Astrid de la Rosa dvije je godine bila prikovana za krevet, nakon što je tekući silikon ubrizgan u njezinu stražnjicu, odlutao u kralježnicu, paralizirajući potporne mišiće.
“Nastojimo educirati Venezuelanke o opasnostima ovih zahvata prije no što navrše 12 godina”, rekla je de la Rosa. “Moramo do njih doprijeti rano, jer roditelji imaju običaj ponuditi im taj zahvat kao poklon za 15. rođendan”.
U Venezueli je u posljednjih dvanaest mjeseci umrlo sedamnaest žena od ubrizgavanja tekućeg silikona u stražnjicu. Zahvatom kojem se, prema Jesusu Pereiri, predsjedniku venezuelanske Udruge plastičnih kirurga (Plastic Surgeon Association), podvrgne 30 posto venezuelanskih žena, u dobi između 18 i 50 godina, nastoji se postići figura, za koju se smatra da je privlačnija venezuelanskom muškarcu.
Dok je broj žrtava tih zahvata narastao, otkako su postali dostupni širokim masama 2008. godine, Pereira je učinio malo za obuzdavanje trenda venezuelanske potrage za brzim rješenjem onoga što se percipira tjelesnim nedostacima. Unatoč tomu što su u Venezueli ilegalni (kazna za prodaju silikona je dvije godine zatvora), državna Udruga kozmetičkih kirurga (Association of Cosmetic Surgeons ) procjenjuje da svaki mjesec 2.000 žena primi injekcije ovog biopolimera, bilo kod kuće, ili protuzakonito, u nelicenciranoj ordinaciji.
“Ubrizgavanje silikona traje samo dvadeset minuta, no on nikad ne može biti u potpunosti izvađen”, kaže Jesus Pereira, predsjednik venezuelanske Udruge plastičnih kirurga. “Sto posto slučajeva može se zakomplicirati. Do toga može doći nakon četiri dana ili dvadeset godina, no u svakom slučaju pacijent će nepovratno oboljeti”.
Budući da je ta praksa zabranjena, žene zainteresirane za zahvat moraju pronaći poduzeće koje se bavi fitnessom ili tretmanima za ljepotu, a koje nudi obavljanje zahvata u tajnosti (najčešće kozmetički salon ili teretana).
Ubrizgavanje stoji, u prosjeku, samo osam dolara.
Prosječna Venezuelanka na beauty proizvode potroši 20 posto svoje godišnje plaće, a 4.000 ljudi svaki mjesec ide pod nož, u ime poboljšanja vlastita izgleda. I doista, većina banki u Venezueli nudi dugoročne kreditne pakete, krojene specifično za zahvate plastične kirurgije.
Tužno je to što je bila potrebna smrt jedne od glavnih sudionica kampanje protiv biopolimera, da bi se u Venezueli pobudila svijest o opasnostima tih ubrizgavanja.
Mary Perdomo, predsjednica i osnivačica zaklade NE biopolimerima, DA životu, umrla je prije nekoliko tjedana od posljedica ubrizgavanja silikona u stražnjicu, kojemu se podvrgnula prije četiri godine. Majka troje djece iskoristila je svoju pogoršavajuću bolest kao metodu podučavanja Venezuelanki fatalnim rizicima, koje fenomen predstavlja.
Godine 2009. Perdomo se podvrgnula standardnom zahvatu ubrizgavanja 560 kubnih centimetara otrovnoga polimera u svaki obraz. Tri mjeseca kasnije počela je imati problema sa spavanjem, a kasnije su otkriveni tumori koji su se formirali u zaraženom području. Godine 2012. voditeljici kampanje za zdravlje dijagnosticirana je autoimuna bolest: izravni rezultat tjelesne reakcije na strane kemikalije. Umrla je ranije ovoga mjeseca od srčanog udara.
Perdomino nasljeđe živi preko različitih organizacija koje rade kako bi educirale mlade Venezuelance i Venezuelanke o biopolimerima.
“U protekle tri godine svakodnevno uzimam koktel tableta protiv bolova i antibiotika, to je jedini način na koji mogu živjeti bez bolova”, kaže Astrid de la Rosa, koja koristi samu sebe kao primjer u turnejama po srednjim školama u području Caracasa.
“Više nego u fizičkoj agoniji, bila sam psihološki oštećena zbog toga što mi se dogodilo”, rekla je. “Kada su osipi i temperatura počeli, partner me napustio i ostavio samu s četverogodišnjim djetetom koje nisam mogla uzdržavati, jer fizički nisam mogla raditi”.
De la Rosa, zajedno sa zakladom NE biopolimerima, tvrdi da se vlada treba jače truditi kako bi educirala mlade Venezuelanke o opasnostima tekućeg silikona i boriti se da zaustavi mogućnost izvršavanja zahvata, koji se sada klasificira kao ‘problem javnog zdravstva’ zbog same činjenice da je ponuđen.
“Nažalost, većinu ljudi koji se podvrgavaju tim ubrizgavanjima čine mlade žene siromašnijega podrijetla, koje nisu educirane o enormnim rizicima koje ta ubrizgavanja predstavljaju”, rekao je Pereira. “Osjećaju pritisak prijatelja ili društva i traže brza rješenja”.
Unatoč tomu što venezuelanski zakon nameće stroge sankcije za bavljenje biopolimerima, državna regulacija u ovom je slučaju minimalna. Oni koji žele sami provesti zahvat, moraju samo nabaviti biopolimer od internetskih prodavača, a to je vrlo jednostavna zadaća, što sam otkrio sam, napravivši brzu potragu za bočicom od 500 kubičnih centimetara silikona.
“Vrlo je jednostavno”, kaže Omaira, internetska prodavačica koja je zamolila da ne spominjemo njezino prezime. Omaira oglašava robu koju prodaje na latinoameričkom second-hand web-tržištu marcadolibre.com. “Morate uplatiti 350 bolivara (8,50 dolara) na moj bankovni račun i poslat ću nekoga da vam dostavi robu”.
“Ono što radimo potpuno je ilegalno; stoga ne možete doći na mjesto na kojem skladištimo tvar”, izjavila je. “No nikada nismo imali problema s policijom, kao niti kupci koji su kod nas kupili ovaj proizvod”.
Činjenica da su bolesti povezane s biopolierima u Venezueli u porastu možda ni ne iznenađuje.
{slika}
Ta su ubrizgavanja posljednja stavka na dugoj listi ekstremnih beauty zahvata u toj zemlji opsjednutoj ljepotom. Ostale ekstremne metode za poboljšavanje vlastita izgleda uključuju paktove o postu među prijateljima, sirupe koji izazivaju povraćanje, a odnedavno i prišivanje plastične zakrpe na jezik, zbog koje unošenje čvrste hrane postaje iznimno bolno.
Venezuelanska prodaja ljepote godišnje iznosi, u prosjeku 2,5 bilijuna dolara u zemlji sa samo 29 milijuna stanovnika. Jedino je petrolej profitabilniji.
Zemlja također ima reputaciju zemlje prekrasnih žena – drži Guinessov rekord za naciju s najviše internacionalnih kraljica ljepote. Misice (“Las Miss”), kao što je poznato, u Venezueli čeka profitabilna karijera. Godine 1998. bivša venezuelanska Miss Universe neuspješno se kandidirala za predsjednicu države protiv Huga Chaveza.
“Svaka djevojka ovdje mašta o tome da postane Miss. Mi, Venezuelanci vidimo Missice kao savršene žene”, kaže Maria Trinidad, predstavnica zaklade NE biopolimerima, koja je prodala auto kako bi mogla platiti za invazivnu operaciju odstranjivanja ubrizganih tvari.
“Kad živite u zemlji u kojoj lijepe žene imaju veće izglede za uspješnu karijeru od nekoga sa snažnom radnom etikom i prvoklasnim obrazovanjem, otjerani ste u razmišljanje da nema ničega važnijeg od ljepote”.
“Biti ‘operada’ (podvrgnuti se plastičnoj operaciji) u Venezueli je potpuno normalno”, kaže Oriana Gonzalez, koja je platila za vlastititu operaciju povećanja grudi, u dobi od dvadeset godina, unatoč roditeljskim protestiranjima. “Jednostavno se na to ne gleda kao na nešto ekstremno, na način na koji se to percipira u drugim kulturama”.
Kao rezultat ovakvoga načina razmišljanja – otvorenijeg prema operacijskom poboljšanju izgleda – Venezuela je stekla međunarodnu reputaciju jeftinog i sigurnog odredišta za plastične operacije. Dok je u SAD-u prosječna cijena silikonskih implantata 8.000 dolara, u ovoj južnoameričkoj državi oni stoje samo 800 dolara.
“Educiranje je ključ”, izjavila je De la Rosa. “Ako buduće generacije možemo podučiti da ta brza rješenja za najbolji mogući izgled nisu rješenja uopće, imamo veće šanse”.
Prevela i prilagodila Ana Stipković
