Mr. sc. Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe – Centra za seksualna prava, osvajačica je nagrade Grada Zagreba Zagrepčanka godine, koja se dodjeljuje građankama glavnoga hrvatskog grada koje su svojim djelovanjem znatno pridonijele afirmaciji žena u društvu i u javnosti, afirmaciji ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova te postigle prepoznatljive rezultate na podizanju kvalitete života žena u Zagrebu s gospodarstvenog, socijalnog, humanitarnog i drugog stajališta. Do sada su nagradu dobile Ana Rukavina Erceg, Slavica Jakobović Fribec i Mirjana Krizmanić.
Da je upravo Maja Mamula nositeljica nagrade, odlučila je jučer zagrebačka Gradska skupština, a nagrada će joj biti uručena 8. ožujka na Međunarodni dan žena. U povodu osvajanja ove titule, razgovarali smo s tek izabranom Zagrepčankom godine.
Što vam znači osvajanje nagrade Zagrepčanke godine?
Nagrada mi je prije svega važna kao prepoznavanje moga 15-godišnjeg rada i nastojanja vezanih uz zaštitu ženskih ljudskih prava. Ujedno, značajna je i kao priznavanje rada cijelog tima Ženske sobe. Prvi put je ova nagrada uručena ženi koja radi u organizaciji civilnog društva pa je na neki način to i nagrada za žene koje rade na zaštiti ljudskih prava, vrlo često predano, u tišini, bez velike medijske eksponiranosti, a svoj su život posvetile drugim ženama, ne samo afirmaciji njihovih prava nego i na unapređenju kvalitete njihovih života.
Što ćete učiniti sa 50 tisuća kuna koliko vam pripada uz naslov Zagrepčanke godine?
Dio sredstava mislim podijeliti sa Ženskom sobom, prije svega za unapređenje našeg rada, dio ću zadržati za sebe, odnosno svoju obitelj u kojoj imamo bolesnika, a od trećeg dijela napravit ćemo dobar slavljenički tulum.
Kako ocjenjujete stanje sa ženskim pravima, odnosno položajem žena u hrvatskom društvu?
Unatoč tome što se zadnjih deset godina radilo na podizanju svijesti i uspostavljanju zakona i mehanizama za poticanje ravnopravnosti spolova, u praksi još uvijek na žalost imamo cijeli niz primjera koji pokazuju da situacija nije sjajna. Tu je prije svega pitanje rodno uvjetovanog nasilja, tj. onih oblika nasilja u kojima je muškarac najčešći počinitelj, a žrtva žena. Ako gledamo ekonomsku situaciju, svjesni smo da većinu nezaposlenih čine žene, da su žene također najčešće one koje rade “na crno”, bez prijave. Nadalje, žene primaju manju plaću od muškaraca za isti posao, a imovina je u većini slučajeva na muškim bračnim partnerima. Gledajući na političku participaciju žena, iako imamo premijerku, u Saboru je odnos žena i muškaraca još uvijek vrlo neravnopravan, a da ne govorimo o broju žena na razini lokalne uprave i samouprave, odnosno o broju gradonačelnica ili županica. Pitanje reproduktivnih prava također je jedan od značajnih indikatora položaja žena u Hrvatskoj. Sve to pokazuje koliko smo daleko od stvarne ravnopravnosti i koliko je još pred nama dug put.
Koliko ste zadovoljni radom Centra, prepoznaju li se vaši napori i djelatnost u hrvatskom društvu?
U širem kontekstu, kada smo pokretali centar, zamislile smo ga u pravcu rada sa žrtvama seksualnog nasilja, ali i u širem kontekstu radi zaštite seksualnih prava općenito. Vodeća aktivnost Ženske sobe je edukacija, a godišnje u prosjeku imamo oko 2500 korisnika i korisnica naših programa, od institucija, organizacija civilnog društva, do mladih i građanstva općenito. U osam godina koliko djelujemo našim programom obuhvaćen je veliki broj ljudi. Radile smo i prva istraživanja na ovom području te objavile različite knjige, brošure te provodile brojne aktivnosti u cilju osvještavanja o seksualnim pravima. U našem društvu je na žalost još uvijek prisutna diskriminacija, nevjerica, ismijavanje i nepovjerenje kada je riječ o ženama žrtvama različitih oblika nasilja, a to se dodatno potencira kada je riječ o seksualnom nasilju, koje je opterećeno predrasudama poput toga da je žena takvo nasilje sama skrivila, izazvala te da je žena u velikoj mjeri odgovorna za to što joj se dogodilo. U Hrvatskoj je u zadnjih deset godina napravljen značajan pomak po pitanju nasilja u obitelji, ali i tu još uvijek imamo problematičnih područja. Za seksualno nasilje situacija je još teža i tek nam predstoje značajni koraci, od povećanja broja prijava (koje su za ovo područje izuzetno niske), osiguravanja potrebne pomoći i podrške za osobe koje dožive seksualno nasilje do prihvaćanja Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja.
Koji su vam najdraži trenuci 15-godišnje karijere, sada nagrađene i titulom Zagrepčanka godine?
To su svakako uspjesi vezani uz rad Ženske sobe, kao što je na primjer otvaranje Centra za žrtve seksualnog nasilja. Nadalje, kako pružamo direktnu pomoć i podršku, kroz rad dobivamo i pozitivne reakcije osoba s kojima radimo. Kad vam žrtva nasilja pošalje razglednicu s mora s porukom – “moj život je opet postao lijep”, to su trenuci koji su nam važni, dragocjeni i poručuju kako ovo što radimo ima smisla. Ovo što ja radim nije moj posao, to je moj životni izbor kojim se ja bavim 24 sata. Kad pri tome imate osjećaj da svojim djelovanjem utječete na druge, iako za to treba nekada jako puno vremena, to su stvari koji čine moje najdraže trenutke karijere.
