Vijesti

03.04.2020. 08:49:27 - Katarina Pavičić-Ivelja

vladine mjere nisu dostatne

Uz neljudske uvjete u izbjegličkom kampu Moria, jedina opcija u borbi protiv koronavirusa je samoorganizacija

Moria Corona Awareness Team

Moria Corona Awareness Team (Foto: Privatna arhiva)

Kako održavati socijalnu distancu u potpuno preopterećenom prostoru gdje mjesta za udaljavanje od drugih naprosto nema? Kako redovito prati ruke na mjestu gdje voda i sapun predstavljaju luksuz? Kako održavati čistoću prostora koji naprosto 'pliva' u smeću? Za stanovnike/ce Morije, ovo nisu hipotetička pitanja, već dio okrutne svakodnevice kojoj su izloženi/e u najozloglašenijem grčkom izbjegličkom kampu.

U jeku pandemije koronavirusa, restriktivnih mjera ograničavanja društvenih kontakata kao i konstantnog naglašavanja potrebe za održavanjem visoke razine higijene te što češćeg pranja/dezinficiranja odjeće i predmeta koje svakodnevno upotrebljavamo, unutar Morije zarobljene su tisuće ljudi kojima je onemogućen daljnji prolaz u Europu.

Osim pravnog limba koji predstavlja sustav azila, zbog uvjeta koji vladaju unutar kampa, oko 20 000 stanovnika/ca Morije sada je prepušteno iščekivanju katastrofalnih posljedica koje bi izbijanje zaraze neupitno prouzrokovalo.

Izbjeglički kamp Moria otvoren je na otoku Lezbosu 2015. godine na mjestu bivših vojnih baraka kao privremeni odgovor na nagli priljev tražitelja/ica azila uzrokovan ratom u Siriji. Iako je prvotno namijenjen za najviše 3000 stanovnika/ca, protok izbjeglica gotovo je odmah prerastao njegove kapacitete uzrokujući niz problema vezanih uz distribuciju hrane, pružanje smještaja te održavanje higijenskih uvjeta. Navedene probleme dodatno je naglasilo zatvaranje Balkanske rute u proljeće 2016. godine, onemogućivši novopristiglim izbjeglicama daljnji put u Europu, a broj 'zaglavljenih' u kampu Moria dovelo do trenutnih, vrtoglavih 20 000 muškaraca, žena i djece.

Djeca u Moriji (Foto: Dirty Girls of Lesvos Island)

Djeca u Moriji (Foto: Dirty Girls of Lesvos Island)

Da kamp od samih početaka nije bio u stanju osigurati dostojne životne uvjete, govori i iskustvo Ahmada Zubaira [identitet poznat redakciji] koji je iz sigurnosnih razloga zatražio da ga predstavimo pod pseudonimom. Ahmad Zubair mladi je Afganistanac koji trenutno čeka na rješenje zahtjeva za azilom u jednoj od zemalja Europske Unije. Jedan je od 'sretnika' koji su Moriju uspjeli napustiti netom prije zatvaranja Balkanske rute.

"Kada vidim što se sada događa na Lezbosu, sretan sam što sam uspio otići dok su granice još bile otvorene. U Moriju sam stigao gumenim čamcem iz Turske na zimu 2016. Dok smo prilazili Grčkoj obali opkolila nas je obalna straža i pokušala nas natjerati da se vratimo u Tursku. Bila je noć i čuo sam nekakav pucanj. Ne znam je li obalna straža gađala čamac dok smo ih pokušavali izbjeći i nastaviti prema kopnu ili je sam pukao i prouzročio tu buku. Kako god da bilo, voda je počela gutati čamac. Srećom, uspjeli smo doći bliže obali gdje su nam u pomoć priskočili volonteri/ke koje su izvukli/e ljude iz mora. Svi smo bili ozbiljno pothlađeni budući da nam je odjeća bila mokra, a neki su gubili svijest i bili u stvarno lošem stanju." za Libelu se prisjeća Zubair.

Zubairova priča slična je pričama mnogih izbjeglica pristiglih na Lezbos, a zajedničko im je i to da im u pomoć nisu priskočile grčke vlasti već volonteri iz raznih nevladinih organizacija. Za njih, Zubair ima samo riječi hvale: "Kada smo stigli na obalu situacija mi se činila odlična. Volonteri su nas stvarno srdačno primili. Dobio sam nešto kruha i limenku tune, a dali su nam i suhu odjeću. Bilo je dovoljno za svih." nastavlja.

Usprkos srdačnoj dobrodošlici volontera, dolazak u Moriju ubrzo je pokazao drugo lice grčkog sustava azila.

"Dolazak u kamp bio je zastrašujuć. Sve je vrvjelo policijom. Oni nas nisu ljubazno dočekali. Izgledali su kao da se pripremaju na treći svjetski rat, a ne na prijem grupe izbjeglica. Smješten sam u baraku koju sam dijelio s 20-ak drugih ljudi. Zbog velikog protoka ljudi kroz kamp, dobili smo nečije već korištene plahte koje su bile vrlo prljave. WC je bio u groznom stanju, a svugdje oko nas bila je gomila smeća. Uz sve to, smrzavali smo se od hladnoće. Prvi put kada sam pokušao otići po hranu uspio sam dobiti jedan obrok, ali sljedeća dva dana nisam jeo ništa. Na hranu se čekalo u dugačkim redovima." govori nam Zubair.

Iz priče Ahmada Zubaira sasvim je vidljivo da još prije nekoliko godina (kada se broj ljudi u kampu kretao između 3000-5000) Moria nije bila u stanju odgovoriti na osnovne ljudske potrebe njezinih stanovnika/ca, zbog čega je sasvim lako zaključiti da je danas situacija samo još gora budući da u sustavu opskrbe vodom i hranom, kao ni po pitanju smještajnih kapaciteta i druge infrastrukture kampa, nije bilo većih promjena, dok je broj stanovnika/ca porastao za čak 15 000.

Od 20 000 tisuća ljudi koji trenutno obitavaju u kampu, oko dvije trećine njih živi u maslinicima koji se nalaze oko kampa, a grčka vlada i dalje nastavlja s ignoriranjem njihovih potreba te u kamp ulaže minimalno, prepuštajući izbjeglice ili same sebi ili nekolicini nevladinih organizacija koje djeluju unutar kampa. Iako navedeno predstavlja značajan problem po sebi, u jeku pandemije koronavirusa, osim ugroze životnog standarda, stav države prema Moriji predstavlja i životnu ugrozu za sve njezine stanovnike/ce.

Na život u kampu za vrijeme epidemije za Libelu se osvrnula Afganistanka Fereshte Ebrahimi, izbjeglica u kampu, ali i volonterka nedavno oformljene grassroots organizacije Moria Corona Awareness Team. MCAT kao svoj glavni cilj navodi prevenciju COVID-19 unutar kampa kao i podizanje svijesti o koronavirusu među stanovnicima/ama putem primjerice podizanja plakata s informacijama o zaštiti od koronavirusa na raznim jezicima. Rad MCAT-a podijeljen je na dva dijela – jedan uključuje liječnike/ce i ljekarnike/ce koji na terenu surađuju s organizacijama poput Liječnika bez granica i KITRIONIS-a, dok drugi uključuje upravo rad na podizanju svijesti i informiranje medija o situaciji u Moriji.

Na podizanju svijesti o prevenciji COVID-19 radi i Fereshte Ebrahimi. Svega joj je 17 godina, a u kamp je pristigla prije 6 mjeseci.

Fereshte Ebrahimi (Foto: Privatna arhiva)

Fereshte Ebrahimi (Foto: Privatna arhiva)

"Podizanje svijesti ne odnosi se isključivo na ljude u Moriji. Svijest moramo podići i kod lokalnog, grčkog stanovništva jer ne možemo očekivati da će virus ostati ograničen samo na područje van ili unutar kampa. Očekujemo kaos, tako da smo s djelovanjem nastojali započeti što prije. Nedostaje nam maski barem za ugrožene skupine pa smo ih sami počeli proizvoditi u suradnji s Afganistankama iz organizacije Stand by me Lesvos. Nedavno sam prisustvovala sastanku s UNHCR-om i drugim organizacijama koje ovdje djeluju gdje su me informirali da smo s radom počeli prije od bilo koje druge nevladine organizacije te da smo time postali veliki izvor inspiracije i drugim organizacijama. Ako želimo spasiti ljudske živote s radom smo morali početi sada kako poslije ne bi bilo prekasno." govori nam Ebrahimi.

Kao i mnoge druge izbjeglice u Moriji, ni Fereshte nije propustila osvrnuti se na nehumane uvjete u kojima žive, kao ni činjenicu da bi isti pospješili katastrofu u slučaju izbijanja zaraze koronavirusom unutar kampa, što postaje realna mogućnost budući da su na Lezbosu već potvrđena tri slučaja zaraze koronavirusom kod lokalnog stanovništva.

"Srećom, koronavirusa unutar Morije još nema, ali u slučaju njegovog širenja izbjeglice su posebno ugrožene. Nedostaje nam medicinske opreme, ali i osnovnih higijenskih potrepština pa očekujemo i veću smrtnost. Također, i Liječnici bez granica navode da bi sredstva koja su dostupna, u slučaju sumnje na koronavirus, bila dovoljna tek za izrazito teške slučajeve. Dakle, za većinu nas ne bi se imao tko pobrinuti. Ovdašnji uvjeti svakog dana su sve lošiji. Međunarodni NGO-ovi rade na tome da nam omoguće čistu vodu, što je projekt u koji se i mi iz MCAT-a planiramo uključiti. Osim toga, vlada nam je nametnula stroge policijske kontrole i tjeraju nas na socijalno distanciranje što je u ovim uvjetima izvan naših mogućnosti." Navodi Ebrahimi.

Ebrahimi također ističe nedostatke mjera grčke vlade koje su stupile na snagu krajem ožujka, a koje uz izliku prevencije zaraze koronavirusom brane nevladinim organizacijama i volonterima/kama (osim onih od životne važnosti poput liječnika/ca) da obavljaju dosadašnje dužnosti poput npr. odvoza smeća ili pranja rublja unutar kampa. Nadalje, kako i sama navodi, dok volonterima brani djelovanje, grčka vlada nije u stanju sama kvalitetno odgovoriti na pandemiju COVID-19 budući da poboljšanje higijenskih uvjeta nije osigurano, medicinske opreme nedostaje, nije moguće izgraditi privremene bolničke objekte, tako da mjera zaštite osim policijskog nadzora i teško izvedivog socijalnog distanciranja de facto nema.

Zabranu djelovanja nametnutu nevladinim organizacijama, kao i neučinkovitost vlade po pitanju upravljanja kampom, za Libelu je potvrdila te komentirala i Alison Terry-Evans iz organizacije Dirty Girls of Lesvos Island, ekološke i humanitarne organizacije koja je dosad u kampu prala deke, vreće za spavanje, odjeću i druge materijale prema bolničkim standardima kako bi se mogle ponovo upotrijebiti, dok materijale koji nisu za ponovnu upotrebu, u suradnji s dizajnericama i šveljama izbjeglicama prenamjenjuje u predmete poput torbi.

Praonica rublja gdje posao obavljaju Dirty Girls of Lesvos Island (Foto: Privatna arhiva)

Praonica rublja gdje posao obavljaju Dirty Girls of Lesvos Island (Foto: Privatna arhiva)

Prema smatranju Terry-Evans, prisutnost NGO-ova i drugih volontera/ki u kampu je i dalje ključna budući da "su volonteri/ke ti/e koji/e snose troškove i održavaju područja unutar kampa i u maslinicima van njega. Dok vlada pruža tek malo hrane, ona je niske nutritivne vrijednosti, a istovremeno je bezukusna i repetitivna. Nevladine organizacije pomažu u pružanju dodatne hrane, uključujući specijaliziranu hranu za trudnice i bebe. Svakodnevno se distribuiraju naranče i vitaminski dodaci svima za jačanje imunološkog sustava, što je pogotovo u ovom trenu ključno. NGO-ovi su također ti koji distribuiraju toaletne potrepštine, sapun i sredstva za dezinfekciju."

"Bez volonterskih organizacija ne bi bilo zdravstvene zaštite, pravne pomoći, velik broj ljudi bio bi bez skloništa ili čak cipela i ne bi imao mogućnosti učenja engleskog i grčkog. Popis je opsežniji, a još mnoštvo stvari na popisu uključuje ono što su doista osnovne potrebe koje vlada godinama zanemaruje i zaboravlja." konstatira Terry-Evans.

Dirty girls of Lesvos Island nadaju se skorom nastavku rada na pranju posteljine i odjeće, kako zbog higijenskih uvjeta u svrhu sprječavanja zaraze koronavirusom, tako i zbog narušenog ljudskog dostojanstva izbjeglica u Moriji. Također, apeliraju i na što skoriju evakuaciju kampa te premještaj i raspoređivanje izbjeglica u druge zemlje EU budući da u Grčkoj izbjeglice uglavnom žive u substandardnim kampovima i na otocima i na kopnu, a ukupni broj od 60 000 (dok je 20 000 samo u Moriji) nije i ne može predstavljati veliki teret za druge zemlje Unije.

Afganistanka Fereshte Ebrahimi također naglašava evakuaciju kampa (ili barem ranjivih i starijih stanovnika/ca) kao jednu od krucijalnih potreba izbjeglica u ovom trenutku, ali navodi i da je u zadnjih tjedan dana posvjedočila premještaju nekolicine ljudi što bi moglo ukazivati na to da grčka vlada ipak daje naznake prepoznavanja težine ove krizne situacije.

Akcija čišćenja u kampu (Foto: MCAT)

Akcija čišćenja u kampu (Foto: MCAT)

No, u iščekivanju učinkovite vladine reakcije i potencijalne evakuacije kampa Moria, od neopisive je važnosti da "i jedna i druga strana, i vlada i stanovnici/e kampa, budu ozbiljni u svom pristupu epidemiji i shvate težinu situacije. Bitno je pridržavati se mjera koliko to možemo. Dakle, možemo barem nastojati ne bacati smeće po kampu van propisanih mjesta jer je već samo smeće dovoljan faktor rizika. Najbolje što možemo učiniti u ovom trenutku jest da si međusobno pomažemo, brinemo za starije i učimo jedni od drugih." nastavlja Fereshte.

"Također, važno je da se podsjetimo da ovo što trenutno radimo za druge, zapravo radimo i za sebe. Nije bitno jesi li ti bacio smeće ili je ono tuđe – pokupi ga. Ljudski životi sada ovise o djelovanju, ne o samosažaljevanju. Ako se virus proširi po kampu samosažaljevanje nam neće pomoći. Moramo pokazati drugima, ali i sami sebi da smo kao izbjeglice sposobni organizirati se i doprinijeti rješavanju ove krize. Svi smo mi ljudi, a djelovanje prema mjerama koje bi mogle spasiti ljudske živote, trenutno je najveći iskaz čovječnosti." zaključuje Fereshte.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: covid-19, dirty girls of lesvos island, grčka, izbjeglice, izbjeglički kamp, koronavirus, lesbos, moria, moria corona awareness team, stand by me lesvos

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM