by Franciska Cettl
Sinoć je završio 5. festival novog cirkusa predstavom Human Document u izvedbi britanske trupe Psychological Art Circus. Predstava je nazvana po tekstu u kojem Olive Pixley, engleski spiritualni medij, opisuje intenzivnu psihičku povezanost s bratom Jackom nakon njegove smrti na bojnom polju 1917. godine. Predstava je u punom smislu putovanje “s druge strane” jer se ostvaruje kroz snažan sugestivan spoj zvuka, svjetla i tjelesne ekspresije, koja se kreće od istrzanih pokreta tijela spiritističkog medija do presavršene akrobatske vještine na užetu i trapezu. Uz to, glasovi koji progovaraju kroz usta izvođačica, onaj Jima Jonesa, osnivača Hrama naroda čiji su pripadnici 1978. u Jonestownu u Gvajani počinili jedno od najmasovnijih kolektivnih samoubojstava u povijesti, te spiritualnog učitelja Franklina Jonesa, kao i mračna ritualna simbolika ostavljaju nas u stanju hipnotičkog transa zadivljenosti i jeze. Kao što se miješaju rodni identiteti pa se spaja tradicionalno ženska tehnika vertikalnog užeta s muškim crvenim nosom klauna, tako i sam prostor u kojemu se sjedi u krugu postaje sjecište tradicionalne cirkuske arene, mjesta akrobacija i ludičkog plesa, i dvorane za seansu, ispunjene magijskim potencijalom zagrobnog života i ponovnog rođenja.
Psychological Art Circus izvedbena je trupa osnovana u Londonu 2004. godine, a rezident je Area 10 Project Spacea u londonskom Peckhamu. Lokalnu reputaciju izgradili su neovlaštenim performativnim okupiranjem javnih prostora. Osnovao ju je Myles Stawman koji je i njezin umjetnički ravnatelj, a izvedbeni debi slijedio je povijest slučaja Anne O., pravim imenom Berthe Pappenheim, austrijsko-židovske feministkinje koju su Josef Breuer i Sigmund Freud liječili od histerije. Njezin tretman smatra se začetkom psihoanalize, a bio je i inspiracija za kreiranje trupe.
Performerica Lina Jungergård studirala je na Växjö atletskoj i kazališnoj školi u rodnoj Švedskoj, na londonskoj Desmond Jones School of Mime and Physical Theatre te na Circomediji u Bristolu. Surađivala je s La Fura dels Baus i Ear Cinema. Andrea Meneses Guerrero osnovala je Theatre R101 u Bogoti da bi u Londonu diplomirala na International School of Corporeal Mime s poslijediplomskim na režiji i podučavanju. S užetom i trapezom radi od 2005. godine.
{slika}
U sklopu festivala dvaput je izvedena predstava Bambula kompanije Nova Voda. Bambola na talijanskom znači lutka, a na njemačkom bambule znači borba, te je naziv/koncept predstave spoj tih dvaju značenja. Ovaj solo okvirno je inspiriran romanom hrvatske dramatičarke Ivane Sajko Rio bar, no u njemu potpuno neovisan materijal korelira s fragmentima knjige, a autori su nastojali izbjeći ratnu tematiku prisutnu u romanu. Tako je predstava posvećena pitanju tijela kao posude sjećanja, mjesta kontinuiranih borbi u sebi podijeljenog Ja, a pozornica svjesno negirajući vanjski svijet predstavlja emocionalni status izvođačice u svim njegovim manično-depresivnim oscilacijama. U suigri transformirajućeg tijela i objekta (pozornica, papir, stol), tijela sa samim sobom (u dvojnoj ulozi plesa), popraćenoj glazbenim dionicama, grčevito ponavljanje pokreta oslikava unutarnju borbu dovedenu do ruba emocionalne izdržljivosti ili pak dolazi do olakšanja kroz specifičan humor pokreta i mimike. Autori se pitaju je li moguće pobjeći od sjećanja i kojim strategijama, a ponuđeno je kidanje slika o sebi kao skidanje naslaga/ogoljavanje, pa lutkica u vjenčanici s početka predstave na kraju ostaje tek ljuštura/haljina ispunjena papirom, a ispod pokidanih slika lica i trupa koje progovaraju o identitetu ostaje slika “bez-ličnih” nogu. Nogu koje se kreću dalje.
Bambula je prvi rad hrvatsko-njemačke kompanije Nova Voda. Suosnovali su je hodač po žici i devilstick manipulator Ante Ursić te Julia Christ, akrobatkinja koja se školovala u plesnom (Martha Graham) i akrobatskom smislu (Die Etage), te kao ekvilibristica diplomirala na ESAC-u u Bruxellesu. Surađivala je s raznim belgijskim i francuskim cirkuskim i plesnim kompanijama, a od 2008. podučava plesnu akrobatiku i zračne tehnike na Die Etage. Ante je umjetničko obrazovanje stekao u cirkuskim školama u Berlinu, Moskvi i Bruxellesu. Nakon nagrađivanih samostalnih cirkuskih točaka, ali i predstave dueta Oko Sokolo, upisao je studij na berlinskom Umjetničkom sveučilištu. Od početka studenog živi u Kanadi, gdje je angažiran za glavnu rolu u novoj predstavi Cirque du Soleila koju režira Robert Lepage.
Svojevrstan sideshow u programu održan je u prostoru AKC Medika pod nazivom Cirkuskabare. On je predstavio izvođače koji treniraju cirkuske vještine u ovom nezavisnom kulturnom prostoru, u kojem su se skvoteri od deložacije branili izgradnjom lažnoga zida, te u prostorije za vježbanje ulazili kroz lažni ormar. Ta narnijska mimikrija nije ih zadugo spasila od ruke zakona, no nakon što je zgrada dodijeljena na korištenje udruzi Attack, postala je mjesto svakodnevnih treninga cirkuskih umjetnika, mjesto edukacije i izvedbe, a u akrobatsku dvoranu se i danas ulazi kroz ormar.
Line-up predstave zaista je bio raznolik te je uključivao sljedeće kraće točke, redom: komičnu izvedbe himne lijepe nam naše (Ratko Bokić), vještine nespretnog kauboja (Domagoj Šoić), bivši top model na biciklu (Nikola Mijatović), pjesmu podvojene muško-ženske ličnosti uz pratnju kontrabasa (Davor Peršić), ples na svili (Nikolina Komljenović), koreografirano žongliranje kuglama uz vizualno-zvučnu pratnju (Matija Vuletić i Mia Mrđenović), akrobacije na ringu (Jadranka Žinić Mijatović i Iva Peter Dragan – članice skupine Triko koja je izvela predstavu Poppins silazi). Šareno, vješto, duhovito, a sve uz pratnju benda Vergl Grind, koji su “uzeli akustične instrumente i odalamili u igru sviranja pijanih valcera i cirkuskih vinjeta”. Svaka pohvala za cirkuske radionice koje rezultiraju ovakvim izvedbama.
by Ivana Žuškin
“Miroir, miroir” (“Zrcalo, zrcalo”) predstava je koju ste mogli pogledati u subotu, 28. studenog, u Zagrebačkom kazalištu lutaka – Scena Travno. Bila je to međunarodna premijera u izvedbi majstorice trapeza Mélisse Von Vépy uz glazbenu pratnju pijanista Stephana Olivea.
Ova kratka predstava (trajala je nešto više od pola sata) propituje prvenstveno odnos žene i zrcala koje je simbol za strah od starosti, neuspjeha, pa i života samog. Umjetnica u početnom dijelu predstave izbjegava zrcalo, okreće mu leđa, nervozno grickajući lažnu bisernu ogrlicu koju nosi, da bi nakon kraćeg perioda skupljanja hrabrosti napravila poprilično predvidljiv pokret i štiklom razbila zrcalo. Do tog trenutka, mogli smo pretpostaviti odvijanje radnje. No nakon toga slijedi nam ugodno iznenađenje. Von Vépy izvodi akrobacije na zrcalu i unutar njega, postajući tako njegov dio te pobjeđujući strahove i kaos koji oni stvaraju, ali i kaos koji nastaje kad zrcalo nije pod kontrolom njezina tijela. Čitava ta sekvenca predstave, u kojoj nam trapezistica pokazuje svoju fascinantnu vještinu, ma koliko bila jednostavna za interpretirati (možda i prejednostavna, ali moguće je da je to bio i cilj – na taj je način u prvi plan stavljena akrobacija, a simbolika zrcala je, u određenoj mjeri, manje bitna), toliko vam zaokupi pažnju da i ne primjetite da je predstavi došao kraj. Ples sa zrcalom je gotov, umjetnica se polagano spušta s njega, pažljivo stajući na pod da ne bi ugazila u staklene krhotine. Strahovi su pobijeđeni jer se s njima suočilo, upoznajući na taj način samog sebe. Sad shvaća (ili joj je barem malo jasnije) tko je. Bisera više nema, ogrlica se potrgala u borbi (pobijeđena taština), ostaje samo djevojka u jednostavnoj haljini i raščupane kose.
Ljupka i zanimljiva predstava tokom koje ne možete odlijepiti oči s pozornice, dijelom i zato jer je zrcalo tako postavljeno da se i središnji dio publike čitavo vrijeme ogledava u njemu te na taj način i sami prolaze kroz iste dileme kao i akrobatkinja.
