavlja funkciju managing editora….17% žena od ukupno 1599 kolumnista su žene.” Ipak, mediji igraju ključnu ulogu kod prepoznavanja/utvrđivanja ženskih prava kao i kod educiranja zajednice u pogledu važnosti spolne jednakosti.
U ožujku 2012. godine turski je parlament izglasao nekoliko zakona za podršku ženama. Također, privremene kvote i pozitivna diskriminacija su svakako korisna rješenja. Međutim, od presudne je važnosti potreba političke volje da preokrene službene propise i pravila u spolnu jednakost, u svim dimenzijama stvarnog života.
{slika}
Omogućiti obrazovanje i osposobljavanje žena kako bi ih se osnažilo i pružilo osjećaj samodostatnosti i neovisnosti, trebala bi biti najvažnija polazna točka. Osim toga, i muškarcima je potrebna edukacija kako bi razumjeli važnost spolne ravnopravnosti.
Također, gledajući veliku sliku, s perspektive nacije, morali bismo shvatiti međusobne stavove, mentalitet, razlike i vrijednosti kako bismo zaštitili sebe same da se ne izgubimo u toj sudaru, spoju Zapadnih i Istočnih kultura. Vrijednosti koje gajimo stoljećima i životni stil koji smo prihvatili u kombinaciji s nedostatkom obrazovanja, proizveli su jedno konfuzno društvo s problemom identiteta.
Moram spomenuti još jednu stvar. Dok sam držala govor na Quinnipiac fakultetu, vidjela sam u publici mlade žene s maramama oko glave. Nije bilo teško primjetiti da su Turkinje. Tada sam shvatila da su te mlade žene sigurno bile prisutne kako bi nastavile svoje obrazovanje, a nisu bile prihvaćene na fakultetu u Turskoj zbog njihovih marama. Gorka istina je, dok grupe za ljudska prava vrište za demokracijom i spolnom jednakošću, te grupe ujedno i zapostavljaju one žene koje se odjevaju sukladno svojim vjerskim uvjerenjima. U zadnjih 15 godina mnoge žene iz Turske koje nose marame oko glave odlazile su u inozemstvo kako bi nastavile svoje obrazovanje. Uglavnom se i ne vraćaju jer nije jednostavno ostvariti karijeru u Turskoj kao žena s maramom na glavi. Nije li to jedan vrlo važan problem demokracije i jednakosti spolova o kojem bismo i mi trebali razmisliti?
*Camel cigarete reklamira svoj duhan kao “tursku mješavinu” i koristi devu za maskotu. Vjerujem da je ovo u prošlosti pružilo nekim Amrikancima i Amerikankama sliku da Turci i Turkinje i dalje putuju na devama.
Prevela i prilagodila Ana Marković
