Vijesti

16.09.2011. 15:24:55 - Ana Maria Kezerić

Konačni prijedlog Zakona o pučkom pravobranitelju

Javna rasprava održana 5 do 12

U Centru za ljudska prava, održana je 15.og ovog mjeseca prva javna rasprava o Konačnom prijedlogu Zakona o pučkom pravobranitelju (ZOPP), kojem je kao svrha postavljeno jačanje institucije pučkog pravobranitelja. Prema prijedlogu zakona, fokus je ne samo na zaštiti, već i promociji spomenute institucije, a to bi se postiglo, osim uvođenjem novina u njegove ovlasti, i pripajanjem Centra za ljudska prava, te specijaliziranih Pravobraniteljstava (za djecu, za ravnopravnost spolova i za osobe s invaliditetom), pučkom pravobranitelju. Duh rasprave nastojao je slijediti načela participacije, otvorenosti, učinkovitosti, usklađenosti i odgovornosti, a sama rasprava bila je organizirana u 2 dijela.

Prvi dio odnosio se na proces i pozadinu donošenja prijedloga Zakona o pučkom pravobranitelju, uz osvrt na prethodne stručne analize sustava zaštite ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Niz uvodničara nastojao je pokriti razna sfere Zakona. Tako su gosti prvog dijela rasprave bili, između ostalog, Zoran Pičuljan, državni tajnik Ministarstva pravosuđa RH, Louisa Vinton, koordinatorica UN-a i stalna predstavnica UNDP-a u RH, doc.dr.sc. Anamarija Musa, asistentica na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu i članica stručne radne skupine za izradu ZOPP-a, te Srđan Dvornik, suautor stručne studije o ljudskim pravima u RH. Uvodnu riječ imala je ravnateljica Centra za ljudska prava, Jagoda Novak, koja je naglasila kako smo se na raspravi okupili "prvenstveno zbog građana na koja se ljudska prava odnose". Što se tiče te izjave, ne bi se moglo reći da su je se svi i pridržavali. Tako je državni tajnik Pičuljan naglasio da samo želi ono najbolje za hrvatsku budućnost i kako se nada neispolitiziranoj saborskoj raspravi pri trećem čitanju prijedloga Zakona, no nije naglasio da je prijedlog ionako dovoljno ispolitiziran iz razloga što je Vlada već uputila prijedlog parlamentu i da su odrađena prva čitanja, bez prethodne javne rasprave. Svima je jasno da je Zakon o pučkom pravobranitelju iz 1992. arhaičan i da je potrebno unijeti novine i dati veće ovlasti pučkom, no, hoće li, kako je spomenula u raspravi Lora Vidović iz Unicefa, "pučki pravobranitelj ojačati tako da mu se matematički pribroje i ostali pravobranitelji?" Ono što je konstantno naglašavano od strane državnog tajnika Pičuljana i dr. Muse je neovisnost specijalnih pravobraniteljica, koje pripajanjem pučkom postaju njegove zamjenice. No,ako su one i dalje u jednakoj mjeri samostalne i ako su ovlaštene samostalno rješavati konkretne probleme i ako zadrže jednaku ulogu, koji je onda smisao ukidanja njihovih Ureda i pripajanje?! Koje su uopće njihove nadležnosti i što ako dođe do razilaženja interesa pojedine pravobraniteljice i pučkog, u prijedlogu Zakona nije jasno definirano. Louisa Vinton iz UNDP-a naglasak je stavila na konzistentnosti koje kod nas očito nema, barem ne u dovoljno mjeri. Započeto je s kvalitetnom podlogom, stručnom analizom, no onda je sve pošlo po zlu. Radna skupina koja je radila na prijedlogu Zakona u svoj rad nije uključila posebne pravobraniteljice, te je prijedlog radne skupine uvelike modificiran u Ministarstvu pravosuđa. Također, povlačilo se i pitanje o (ne)mogućnosti traženja 2/3 većine za usvajanje prijedloga Zakona, u čemu je došlo do razlike u mišljenjima. Na jednoj strani bili su Srđan Dvornik, Tin Gazivoda, bivši ravnatelj Centra za ljudska prava, zajedno sa sadašnjim pučkim pravobraniteljem, Juricom Malčićem, koji su smatrali kako je prijeporno da se po Ustavu ne može tražiti dvotrećinska većina i kako je to ipak ostvarivo, a na drugoj, dr.sc.Musa zajedno s državnim tajnikom Pičuljanom koji su imali oprečno stajalište. Srđan Dvornik spomenuo je kako je isti postupak u Velikoj Britaniji imao kontraproduktivne efekte i tražio prijelazno razdoblje, te kako je pučki pravobranitelj ovisan o trenutnoj političkoj većini, a to tako ne bi trebalo biti. Konačni zaključak prvog dijela rasprave bio je ono što sam već spomenula, kako je započeto s kvalitetnom podlogom (stručnom analizom), ali je propust u nedostatku javne rasprave i činjenica da specifičan oblik spajanja nije analitički obrađen.

Drugi dio rasprave bio je nešto konkretniji, povela se rasprava sa stajališta institucija postojećeg sustava zaštite ljudskih prava, dakle, posebnih pravobraniteljica, pučkog pravobranitelja i drugih. Uvodničar je bio Luka Mađerić, predstojnik Ureda za ljudska prava Vlade RH, koji je iznio dobre strane prijedloga Zakona, kao što su npr. olakšavanje komunikacije s građanima, nužnost formalizacije novih ovlasti pučkog pravobranitelja i sl. Osudio je, po njegovom sudu, nedovoljnu suradnju pojedinih ureda pravobraniteljstava. Prisutnima se obratio i pučki pravobranitelj, Jurica Malčić. Na riječi Luke Mađerića o neprocesuiranosti izvještaja, odgovorio je: "Vlada očito nije razumjela izvješća pučkog pravobranitelja!" Nadovezala bih se na ovu izjavu, uz opasku da je nešto trulo u državi Hrvatskoj i da su prava građana samo bila instrument pregovora za ulazak u Europsku Uniju. To mogu potkrijepiti činjenicom da je rečeno kako će Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova biti kadrovski ojačan još 2008. godine donošenjem Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o suzbijanju diskriminacije, ali se za to nisu odobrila sredstva sve do prošle godine, odnosno, zatvaranja Poglavlja 19. Apsurdno je što isti taj Ured, uz preostala 2, sada, nužnošću zatvaranja Poglavlja 23, žele ukinuti. Bitno je napomenuti da je Europska Komisija u nekoliko navrata pojasnila kako uvjet nije spajanje ovih ureda u jedan, već samo jačanje onog pučkog pravobranitelja, no Vlada to očito ne razumije.

Ovim Zakonom pučki pravobranitelj jača u normativnom smislu, ali slabi u onom važnijem, praktičnom smislu. U tome su se složile i pravobraniteljice, Mila Jelavić i Anka Slošnjak, te predstavnik Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Goran Selanec. "Protiv spajanja smo ne zato jer se bojimo da ćemo izgubiti pozicije, već zato što smatramo da nećemo moći dobro obavljati svoj posao", kaže Selanec, što je i istina. Naime, rečeno je kako buduća zamjenica pučkog pravobranitelja mora obavljati svoj posao i kvalitetno odgovarati na pritužbe građana. Za isti posao potrebna su sredstva i ljudi specijalizirani za pitanja pojedinih pravobraniteljstava. Problem je što zamjenica ne odlučuje ni o sredstvima, a ni o ljudima, i moguće je da na mjesta njezinih suradnika dođu ljudi iz drugih Ureda, koji o npr. ravnopravnosti spolova ne znaju dovoljno, jer su specijalizirani za osobe s invaliditetom. Mila Jelavić, pravobraniteljica za djecu naglasila je kako nitko od stručnjaka ne misli da je pripajanje Ureda dobro za djecu, te kako ovime Hrvatska pruža loš primjer zemljama u regiji i nazaduje. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slošnjak ogorčena je pak na upite koje dobiva od strane građana, spomenuvši kako upit "Postojite li još uvijek" već dovoljno narušava povjerenje. Također, upitna je lokacija i pristupačnost Ureda pučkog pravobranitelja, osobama s invaliditetom, jer u tom slučaju institucija krši pravo za koje je dužno istupati i braniti ga.

U žučnu raspravu uključile su se i predstavnice Ženske mreže Hrvatske, koje su naglasile da spajanje smatraju jako lošim, te kako su do sada s Uredom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova imale izvanrednu suradnju. O kvaliteti Ureda dovoljno govori jedna od rijetkih pohvala upućenoj Hrvatskoj od strane UN-ova Odbora za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena, a koja se odnosila upravo na rad Ureda. I ostali uredi rade jednako vješto i kako je naglasila Mila Jelavić, smatraju to "ne poslom, već svojim pozivom". Predstavnica ženskih sindikalnih grupa dobro je napravila siže potreba za integracijom, potrebna je najprije funkcionalna, pa prostorna integracija, a tek nakon njih pravna i organizacijska integracija. Na samom koncu, u raspravu se uključio i Miljenko Petrak iz Ministarstva pravosuđa, riječima vrhunskog cinizma: "Iznimno mi je drago da se javna rasprava održala i žao mi je što se nije prije."

Ksenija Turković, predsjednica Upravnog vijeća Centra za ljudska prava, rekla je da pripajanje nije nužno loša stvar, samo iziskuje vrijeme. Konačni prijedlozi doneseni na javnoj raspravi su slijedeći:

  • prijedlog da se cijela priča vrati na prvotan prijedlog radne skupine, tj. jačanju promocije i općenito pučkog pravobranitelja, te pridruživanju Centra za ljudska prava i osnivanju Savjeta za ljudska prava

  • prijedlog za amandmanom; da se napravi funkcionalno-financijska analiza spajanja svih 5 institucija, definiraju ustrojstvene jedinice za pojedina prava, te utvrdi prijelazno razdoblje

  • da se posebno urede prekršajne odredbe u zakonu

  • da se povede šira javna rasprava.

S predloženim su se svi složili, uz opasku Luke Mađerića kako za povratak na prvotnu zamisao radne skupine nema vremena. Ono što izaziva ljutnju jest činjenica da se ovdje govori više o normativima nego ljudima, o uređenosti zakona i pozicijama, prije nego stvarnim ljudskim potrebama za zaštitom i razdvojenim pravobraniteljstvima. Uz to, čini se da se pravobraniteljicama nastoji prišiti uloga čuvarica pozicija, a one to sigurno nisu. Barem njih, za razliku od pojedinih bliskih sudionika rasprave i ostalih, pozicije ne zanimaju. U njihovim istupima na raspravi mogao se razaznati njihov istinski trud i rad na suzbijanju diskriminacije i potpuna predanost poslu. To je zaista njihov poziv, ne samo posao. Ipak, rasprava je završila u pozitivnom raspoloženju i nadi da će se učiniti sve što je u mogućnosti kako bi se Zakon uredio na korist svih jednako, od građana, na kojima je naglasak, pa do pravobraniteljstava koja ih zastupaju, te jačanju i samog Ureda pučkog pravobranitelja.

Tagovi: ljudska prava, pravobraniteljica, pučki pravobranitelj

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM