Tako bi se bar dalo zaključiti iz programskih spotova predsjedničkih kandidata. Naime, i u spotu Ive Josipovića i u spotu Damira Kajina prikazuju se deprivirane društvene grupe te muškarac predstavlja radnika, umirovljenika, branitelja, dok mlada žena predstavlja studentsku populaciju. Kao i na zadnjim parlamentarnim izborima kada su žene u spotovima bile prikazane ili kao studentice ili eventualno kao majke i umirovljenice, priča se ponavlja. Žene nisu radnice i jedina nepravda s kojom se susreću je očito vezana uz studiranje. Pitamo se samo što je s preostalih gotovo 90% ženske populacije u zemlji? Činjenica jest da je na fakultetima više studentica nego studenta, no da li je to stvarno jedino područje života u kojem su žene deprivirane? Daleko ih je više na burzi, manje su plaćene, a trenutna kriza izrazito trese tekstilnu industriju u kojoj će mahom žene ostati bez posla. Isto vrijedi i za trgovinu. Čak i ako izborima pristupimo u potpunosti pragmatično, žene su te koje čine većinu biračkog tijela, i zar ne bi kandidatima trebalo biti u interesu da im se barem obrate? Jasno, većina onoga što priča velika većina kandidata nema baš nikakve veze s predsjedničkim ovlastima, pa je onda previše za očekivati da im kampanje imaju ikakve logike. Pravda koju kandidati zastupaju očito je nešto što treba biti rezervirano za samo pola društva. Naravno, onu testosteronsku polovicu.
U fokusu
