“Dildo radi ženama ono što muškarci ne mogu”, uvodne su riječi panelistice Marike Smith, koja je otvorila programski dio Befem Letnjih feminističkih igara. Letnje feminističke igre su održane u nedjelju, 18. lipnja u Kulturnom centru Grad u Beogradu.
Marika Smith, seks inspiratorica i freelancerica iz Švedske, osim o učincima dilda, govorila je i o anatomiji ženskih seksualnih organa, regularnim igračkama za seks, ali i o sigurnim do-it-yourself igračkama. Panel je bio veoma interaktivan i poučan te je Marika svojim predavanjem donesla dašak seks-pozitivnosti koji nije karakterističan za naše kulturne krugove. “Igraj na sigurno – stručni vodič za erotske igračke i sjajan seks” je panel koji bi valjalo organizirati na svakom feminističkom festivalu u regiji.
Iako se radi o Letnjim feminističkim igrama, govorilo se je i o ozbiljnim temama, kao što je “Žene i ginekologija – problemi žena s invaliditetom i pristup zdravstvenoj zaštiti” na kojoj su govorile Milica Batričević, Milesa Milenković i Aleksandra Novakov uz moderaturu Jane Šarić. Panel je tematizirao kronični nedostatak razumijevanja i resursa koji bi omogućili ženama s različitim vrstama invaliditeta da prakticiraju pravo na tjelesnu autonomiju i reproduktivna prava. Govornice su apelirale da je potrebno raditi na vidljivosti žena s invaliditetom te destigmatizaciji medicinski potpomognute oplodnje i potreba žena s invaliditetom. Naglašeno je kako liječnici liječnice nemaju potrebna znanja iz komunikologije koja bi olakšala komunikaciju između njih i osoba s invaliditetom.
O “Ženama, zatvorima i zatvorenim sistemima” govorile su Sanja Dojkić, Katarina Ficko i Ivana Bogićević Leko, uz moderaturu Isidore Petrović. Konkretno, govorilo se o zatvorenim sustavima zatvora, bolnicama za osobe sa psihološkim problemima te prihvatnim centrima za izbjeglice.
Sanja Dojkić, optužena 2009. godine za međunarodni terorizam radi bacanja molotovljevog koktela (odnosno dvije pivske boce) na grčku ambasadu govorila je o ženama u zatvoru: “Zatvorske jedinice su modelirane prema potrebama muškaraca: zubar, liječnik, šetnje itd. Žene su u nemogućnosti pristupa ginekološkom pregledu. Ulošci i higijenski proizvodi se kupuju u kantini i nešto su skuplji nego u “vanjskim dućanima”. Ako govorimo o diskriminaciji u zatvorima, činjenica je da Romkinje puno češće dobiju ovisnice za cimerice, što je problem jer te žene ne dobivaju nikakve terapije nego doživljavaju apstinencijsku krizu same, što je izuzetno teško i za njih same i za ljude koji su prisiljeni biti s njima u ćeliji. Isto tako, žene koje su slabog imovinskog stanja i ne mogu si priuštiti higijenske potrepštine, dobiju paket s osnovnim stvarima i sve su najniže moguće kvalitete, ali su žene u zatvoru solidarne te dijele ono što imaju.” rekla je. Sve optužbe protiv Sanje Dojkić su odbačene, no njoj ostaje gorko iskustvo boravka u zatvoru tijekom istrage, kao uspomena.
Ivana Bogićević Leko govorila je o prihvatnim centrima i iskustvu rada s izbjeglicama. Naglasila je kako su u prihvatnim centrima zadovoljene osnovne potrebe izbjeglicama no kako ljudi u izbjeglištvu često govore kako im najviše fali normalan život, život koji uključuje dom, obitelj, svoj krevet, privatnost, kave s prijateljima. Katarina Leko, socijalna radnica iz Slovenije navela je kako je u Sloveniji prije dvadesetak godina redovno dolazilo do prisilnih sterilizacija, prisilnih prekida trudnoće i davanja kontraceptiva pacijenticama bez dozvole. “Vidjela sam žene kako jednom tjedno stoje u redu gole i čekaju tuš. Jedu isključivo sa žlicama jer “postoji mogućnost ozljeda” ako koriste nož i vilicu. U jednoj od institucija u kojima sam radila je bilo puno problema s ušima i radi toga su brijali žene. Jedna od tih žena je izjavila: “Svaki put kada me obrijete imam osjećaj da sam opet silovana” rekla je, s time da Leko ima iskustvo rada I u drugim zemljama izuzev Slovenije te su ovo primjeri s Balkana, ne isključivo Slovenije. No, naglasila je “U Sloveniji se događaju promjene vezane uz uvjete u institucijama za osobe sa psihičkim problema, ali je institucionalizacija bilo koje vrste, i dalje, u većini zemalja, nužno i dehumanizacija osobe”.
S obzirom na nešto izmijenjeni format festivala, odnosno činjenicu da se održava za vrijeme toplijeg dijela godine, osim dva kata KC Grada, dio događanja se je održavao i u takozvanoj “Bašti” KC Grada. Žene iz Rekonstrukcija ženski fond organizirale su Yard Sale od kojeg je sav prihod išao u fond za stipendije Žarana Papić, na kojem se je moglo kupiti mistery seed ili odabrati nešto iz ponude osebujne odjeće. U ponudi je bio i bič za osobnu upotrebu te je bilo moguće preuzeti Ženski fanzin ili dodatne materijale o RŽF-u.
U vrtu je održan Artistic talk s Ljubavnicama, odnosno razgovor s Loanom Lojić, Puležankom sa zagrebačkom adresom, koja je govorila o art-kolektivu Ljubavnice koji djeluje u Zagrebu od 2013. godine. Šest mladih umjetnica djeluje pod tim imenom, a njihov rad se uglavnom bavi spajanjem “nespojivog” odnosno interdisciplinarnog spajanja znanosti i umjetnosti.
Radionica #Instagrad nadišla je sam KC Grad te su pod vodstvom Kornelije Sabo participantkinje mapirale zanimljive momente Beograda pod navedenim heštegom. Izložbom zadruge Nepraktične žeNE predstavljeni su genijalni zidnjaci na ćirilici i latinici s lijevo-feminističkim porukama koje se poigravaju standardnim diskursom na takvim komadima narodne umjetnosti.
Feminističke igre su ugostile i Fannu Ndow Norby i Linneu Claeson, koje obje ukazuju na društvene probleme kroz Instagram aktivizam. Fanna je prikupljala i objavljivala različite rasističke komentare koje bi ona čula ili su joj njezine pratiteljice poslale u inbox, i to na sada neaktivnom Instagram računu @SvartKvinna (crna žena). Prikupila je i kategorizirala dio uvreda s Instagram računa i objavila knjigu. Voli reći kako nije ona jedina autorica jer su u knjizi objavljena svjedočanstva tristotinjak žena. Navela je primjer svakodnevnog rasizma kojeg doživljavaju crne Šveđanke: “Na primjer, pisala mi je žena koja je na roditeljskom sastanku čula nekog oca kako objašnjava svojoj djevojčici kako crna djevojčica ima kosu koja izgleda kao močo te kako bi je taman trebali umočiti u kantu s vodom i prebrisati pod.” Njezina knjiga će se koristiti u školama kao priručnik tijekom razgovora o rasi s učenicima i učenicama te priprema prijevod na engleski jezik.
Linnea je otvorila račun @assholesonline (šupci online) na kojem objavljuje fotografije muških spolovila koje joj stižu u inbox, odnosno cenzurirane verzije na kojima je vidljivo ime pošiljatelja, prijetnje silovanjem koje dobiva na redovnoj bazi i ostale veoma krive stvari koje joj neimenovani muškarci šalju. “Često znam,” objašnjava, “takve printskirnove podijeliti s njihovim ženama, majkama i obiteljima. Tada polude jer njihovo sramotno ponašanje više nije privatno, već javno te obavezno mene krive za to, ne preispitujući jesu li uopće trebali pristupati nepoznatim ženama na internetu s takvom agendom.”
Naoko nespojiva kombinacija belly dancea i feminizma pokazala se kao osvježavajući dio festivala: Šta će mi revolucija kad ne mogu da plešem! Vedrana Frašto je održala prekrasnu radionicu trbušnog plesa na kojoj je nas dvadesetak sat vremena davalo sve od sebe da izvučemo određenu dozu estetike iz vlastitih pokreta.
Program je bio doista bogat za tako kratko razdoblje, odnosno 12 sati koliko je festival trajao, te je održano još nekoliko panela i niz performansa te DJ setova. Befem je otvorio prostor za feminističke razgovore i solidarnost, uzevši u obzir vruće teme današnjice kao što je uznemiravanje u offline i online prostoru, problematika žena u migraciji, žena s invaliditetom koje nemaju mogućnost ulaska u prostor javnog diskursa, ali i nešto drugačije poglede na umjetnost i život općenito, a sve kroz intersekcionalno shvaćanje modela opresije koji formiraju društvo kao takvo te su stvorena nova područja razgovora i djelovanja kroz interakciju okupljenih aktivistkinja.
