U Zagrebu je održan Pride. Kako piše na službenim stranicama, Pride je povorka ponosa i političko-zabavno-kulturna manifestacija koja se održava u lipnju ili srpnju od 2002. godine u Zagrebu. Na njoj je sudjelovao i jedan homoseksualac iz Zadra. Pristao je na razgovor uz samo jedan uvjet, da mu ne otkrijemo identitet. U nastavku donosimo zapis tog razgovora, bez izmjena i dodataka, prenesen onako kako je i izgovoren.
Kakvi su ti dojmovi sa Zagreb Pridea?
– Ovogodišnji Zagreb Pride bio je najveći do sada, što me jako razveselilo. Drago mi je da sve više lezbijki, gej, biseksualnih, transrodnih, transeksualnih, interseksualnih i queer osoba ima petlje izaći na pride, pokazati zajednici da postojimo, da smo dio društva kao i svi ostali i da kao takvi trebamo biti i tretirani. Ne tražimo ništa više od ostalih građana Republike Hrvatske, ne tražimo poseban status u društvu, nikakve privilegije, samo ista prava u okviru zakona, mogućnost da budemo ono što jesmo, bez skrivanja, podsmjeha ili, u najgorem slučaju nasilja. Na vlastitoj sam koži osjetio kako je to biti drukčiji, biti dio manjine, biti predmetom ismijavanja. Trebalo mi je godina i godina da se usudim o svojoj seksualnosti progovoriti, najprije s prijateljima, onda s obitelji i naposljetku sa skoro svima ostalima. I zato Pride, ne zbog toga što smo ponosni što smo gay, već ponos zbog toga što imamo petlju izaći na ulicu, boriti se za svoja prava u ovom društvu koje je, nažalost, i dalje jako homofobično.
Je li bilo neugodnih situacija?
– Ne, bilo je dovikivanja poput “Ubij pedera”, “Svi ćete u pakao”, “Nakaze” i “Sram vas bilo”, no na to sam odavno oguglao. Svjestan sam da će uvijek biti onih koji ne razmišljaju kao ja, frustriranih pojedinaca koji negdje moraju izbaciti stu tu silinu negativne energije. A gdje ćeš lakše mete do “pedera”? Na njihova sam se dobacivanja samo osmjehnuo, žaleći ih. Tragično je koliko ljudi mogu mrziti, a da ni ne znaju zašto. Da se ne upitaju tko su ti ljudi ispred mene, zašto ih ne volim, zašto mi smetaju, čime njihovo postojanje ugrožava moje? U jednom je trenutku jedan sudionik anti-gay prosvjeda pokušao nasrnuti na povorku, no policajci su ga spriječili. Drugih fizičkih izgreda nije bilo, barem ne za vrijeme održavanja pridea. Kasnije sam pročitao na netu da je jedan sudionik povorke pretučen, da su ga nasilnici pratili do kuće i premlatili. To je tragično, bilo mi je jako teško kada sam za to saznao, osjetio sam se nezaštićen, okružen “neprijateljima” sa svih strana. Svjestan sam da je takvih pojedinaca malo, da će rijetki krenuti šakama, no sama činjenica da te netko može dočekati negdje u mraku i namlatiti samo zato što si gay prenerazi me svaki put kada čujem za kakav slučaj poput ovoga.
Onih koji protestiraju protiv homoseksualaca uvijek je bilo.
– Da, teror većine nad manjinom oduvjek je postojao i oduvjek je bilo onih koji se nisu mirili s činjenicom da svi imamo jednako pravo pred zakonom, jednako pravo da budemo ono što jesmo. Početkom prošlog stoljeća na ceste su izišle žene tražeći pravo glasa, sredinom prošlog stoljeća bili su to afroamerikanci u SAD-u, boreći se protiv rasne segregacije, a sedamdesetih godina u bitku smo krenuli mi. Kao što danas, barem u civiliziranom svijetu, nitko ne dovodi u pitanje pravo glasa žena tako se nadam da u budućnosti nitko neće dovoditi u pitanje prava LGBTIQ osoba. Nadam se da ću doživjeti prije nego što ostarim da se nitko ne okreće za mnom na ulici dok se šetam ruku pod ruku sa svojim dečkom.
Jesi li i ranije sudjelovao u Prideu ?
– Na Pride sam počeo odlaziti od druge godine njegovog održavanja i do sada sam bio na četri povorke ponosa. Smatram da je to jedan od najučinkovitijih demokratskih načina ishodovanja određenih prava. Bilo bi lijepo kada bi se do promjena dolazilo u parlamentu, kroz javne tribine ili neke “uljudnije” metode. No, nažalost to nije tako. Kad tad moramo izaći na ulicu da bi se izborili za ono što nam je bitno. Tim više me čudi kada me “straight” prijatelji znaju pitati zašto Pride, zašto moramo paradirati? Najčešće ne ulazeći dublje u problematiku, isti ne shvaćaju da se prije Pridea u Hrvatskoj takoreći nije ni znalo za homoseksualce, da je velik broj ljudi mislio da je istospolna ljubav nešto što se događa negdje tamo daleko, u Americi, u Hollywoodu.
Kako je to izgledalo na početku?
– Tek je prvi pride pokrenuo rješavanje nekih gay pitanja, potakao promjene u zakonu. No, još smo daleko od kraja, još uvijek su LGBTIQ osobe građani drugog reda, još uvijek ne postoje istovjetni zakoni za sve. Još uvijek nemamo pravo braka, iste uvjete usvajanja djece, isti tretman u sustavu nasljeđivanja i mirovina, iste uvjete odlučivanja o tijeku liječenja naših partnera i još mnogo toga Sjećam se jednog izvrsnog filma s Vanessom Redgrave u kojem ona glumi lezbijku koja nakon dugogodišnjeg života sa svojom partnericom ostaje bez nje. Njena draga umire, ne ostavljajući testament. Zakon kuću u kojoj su zajedno živjele i zajedno stekle, a koja je tek formalno bila na partnerici koja je umrla, dodjeljuje nećaku preminule, nećaku za kojeg nije ni znala da postoji. Isti istjeruje Vanessu iz kuće, ne mareći nimalo što je ona bila ljubav njegove tete, što je ona tu kuću zajedno s njom otplatila. Situacija koja se dan danas može dogoditi u svakom gay paru u Hrvatskoj.
Misliš dakle da treba mijenjati zakone koji se tiču istospolnih zajednica u Hrvatskoj?
– Da, najprije zakone, a onda i cijelu društvenu klimu. Danas znam čuti da je popularno biti gay. Ljudi se smiju dogodovštinama raznoraznih smiješnih gay likova u filmovima i serijama, stereotipnim stilistima i modnim dizajnerima. Takvi će deklarativno podržati naša prava za jednakost, no isto tako će nas upozoriti, “dobronamjerno” dakako, da ne tražimo previše, da je brak nešto što je ekskluzivitet “straight” osoba, da nije prirodno da dijete ima dva oca ili dvije majke, da nas u crkvi vole te da nije primjereno da javno iskazujemo naše osjećaje. To bi, ne daj Bože, moglo povrijediti njihove osjećaje, njihovi bi “jadni” mališani gledajući kako se dva dečka ili dvije cure ljube trenutno mogli postati homoseksualci, uništene psihe do kraja života. Nasilje da, oružje, ratovi, sve to može proći, no ljubav ne, barem ne istospolna. Hrvatska gay udruga je svojedobno napravila niz spotova o gay diskriminaciji, no HTV ih nije htio emitirati, braneći se da bi to moglo loše utjecati na “psihu” nacije.
Kakav dojam to ostavlja na tebe?
– Mi vas volimo, no svoje navike držite iza četri zida, poručuju nam iz Sabora i s oltara; mi vas volimo, no ne očekujte od nas da vas smatramo zdravima. Božja ste djeca, dakako, no bolesna božja djeca koja se ne mogu otrgnuti od zla istospolne ljubavi, zla koje može rezultirati samo paklom ili u najboljem slučaju čistilištem – to je ono što čujem svakodnevno. I kako da onda vjerujem u pravni poredak ove države, da idem u crkvu, kako da se onda osjećam ravnopravnim djelom zajednice? Gdje je Božja ljubav koja je ista za sve ljude među našim političarima, među svećenstvom, gdje je ljubav koja ne osuđuje, koja ne procjenjuje? Ja ju ne vidim tamo gdje bi najviše trebala biti – za oltarom. Nažalost većina “straight” populacije drži da je pozvana da sudi, da procjenjuje tuđi život kroz svoju prizmu.
Vidiš li promjene u svojoj okolini, mijenjaju li se ljudi ipak, jesu li s godinama postali tolerantniji prema pripadnicima gay populacije?
– Da, promjene postoje, na sreću, LGBTIQ pokret je uspio utjecati na društvenu klimu u svijetu, neke su zemlje legalizirale istospolne brakove, donjele niz pozitivnih zakona za LGBTIQ populaciju, no nažalost takvih je malo. Hrvatska je također napredovala po tom pitanju, no put je još dug, još će proći puno vremena dok se taj odnos iz korjena promjeni, još će proći puno vremena kada će seksualna orjentacija biti dio osobnosti kao i boja kose ili očiju, kada pitanje tko je gay ili straight neće određivati nečiji život. Preduvjeti za to su po mom mišljenju slabljenje utjecaja svih konzervativnih struja u društvu, a ponajprije crkve. Žalosno je da danas u jednoj sekularnoj državi pitanje ravnopravnosti pred zakonom mora proći crkveno moraliziranje.
Kada si ti shvatio da si gay?
– Da sam gay shvatio sam u šestom razredu osnovne škole. Svidio mi se jedan školski kolega. Kako u to doba nije bilo interneta, ni bilo kakve meni tada dostupne literature o homoseksualnosti spasila me serija Dinastija. Jedan od glavnih likova je bio gay, te sam ja, gledajući seriju shvatio da to nije nikakva rijetkost, da neki dečki vole dečke, a ne cure. No, kako Steven iz Dinastije ima novaca, a ja ne, zaključio sam da bi bilo mnogo praktičnije zaljubiti se u kakvu djevojčicu. Odabrao sam neke kandidatkinje, no nije išlo, na njima nisam pronalazio ništa što bi me potaklo da ih dotaknem. No, nisam se dao, u drugom srednje sam si našao curu, jednu prekrasnu, nježnu djevojčicu za koju sam zaključio da će napraviti “muškarca” od mene. Izišli smo nekoliko puta, čak se i poljubili, no “okus” njenih usana bio je ravan sisanju vlastitog palca. Zaključio sam da tu nema kruha i s velikom zebnjom nastavio s “tajnim” životom promatranja školskih kolega na tjelesnom. U strahu da se to ne otkrije živio sam pod tolikom pritiskom da sam čak zaključio da mi neće preostati ništa drugo do ubiti se ako itko to ikad otkrije.
Što ti se onda vrzmalo po glavi?
– Najviše me plašila vojska, zajednički tuševi gdje bi se moglo vidjeti da moje “reakcije” nisu sasvim uobičajene. Pred odlazak sam bio toliko uplašen da sam cijelo ljeto imao probavnih smetnji. No, na sreću, psihička blokada i paničan strah su bili tako jaki da nikakvih “nepoželjnih” reakcija nije bilo. JNA sam odradio “ponosno” i “junački”, kako se to i očekivalo od jednog “pravog” Dalmatinca. Ojačan stečenim samopuzdanjem još sam se jednom upustio u akciju pronalaska djevojke. Bilo je to tijekom studiranja. Upala mi je u oko jedna djevojka, plava i krhka, a i ja njoj. Prohodali smo, no dalje od nekoliko poljubaca nismo išli. Osim nježnosti nisam osjetio ništa više te zaključih da se ne isplati više “ulagati” u tom smjeru, da sam 100 posto gay.
Kako si se u početku nosio s svojom homoseksualnošću, a kako je sada?
– U početku mi je bilo jako teško, skrivao sam svoje seksualne sklonosti kao zmija noge, izbjegavao sve situacije gdje bi mogao doći u doticaj s curama, sjedio u studenskom stanu umjesto partijanja, crvenio na svaki malo znatiželjniji pogled. Bile su to jako stresne godine, razmišljao sam o odlasku iz Hrvatske, radu na nekakavom cruiseru, bijegu iz sredine koja je tada bila još homofobičnija nego danas. No, kako me na brod nisu zvali, a vrijeme je prolazilo, odlučio sam se povjeriti najboljem prijatelju. Bilo mi je toliko teško da sam mu napisao pismo i uručio mu ga, moleći ga da ga pročita tek nakon što izađem iz njegove sobe. Napisao sam mu da ću shvatiti ako nakon toga nikada više ne bude želio razgovarati sa mnom. No, umjesto odbijanja, moj me prijatelj prihvatio bez ikakvog moraliziranja, spomenuvši tek onako usput da se nada da me ipak on ne privlači. I nije, poriv za druženje s njim bio je samo prijateljski. Nakon njega su malo po malo slijedili i ostali prijatelji i prijateljice, a onda i bez moje suglasnosti “vijest” se proširila i na mnogo šire područje nego što sam ja planirao.
Kakvog je to odjeka imalo u tvojoj obitelji i među prijateljima?
– Majci sam osobno rekao. Šokirala se. Rekla mi je “ne mogu vjerovati, ti… jedan intelektualac, s muškarcima, u g…, gadi mi se”. Sjećam se jasno još danas tog trenutka. Odgovorio sam joj “S obzirom da ti je domet Santa Barbara, nije za čuditi se što tako reagiraš”. Tu smo diskusiju prekinuli, živjeći narednih nekoliko dana pod istim krovom kao da se ništa nije promijenilo. No, komunicirali smo slabo. Nakon nekoliko dana majka mi je došla u sobu i rekla “Žao mi je, ne zanima me s kim spavaš, bitno mi je da si zdrav i volim te takvog kakav jesi”. Nakon toga, malo po malo “servirao” sam joj sve pojedinosti o svom životu koje je ona izvrsno primila. Danas kada čuje za nekog slobodnog momka koji je prešao tridesetu, odmah se raspituje da li bi tu bilo “kruha” za mene. Dakako, bila bi ona mnogo sretnija da joj kući dovedem nevjestu i unuke, no tu je obiteljsku čast obranio moj brat s troje djece. Uglavnom moji su sasvim solidno reagirali na “novosti” koje sam im priredio, možda i zbog činjenice da si nikada nisam dopustio da s njima razgovaram iz pozicije podređenog. Homoseksualnost je seksualna varijacija jednaka heteroseksualnoj i biseksualnoj, što je uostalom potvrdila i Svjetska zdravstvena organizacija, pa se ja ne smatram nimalo drukčijim od ostalih. To što je društvo nažalost još uvijek nespremno za drukčije, problem je s kojim moram živjeti. Danas sigurno ne bi napisao pismo kakvo sam svojedobno uputio prijatelju. Danas sam po tom pitanju vrlo kategoričan, ako me ne prihvaćaš kao sebi ravnog nemamo što pričati. Dakako, ne ulazim pretjerano u diskusije te vrste, jer bi se najvjerojatnije našao u situaciji da ne pričam s pola grada, no znam tko su mi prijatelji.
Misliš li da bi ti bilo lakše u životu da si hetero s obzirom na sve prepreke na koje gay ljudi u Hrvatskoj nailaze?
– Život bi mi bio zasigurno lakši, vjerojatno bih prošao bez svih tih trauma koje sam imao tijekom odrastanja, bez svih tih pitanja na koja odgovore nisam mogao tražiti od roditelja ili nastavnika i bez izgrebanog automobila na koji su mi napisali “pederi”. No, jedna od prednosti odrastanja bez uzora, bez autoriteta u roditeljima, nastavnicima ili crkvi je to što sam, znajući da sam drukčiji, sam stvarao svoje društvene vrijednosti. Nisam mogao uzeti zdravo za gotovo sve ono što su mi o životu govorili roditelji ili svećenici. Preispitivao sam svaku njihovu riječ, znajući da ne mogu biti uvijek u pravu, odrastajući neopterećen nekim životnim klišejima snažno prisutnim u mojoj, kao i svim ostalim “straight” tradicionalnim obiteljima koje su me okruživale.
Što bi poručio ljudima koji misle da je homoseksualizam bolest i koji reagiraju kao zagrebački antigay prosvjednici?
– Vjerujem da su oni ljudi koji su se u subotu okupili na Tragu Bana Jelačića na anti gay prosvjedu imali prilike proširiti malo svoje spoznaje, da su samo na trenutak pomislili da se u povorci nalazi netko njima blizak, da su isto tako i oni mogli biti na našem mjestu da bi se drukčije ponašali. Nedavno sam pročitao da su na jednom američkom sveučilištu proveli istraživanje o reakciji muških studenata na homoseksualizam. Studente su najprije pitali što misle o homoseksualizmu. Jedan broj studenata se izjasnio jako negativno o homoseksualizmu, a ostali su rekli da iako nisu homoseksualci nemaju ništa protiv homoseksualizma. Nakon toga su im svima na penise stavili male električne obruče kako bi izmjerili nivo njihove uzbuđenosti tijekom prikazivanja gay scena na ekranu. Rezultati su bili vrlo znakoviti, grupa studenata koja se izjasnila neutralno o homoseksualizmu nije reagirala uzbuđenjem na gay scene. Druga grupa, studenti koji su se izjasnili vrlo negativno o homoseksualimu reagirala je u većini slučajeva uzbuđenjem na prikazivana scene. Zaključak je sljedeći, najčešće snažna reakcija na nešto govori mnogo više o nama nego o onome protiv čega se deklariramo. Najveći broj homofoba zapravu su samo potisnuti homoseksualci. Kada to osvijeste bit će im mnogo lakše.
Kakvi su tvoji pogledi na duhovnost?
– Ja sam Božje dijete, vjerujem u Boga, no smatram da Bog jako malo obitava u crkvi. Zar je moja ljubav prema mom dečku manje vrijedna od ljubavi između nekog muškarca i žene. Zar jedan homoseksualac ne može biti dobar roditelj, ne može pružiti djetetu ljubav? Zar je stup društva, na koji se najčešće pozivaju iz crkvenih krugova, heteroseksualni par, zar je to jedini pravi životni put? Pa iz kojih smo mi zajednica izašli, tko je nas odgajao kad smo takvi, pitam se. Što su prave ljudske vrijednosti, ljubav i prihvaćanje bližnjeg ili osuda? Jako me boli kada shvatim da se moj život gleda kroz prizmu nekih vrijednosti koje su bile aktualne u doba kada je pisana Biblija, prije tisuća godina, kada su, primjerice, žene bile ljudi drugog reda, u doba kada su se brakovi ugovarali, a za Zemlju smatralo da je centar svemira.
