U zagrebačkom HNK-u 28. siječnja premijerno će biti izvedena ‘Zagorka’ u režiji Ivice Boban, koja pred premijeru govori o radu na predstavi o životu i djelu hrvatske književnice koja zadnjih godina napokon doživljava rehabilitaciju u hrvatskoj kulturi i društvu.
Predstava freska, s pedesetak izvođača u osamdesetak uloga, biografska i dramska, ispričana scenskim jezikom koji prizore političkih potresa 20. stoljeća spaja s intimističkim introspekcijama, a kabaret s obiteljskim nasiljem, tako se može opisati ‘Zagorka’, novi autorski projekt redateljice Ivice Boban u produkciji Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Sve što se zna i što će se tek saznati o jedinstvenoj osobi novije hrvatske povijesti, književnosti, novinarstva i svih drugih polja u kojima je Marija Jurić ostavila svoj trag, odigrat će Darija Lorenci Flatz u naslovnoj ulozi, uz pomoć zaista cijelog ansambla Drame i uz nekolicinu gostiju, uglavnom još studenata Akademije dramske umjetnosti. Premijera je 28. siječnja, pa je Ivica Boban imala malo vremena za razgovor o velikoj temi Zagorke.
Biografska ili problemska predstava?
Problemska, u svakom slučaju. Iako su svi problemi kojima bismo se voljeli baviti ionako upisani u njezinu fascinantnu biografiju. Osim što je bila i novinarka i izvanredna književnica, bila je i politička radnica s ogromnom energijom, dramatičnim životom, ne samo profesionalnim nego i sasvim osobnim, od djetinjstva i školovanja, preko prisilnog braka u Mađarskoj…
Budući da je o tome pisala isključivo u svojim sjećanjima koje joj je jedan kolega gotovo oteo i tiskao, ona je imena i još ponešto promijenila da bi se to moglo objaviti kao roman. Svi prethodnici koji su istraživali njezin život i rad, prije svih Stanko Lasić, svi su ustanovili da je u njemu ispisana njezina osobna ispovijest obiteljske drame, patologija u braku i obitelji… Čak su i autobiografski spisi, ‘Što je moja krivnja?’, ‘Kako je bilo?’ i ‘Tko ste vi Zagorka?’ dodali autentičnost njezinim sjećanjima. No mi smo se držali onoga što je prvo napisala, pa je i u ovoj predstavi ona sve dok nosi ime Mirjana Grgić.
{slika}
Mnoge činjenice u njezinoj biografiji su zamućene. Kako ste riješili taj problem?
Nemoguće je biti u tom smislu potpuno točan, jer je i sama Zagorka mijenjala svoje biografske podatke i stavove u svojem pisanju, ovisno kako su je zlostavljali, plijenili imovinu i izbacivali na ulicu. Zaista sam dosta vremena posvetila tom sravnjivanju činjenica, ali mislim da će sve biti jasno iz predstave. Nemoguće je njezin život zaista ispričati. U momentu mi je došlo da radim fikciju, odnosno da radim ‘na temu Zagorke’, ali mislim na kraju da je ona zaslužila da se njezina biografija prvo igra ovako, a kasnije neka se rade autorske ili autorskije obrade.
Pored svega što se o Zagorki zna, postoje i dijelovi ne samo njezine biografije nego i rada koji su zaboravljeni. Kako se ova predstava odnosi prema njezinom radu u kazalištu i za kazalište?
To je i bio najteži dio posla, ali morala sam ga imati jer igramo u kući gdje se održalo njezinih 14 premijera. Kritičari su njezine komade redovito sasjekli i popljuvali, iako su te predstave bile izuzetno primljene od strane publike. Zagorka je bila izvanredna u drami, pisala je direktno za kazalište, tekstove poput ‘Jalnuševčana’ i ‘Što žena umije’, a bila je i izvrstan dramaturg, jer tako sažeti ‘Gričku vješticu’ kako je to ona uspjela zaista nije jednostavno. Ja joj se divim. Ona je i romane pisala kao niz dijaloških scena, čak je i svoje doživljaje, u ‘Kamenu na cesti’ naprimjer, tako strukturirala i trudila sam se to maksimalno poštivati. Moglo bi se napraviti pet predstava o Zagorki, ali danas postoji pritisak da predstava mora trajati kao film, oko dva sata.
{slika}
Zagorka je bila i među prvim feministicama ovdje…
Apsolutno! U tom radu je bila vrlo aktivna i izuzetno hrabra, organizirala je žene i radnice, osvještavala ih u borbi za ženska prava… I svaki put je to bilo povezano s otkazom koji bi nakon toga dobila. Kažnjavali su je i javno difamirali, proglašavali babom i seljakušom bez obrazovanja i to je tek dio etiketa koje su joj prišivali. Činjenica da žena radi kao novinarka, i uopće javno radi, a pritom i druge žene organizira i vuče u različite pokrete, to je i danas fascinantno, a tada je to bio skandal. Ženski studiji su puno napravili na rehabilitaciji Zagorke, s dva simpozija i organizacijom svojevrsnog muzeja u stanu gdje je provela vrlo tužne i nesretne dane pred sam kraj života.
Hoće li ova predstava kao posljedicu imati neku vrstu repozicioniranja Zagorke, u povijesti i u povijesti književnosti?
Trebala bi. Ili će barem otkriti još nešto novo u Zagorki. Moram priznati da, prije nego što sam se počela time baviti, ni sama nisam znala koliko dramatičan život stoji iza imena Zagorka.
Kakva je struktura predstave?
Počinje 1947, nakon što je napisala svoja sjećanja, kad su joj oteli taj rukopis i objavili ga kao roman. Predstava je građena na principu sjećanja, Zagorka je u desetak navrata pokušavala reći što joj se sve u životu dogodilo, ali je te iskaze mijenjala prema prilikama i potrebama, pa se kao filmskim jezikom scene iz djetinjstva pretapaju s onima iz starosti… Morala sam ipak slijediti neku kronologiju, jer računamo ne samo na znalce nego i na širu publiku koja ne zna sve o Zagorki.
Tko je ili što je danas Zagorka? Postoji li takva osoba danas?
Danas Zagorka ni ne može postojati jer su se okolnosti ipak promijenile. Iako niz problema protiv kojih se borila i zbog kojih je patila još uvijek nije riješen, pa mislim da nema žene koja se neće prepoznati u nekom dijelu Zagorkina života. U njoj je koncentrirano nekoliko likova i nekoliko života. Jedan joj je posjetitelj jedanput rekao: ‘Zagorka, vi i niste tko mali! Ja vas na polici imam cijeli metar, a kad bi se poredalo sve stranice koje ste napisali, mogao bi se prekriti put do Rijeke!’ Cijeli život su joj se, naime, izrugivali zbog niskog rasta.
Nevjerojatno je koliko je napisala, ona je zapravo cijelu svoju dramu i nesreću, uz izuzetnu maštovitost i talent, prenijela u taj drugi svijet literature. Ona je gladovala i bila zlostavljana, ali je uvijek pisala.
