Nije ovo ni prvi ni posljednji put da ljudi dođu u period postojanja koji se čini kao sam kraj vremena, odbrojavanje mjeseci, tjedana ili dana koji su ostali do konačnog sloma civilizacije, vječno ugrožene i napredne istovremeno. Takvim je periodima Slavoj Žižek posvetio detaljno napisanu i digresijama bogatu knjigu od 600 stranica, “Živjeti na kraju vremena”. Žižekova je glavna teza da je neoliberalni kapitalizam na izdisaju te da se moramo pripremiti za ono što dolazi nakon njega, s time da baš i nema jasne vizije o onome što slijedi. Ako “živimo na kraju vremena”, onda bismo ipak trebali biti malo više zabrinuti ili ushićeni, ovisno o tome vidimo li u nadolazećim radikalnim promjenama spas ili uništenje, no Žižek odmah na početku pronicljivo političku ekonomiju stavlja u psihološki kontekst. S “nadolazećom apokalipsom” naša se “društvena svijest” nosi kao bolesnik koji je saznao da ima neizlječivu bolest, primjerice rak. Kao društvo, smatra Žižek, reagiramo po obrascu pet stanja: poricanje, bijes, cjenkanje, depresija i prihvaćanje.
{slika}
Svatko tko je prisustvovao nekom od predavanja Slavoja Žižeka na Subversive Festivalu dobro zna kakvo je to iskustvo: uzbudljivo, komično, informativno, izazovno, ali na kraju uvijek s malom dozom antiklimaksa, jer revolucionarne riječi ne slijede i odgovarajuća djela. “Živjeti na kraju vremena” nudi sličan osjećaj čitatelju, razlijevajući se po brojnim temama, ali bez najvažnijih odgovora na aktualna pitanja. No, u Žižekovim digresijama – koje vrve zapanjujućim informacijama – ima više nego dovoljno oštroumnih primjedbi pa se može oprostiti što se cijeli tekst ne sažima u do kraja koherentnu cjelinu.
Ovaj slovenski teoretičarski superstar svoj istaknuti status definitivno zaslužuje, kako pokazuje i, zvuči paradoksalno, tematski i tekstualno razvedena sinteza koju “Živjeti na kraju vremena” predstavlja. U ovoj knjizi se može vidjeti i ono što je kod Žižeka najbolje (primjerice i njegov spisateljski talent koji stvara tekst s ritmom i dozom duhovitosti), kao i najgore (nemogućnost kontroliranja misli), pa se mora priznati da ima stranica u kojima se čitatelj može izgubiti. Kombinacija akademske filozofičnosti s pop-kulturom nije uvijek dovoljan garant za koherentan, kulturno-kritički tekst.
