Kao prilog osvještanju važne teme te obilježavanju Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama (25. studenoga) Hrvatsko društvo pisaca organizira tribinu koja će se održati u srijedu 20. studenoga 2019. u 19:30 u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.
Na njoj će kao govornici_e nastupiti: teatrologinja i kazališna kritičarka Nataša Govedić, spisateljica i urednica Ivana Rogar, književnik i kritičar Dinko Kreho, sociologinja i članica tima Ženske sobe Josipa Tukara Komljenović, dok će spisateljica i novinarka Antonela Marušić moderirati diskusiju.
U listopadu ove godine Vlada Republike Hrvatske najavila je izmjene u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, Kaznenom zakonu i Zakonu o kaznenom postupku. Izmjenama se propisuju strože kazne za silovanje, a dosadašnji “spolni odnos bez pristanka” se ukida. Osim pozitivnih reakcija na te izmjene, u medijskom su se prostoru pojavile i one u kojima se relativizira čin nasilja nad ženama, pokazuje zabrinjavajuć nedostatak empatije sa žrtvom te negira potreba za ovakvim mjerama. Također, u nekim reakcijama se iskrivljeno prikazuju sadržaj i smisao aktualne borbe protiv seksualnoga nasilja (posebno javnih prosvjeda i kampanje #Spasime), a za poboljšanje općeg položaja žena kako u zakonodavstvu, tako i društvu, radnoj sredini, obitelji. Neke od takvih reakcija dolaze i od članova naše spisateljske i intelektualne zajednice, pa Hrvatsko društvo pisaca – kao organizacija koja, uz brigu o statusu pisaca i vidljivosti profesije, nastoji unaprijediti opći standard pisane i javne riječi te promicati društvenu odgovornost medija – želi kritički na njih ukazati.
Prema statistici svaka treća žena zlostavljana je u bračnoj zajednici, a godišnje u Hrvatskoj čak 22-45 žena pogine od ruke (bivšeg) partnera. Na jedno prijavljeno silovanje dolazi od 15 do 20 neprijavljenih, dobrim dijelom zato što se žrtve silovanja stigmatizira kada progovore o traumi. Više od 90 posto obiteljskog i seksualnog nasilja počinjeno je nad ženama (podaci MUP-a). Medijska relativizacija takvih zločina od strane javnih osoba za žrtve znači novo proživljavanje traume, dok počinitelju umanjuje krivnju. Imajući to u vidu, smatramo da je potrebno senzibilizirati javnost za temu nasilja nad ženama i posebno društvenu odgovornost javne riječi. Ujedno, oštro osuđujemo retoričke ispade mizoginije i seksizma, ironizaciju i relativizaciju seksualnog nasilja u javnom prostoru, koji dolaze, među ostalima, i od nekih pripadnika naše zajednice.
