Urugvaj je postao treća zemlja u Latinskoj Americi koja je dopustila pobačaj na zahtjev. Ovaj potez postaje još značajniji ako imamo na umu da je Latinska Amerika kontinent s velikim udjelom katolika, kao i da uz novopečeni Urugvaj samo Kuba, Guyana, Puerto Rico i savezni okrug Mexico City dopušta pobačaj na zahtjev.
Međutim, borci za ženska prava još uvijek ne slave. Naime, prije izvršenja samog pobačaja, žena mora izložiti svoje razlogu vijeću sastavljenom od ginekologa, psihologa i socijalnog radnika. Vijeće mora iznijeti alternative samih pobačaja koje uključuju i programe pomoći majkama kao i mogućnosti usvajanja djeteta. Trudnica nakon kontaktiranja vijeća mora u roku od 5 dana detaljno razmisliti o svojoj odluci prije samog pobačaja. Klauzula obvezuje vijeće da potraži očevo mišljenje. Zakon također dopušta zdravstvenim ustanovama odbijanje obavljanja pobačaja po ovom principu.
Marta Agunin, iz udruge “Žena i zdravlje” smatra da ovaj zakon u ozbiljnoj mjeri narušava ženino pravo na izbor. Kao najveći problem navodi činjenicu da je žena koja se odluči na pobačaj suočena s nizom prepreka za njegovo legalno izvršavanje te da će ona biti primorana na nelegalan pobačaj, koji je često opasan za zdravlje žena. Iako državna vlast u Urugvaju djeluje neovisno o katoličkoj crkvi, njezin utjecaj je velik.
Mišljenja javnosti o pobačaju su podijeljena. Nedavno provedena studija agencije Cifra prikazala je da 52 % ispitanika podržava pobačaj na zahtjev, dok je 38 % ispitanika protiv. Nakon izglasavanja zakona Katoličko Sveučilište u Urugvaju objavilo je otvoreno pismo u kojem se poziva na pravo na život, pitajući se zašto je prekid trudnoće do 12 tjedana starosti fetusa legalan, dok je onaj od starosti fetusa 12 tjedana i jedan dan nelegalan i predstavlja krivično djelo.
I dok se u Urugvaju vode debate o ovome zakonu, šest zemalja Latinske Amerike (Čile, Dominikanska Republika, Salvador, Honduras i Nikaragva) potpuno zabranjuje pobačaj. Većina ostalih zemalja Latinske Amerike dopušta pobačaj samo u slučaju silovanja ili kad je majčin život u neposrednoj opasnosti. Kao rezultat, prema statistici Guttmacher instituta, u zemljama Latinske Amerike godišnje se izvrši 4, 2 milijuna nelegalnih pobačaja. Procjenjuje se također da je oko milijun žena Latinske Amerike godišnje hospitalizirano zbog posljedica nelegalnih pobačaja a oko 12% svih smrti žena vezanih uz majčinstvo rezultat je nelegalnih pobačaja. Lilian Sepulveda iz Centra za reproduktivna prava navodi da čak i u slučajevima kad je pobačaj legalan i često nužan (primjerice u slučaju silovanja) doktori odbijaju izvršiti isti. Navodi primjer trinaestogodišnje djevojčice iz Perua kojoj su liječnici odbili izvršiti pobačaj. Djevojčica je ostala trudna nakon silovanja. Kad su doktori odbili izvršiti pobačaj, skočila je sa zgrade ne bi li sama izazvala isti. Djevojčica je pobacila, ali i ostala paralizirana.
Konzervativna Latinska Amerika često ženama ograničava i kontracepciju. Korištenje poznate pilule pod nazivom “za dan poslije” u Hondurasu zakonski je zabranjena, dok se u Čileu prodaje isključivo u skupim, privatnim ljekarnama, čime se njena upotreba onemogućuje većinski siromašnim ženama.
Iz svega navedenog, očito je da su ženska prava u Urugvaju ograničena u mnogim segmentima. Prema napretku se kreće malenim koracima, no problem urugvajskog zakona o pobačaju nalazi se u činjenici da je on samo prividno legaliziran. Zdrava logika nalaže da se ne može pružiti mogućnost izbora a potom taj izbor svim mogućim sredstvima otežati, kao što je to prikazano u ovom slučaju. Neovisno o osobnim moralnim načelima svakog pojedinca, bit demokracije je pravo na izbor. Jasno je da kada govoreći o osjetljivim temama kao što je ova, uvijek moramo kritički promišljati i razumjeti okruženje u kojem se donose ovakvi zakoni. Duboki katolički korijeni Urugvaja prožeti kroz svaki segment društva ne mogu biti zanemareni. No rješenje se ne nalazi u zabranama već u edukaciji. Ekstremni zakoni kao oni u Hondurasu koji se odnose čak i na kontracepciju, dugoročno nisu održivi u današnjem modernom društvu. Crkva svoju moralnu vertikalu ne smije postavljati u pravnim regulativama neke države na koje nastoji utjecati, već kroz osoban doprinos svakom religioznom pojedincu. O ženskim pravima ipak se uvijek prvo mora pitati žene same.
