Povodom sedamdesete godišnjice oslobođenja Zagreba od fašizma, 7. svibnja započeo je projekt “Kartografija otpora“, koji traje do 10. svibnja. Nizom projekata i seminara javnosti se nastoje približiti potisnute političke dimenzije antifašističke borbe, te mimo duha revizionizma koji demonizira partizansku borbu podsjetiti na vrijednosti antifašističkog organiziranja te pružanja otpora opresiji i ekonomskoj eksploataciji. Projekt je organiziran od strane Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe u partnerstvu s [BLOK]-om .
Kroz projekt se okupljanjem grupa istraživač/ica, povjesničara/ki i aktivista/inja povezuje znanje o ilegalnom partizanskom djelovanju na području Zagreba te se analizira politički, društveni i vojni kontekst same antifašističke borbe. Tako je 7. svibnja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića organizirana tribina “Nepokoreni grad – Zagreb u antifašističkoj borbi 1941.-1945.“. Sudjelovali/e su povjesničarka Branka Boban, Goran Hutinec s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Josip Jagić iz Mreže antifašistkinja Zagreba.
U ovom se razgovoru nastojala skicirati politička dinamika povijesnog procesa raspada NDH, započevši sa sociopolitičkom situacijom u Hrvatskoj tridesetih i opisujući situacije koje su dovele do povezivanja građana u antifašističku borbu i probleme njenog provođenja. Tridesete se spominju kao krizno razdoblje u kojemu se slabi ekonomski oporavak prekinuo ratom, a građanski nemir bujao i izlazio na površinu kroz grafite raznih političkog sadržaja i opće nezadovoljstvo restrikcijama (kao npr. bezmesni dani uvedeni zbog oskudica u gospodarstvu).
Iako se nastojala prikazati slika stanovništva koje je voljno dočekati njemačke trupe koje ulaze u Zagreb 10. travnja 1941. godine, samo raspoloženje unutar naroda bilo je daleko kompleksnije. Makar Stepinac, Katolička crkva i Mačekov HSS staju uz novi režim, a dio građana i građanki pozdravlja promjene kao izlaz iz dotadašnje teške situacije, jedan dio pučanstva shvaća širi kontekst situacije i anticipira surovost fašizma koji će uskoro zavladati Zagrebom. Masovnost akcija koje su uslijedile pokazuje da slika hrvatskog naroda koji sretno dočekuje Nijemce nije bila posve točna.
Na tribini se spominjao razvoj antifašističke borbe članova KPJ-a, kako i ostatka stanovništva Zagreba. Zbog dobre željezničke povezanosti Zagreba, individualne je akcije bilo teže organizirati nego u manje prometnim mjestima, a i ustaški policijski aparat bio je izvrstan u obavljanju svog posla. Stoga su narodnooslobodilačke akcije bile riskantne, no ilegalnih pokušaja ometanja fašističkih struktura nije manjkalo. Među prvim uspješnim akcijama spominje se akcija u lipnju 1941., kada su žene iz zagrebačke tvornice svile odlučile zapaliti platno u tvornici te kasnije pobjegle u ilegalu. Osim konkretnih akcija destabilizacije ustaškog i njemačkog djelovanja podmetanjem dinamita i napada na željeznice i stambene objekte, bilo je i amaterskih akcija– od grafita do bacanja kamenja na vlakove . Takvo je djelovanje bilo više simbolično, makar se znalo da bi kazna od strane ustaške vlasti bila surova.
Godine 1943. dolazi do krize i nesigurnosti unutar naroodnoslobodilačkih linija, a nezadovoljstvo naroda je sve veće. Jačaju korupcija i nasilje unutar NDH, a prevladavajući antisemitizam i količina nasilja u svakodnevnici postaje previše i za one koji su prema režimu postupali indiferentno. Analizira se teškoća antifašističkog djelovanja u ilegali i važnost malih gesta koje građanstvo poduzima, kao spašavanje djece iz logora od članica AFŽ-a. Kroz tribinu se naglašavala razgranata mreža stanovnika/ica Zagreba – svih klasa i profesija – koji/e nisu oklijevali/e sačinjavati strukturu političke akcije i sudjelovati u političkom procesu koji nazivamo Narodnooslobodilačkom borbom. Edukacija o historijatu ovih borbi demantira aktualne pokušaje njihove potpune depolitizacije, kao što i otvara diskurs o fašizmu i antifašističkim djelovanjima u današnjem kontekstu.
