Dan nakon ubojstva kolegice u Đakovu, oko tisuću zaposlenika/ca centara za socijalnu skrb danas je prosvjedovalo ispred Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u Zagrebu.
Točno 24 sata nakon što je jučer u Đakovu ubijena socijalna radnica Blaženka Poplašen, zaposlenici/e centara u Zagrebu, odjeveni/e u crno, danas su zapalili/e svijeće ispred Ministarstva i tražili/e ostavku resorne ministrice Nade Murganić. Istaknuli/e su kako rade u nesigurnim uvjetima i pod golemim stresom.
Jučerašnja tragedija u Đakovu, gdje je Andrija Drežnjak ubio svoju socijalnu radnicu i skrbiteljicu Blaženku Poplašen i teško ranio pravnika Ivana Pavića ponukala je brojne radnike/ice centara za socijalnu skrb da progovore o prirodi svog posla, preprekama i poteškoćama, ali i prijetnjama i problemima s kojima se svakodnevno suočavaju. Prenosimo ih u cijelosti.
Prenosimo status socijalnog radnika zaposlenog u jednom od centara na području Grada Zagreba:
Moji roditelji su imali podosta konfliktan i dugotrajan razvod braka… Bez da ulazim u nepotrebne detalje, jedan od utjecaja odrastanja u takvoj sredini doveo me do odluke da jednog dana upišem socijalni rad, s idealističkom željom da svojim radom pomognem nekom drugom malom Ivanu koji prolazi kroz takve situacije u svom životu. Vjerujte mi da je veliki broj ljudi koji su upisali taj fakultet, kao i fakultete psihologije, pedagogije kao i ostalih pomažućih struka imalo iste ili slične obiteljske situacije koje su ih tjerale da u dobi od 18 godina donesu odluku o upisivanju na baš ovakve fakultete. Cilj niti jednoj od mojih kolegica sigurno nije bio da jednog dana budu “uhljebi” koji će onda raditi u državnoj firmi.
Pišem ovo potaknut događajem u Đakovu u kojem je danas na svom radnom mjestu ubijena jedna moja kolegica. Sama činjenica da o tome pišem na svom fejs profilu mnogo govori to tome koliko se bijesno, tužno i bespomoćno osjećam. Ja i kolegica iz ureda se nerijetko zezamo kako sam ja podvojena ličnost; do 16 h sam Ivan Maričić, socijalni radnik, a od 16 h na dalje sam osoba koja se bavi nečim sasvim drugim i koji ima neke sasvim druge interese. Međutim, danas su se obje moje ličnosti očito spojile.
U nešto više od dvije godine rada u Centru na prste jedne ruke mogu prebrojati stranke koje su u njega došle dobrovoljno. Gotovo su sve stranke nedobrovoljno dovedene od strane policije, putem prijava od strane škole ili vrtića ili susjeda ili tjerane nekim drugim životnim prekretnicama kao što je razvod braka. Ako iz neke obitelj koja je rizična ne izdvojiš dijete noću ne spavaš jer se brineš jesi li donio dobru odluku… ali ne spavaš i ako ga izdvojiš i smjestiš u dom jer se pitaš jesi li baš morao napraviti takav drastičan i težak rez. Sjetiš se da su na stolu bili kolači i da je pod bio usisan, a suđe oprano… Tvoj je posao uz tebe uvijek; kad se sagneš da zavežeš tenisicu, kad navečer legneš u krevet ili kad plivaš u moru.
Mnogo je stranaka nasilno, manipulativno, prijetvorno, a obiteljske priče kompleksne i teške. Sa strankama većinom rade žene koje su u ovakvim strukama najzastupljenije, slabo plaćene, koje u kuće stranaka ulaze bez ikakve zaštite i bez statusa službene osobe pokušavajući stvari dovesti u red pričanjem i savjetovanjem. Strankama si, kao i javnosti svejedno uvijek za sve kriv. Uvijek si napravio premalo, uvijek si mogao napraviti nešto drugačije. Nadzori u obitelji o kojima svi pričaju su tako slabo plaćeni da ja istu svotu novca zaradim fotkajući sat vremena neki event. Kada se u obitelji dogodi sranje uvijek si glavi krivac, kao da kompleksnost ljudskog ponašanja i odluka možeš predvidjeti nekom staklenom kuglom, propust se uvijek nađe, pogotovo u očima ljudi koji nemaju blage veze koje su uopće ovlasti Centara.
O uvjetima rada ovdje uopće neću, status bi se protezao na tri metra.
Više nemam 18 godina i više nikada ne bi upisao ovaj fakultet. Neke su rane, a koje su dovele do odluke da isti upišem, zacijelile. Neki drugi Ivan, koji živi u nekom drugom svijetu u kojem se može vratiti vrijeme išao bi na akademiju i bio fotograf ili grafički dizajner. Natrag ne možeš, ali možeš naprijed pa ću ja to možda svejedno jednog dana biti. No, nije li to ipak malo tužno?
Status psihologinje zaposlene u centru za socijalnu skrb u Zagrebu:
Ono kad između očitovanja drugog, trećeg, petog, pisanja mišljenja sa sviješću da će nakon njega vjerojatno uslijediti novo očitovanje jer eto radiš svoj posao koji nije biti na nečijoj strani, slušanja životnih priča i problema koje si većina ljudi ne može niti zamisliti niti ih može razumjeti, bivanja kantom za smeće svima koji žele izbaciti svoje frustracije “sustavom”, doznaš da ti je kolegica ubijena na radnom mjestu, a kolega upucan u glavu na istom tom radnom mjestu. Muk. Osobe su sjedile na svom radnom mjestu i radile svoj posao i netko ih je upucao.
Da je isti taj čovjek ubio nekoga u svojoj obitelji, sva salva optužbi slila bi se na jednu adresu – Centar. A tko je sada kriv? Jesmo si i sada sami krivi jer valjda želimo svojim navodnim uhljebstvom i neradom dovesti do toga da ljudi na nas pucaju? Pa da opet, sljedećih 20 godina, kao što je slučaj od prošlog ubojstva u Splitu, jednom godišnje palimo svijeće za ubijene kolege u nadi da se neće dogoditi nama. Prema nizu komentara ispod članaka, i za ovo smo si sami krivi. Da eto radimo svoj posao, ne bi se na nas pucalo.
Posao u centru za socijalnu skrb više nema veze s poslom. To je postala kombinacija gašenja požara, borbe za preživljavanje, očaja, sagorijevanja i bespomoćnosti. Na kraju je doslovno svejedno što i kako radiš. Slika u javnosti koja se stvorila o stručnim radnicima u Centru, otišla je predaleko. Nestao je minimum nekakve profesionalne distance. Ljudi nam govore da smo neradnici prije nego što uopće dođu na razgovor, već u telefonskom kontaktu, deru se na nas, ispituju nas imamo li ili nemamo djece kako bi procijenili našu stručnost, prijete nam. Svi su od nas pametniji, znaju bolje, mogu više.
Nema sigurnosti ni garancije. Možeš se beskrajno truditi pokrpati rupe, nadoknaditi zaostatke, napraviti više, umiriti osjećaj odgovornosti za tuđe živote. I svejedno kada pročitaš o nekom novom događaju oko kojeg se proziva Centar pomisliš “nije valjda naš”, “nije nam valjda nešto takvo promaklo”. Jer moglo je i nikad nije dovoljno.
Ubijena socijalna radnica bila je skrbnica svom ubojici. Dosta ljudi vjerojatno ni ne zna što znači biti nekome “skrbnik”. Znate, vi možete odbiti biti skrbnik mami, tetki, bratu, ako su lišeni poslovne sposobnosti, ali ako radite u centru za socijalnu skrb onda trebate obavljati tu dužnost u odnosu na osobu lišenu poslovne sposobnosti za koju vas se imenuje skrbnikom. Nema hoćeš-nećeš. Samo možeš imati više ili manje sreće ovisno o opsegu zaduženja i složenosti problema. Ovo je samo kap u moru zaduženja i odgovornosti i uopće nema veze “glavnim” poslom stručnih radnika centra i odjelom na kojem rade.
Nemam nikakve ohrabrujuće zaključke. Sada će se opet izgovarati velike rečenice i planovi, a na kraju dana, mi ćemo ostati sami sa svim tim sranjima i dolaziti na posao s knedlom u grlu.
