Vijesti

25.09.2013. 10:23:35 - Libela (theguardian.com)

Nadežda Tolokonikova

Zašto sam započela štrajk glađu?

U ponedjeljak 23. rujna započela sam štrajk glađu. To je ekstremni korak, ali sam uvjerena da mi je jedini izlaz iz trenutne situacije.

Uprava kaznene kolonije odbija da me čuje. Zauzvrat, ja odbijam  popustiti u svojim zahtjevima. Neću ostati nijema i rezignirana dok gledam kako druge zatvorenice kolabiraju pod teretom robovskih uvjeta. Zahtijevam da uprava kolonije poštuje ljudska prava; zahtijevam da zatvorenički kamp u Mordoviji radi u skladu sa zakonom. Zahtijevam da nas tretiraju kao ljudska bića, a ne robove.

U kaznenu koloniju broj 14, u mordovijskom selu Parts, došla sam prije godinu dana. Robijaška poslovica kaže: "Tko nije bio u Mordoviji, ne zna što je zatvor". O mordovijskim kažnjeničkim kolonijama čula sam još dok sam uoči suđenja bila u pritvorskom centru broj 6 u Moskvi. Najviši stupanj sigurnosti, najduži radni dan i najteža kršenja ljudskih prava. Kad te pošalju u Mordoviju, kao da krećeš na vješala. Moji su se nadali sve do posljednjeg trenutka: "Možda te ipak neće poslati u Mordoviju? Možda ćeš proći lakše?" Ništa nije prošlo i u jesen 2012. stigla sam u kamp na obali rijeke Partse.

Mordovija me je dočekala riječima zamjenika šefa kažnjeničke kolonije, poručnika Kiprijanova, koji je de facto glavni upravitelj. "Kad je o politici riječ, trebaš znati da sam ja staljinist". Pukovnik Kulagin, drugi glavni upravitelj – kolonijom rukovodi tandem – pozvao me je na razgovor prvog dana, s namjerom da me prisili da priznam krivnju. "Upala si u nevolju, je l' tako? Osuđena si na dvije godine u koloniji. Ljudi se obično predomisle kad im se dogodi nešto loše. Ako hoćeš pomilovanje što prije, moraš priznati krivnju. Ako ne priznaš, nećeš dobiti oprost". Odmah sam mu rekla da ću raditi samo osam sati dnevno, u skladu sa zakonom o prisilnom radu. "Zakon je jedno; ovdje je bitno da ispuniš svoju kvotu. Ako ne ispuniš, radit ćeš prekovremeno. Znaj da smo slomili i jače od tebe", uzvratio je Kulagin.

Moja brigada u krojačkoj radionici radi 16 do 17 sati dnevno. Od 7.30 ujutru do pola sata iza ponoći. U najboljem slučaju uspijemo sastaviti četiri sata spavanja. Svakih mjesec i pol imamo jedan slobodan dan. Radimo gotovo svake nedjelje. Zatvorenice podnose zahtjeve da rade vikendom 'po svojoj želji'. U stvarnosti, naravno, nema nikakve želje. Ti zahtjevi se pišu po zapovijedi uprave i pod pritiskom zatvorenica koje pomažu da se zapovijedi provode.

Nitko se ne usuđuje ne poslušati zapovijed i ne podnosi zahtjev za dozvolu ulaska u radnu zonu nedjeljom, što podrazumijeva rad do 01.00  ujutru. Jednom je jedna 50-godišnja žena zatražila da se vrati u stambenu zonu u 20.00 umjesto poslije ponoći, kako bi mogla leći do 22.00  i bar jednom u tjednu sastaviti osam sati spavanja. Osjećala se loše; imala je visok pritisak. Umjesto odgovora, jedinica je održala sastanak na kojem su ženu ponižavali i vrijeđali kao parazita. "Što je, misliš da si jedina kojoj treba da se naspava? Trebaš raditi više, kravo!" Maltretiraju i one koji na rad ne dođu po preporuci liječnika. "Ja sam radila pod temperaturom od +400C, pa mi nije bilo ništa. Što misliš – tko će raditi umjesto tebe?"

Moja stambena jedinica u kampu dočekala me je savjetom zatvorenice pri kraju svoje devetogodišnje kazne. "Svinje se plaše da te diraju. Robijašice će to raditi za njih". U koloniji, zatvorenice zadužene za brigade kao i starije članice imaju zadatak da lišavaju prava ostale zatvorenice, terorišući ih, pretvarajući ih u bespogovorne robove – a sve po zapovijedi uprave.

Za održavanje discipline i poslušnosti, široko se primjenjuje sustav usmenih kazni. Zatvorenice bivaju prisiljene  'stajati u lokalki (ograđen prilaz između dva kruga u kampu) do gašenja svjetla' (to znači da je zatvorenici zabranjeno ući u barake – i po najvećoj hladnoći. U drugoj brigadi, koju čine nemoćne i stare, bila je žena koja je tako gadno promrzla u lokalki da su joj morali amputirati prste na rukama i jedno stopalo); tu su i 'gubljenje privilegija higijene'(zatvorenicama je zabranjeno da se peru i koriste kupaonu), 'gubljenje privilegija kantine ' (zatvorenici je zabranjeno da koristi svoju hranu i piće). I smiješno je i strašno čuti četrdesetogodišnju ženu kad kaže: "Izgleda da smo danas kažnjene! Pitam se da li će nas kazniti i sutra". Ne može  izaći iz radionice do toaleta ni uzeti čokoladicu iz svoje torbe. Zabranjeno je.

Kad misli samo kako da odspava ili popije gutljaj čaja, izmrcvarena, prljava zatvorenica se pretvara u poslušnu lutku u rukama uprave koja nas tretira isključivo kao besplatnu radnu snagu. Ove godine moja lipanjska plaća iznosila je 29 rubalja (oko pola eura). Naša brigada sašije 150 policijskih uniformi dnevno. Gdje ide novac koji se za njih dobije?

Kaznena kolonija je više puta dobivala sredstva za kupnju potpuno nove opreme za rad. Međutim, uprava se ograničila na farbanje šivaćih mašina – rukama svojih radnica. Mašine na kojima radimo ispod su i tehničkih i etičkih standarda. Prema zakonu o prisilnom radu, kada oprema ne odgovara suvremenim industrijskim standardima kvote moraju biti niže od uobičajenih. Ali kvote samo rastu, i to iznenada. "Ako vide da možeš isporučiti 100 uniformi, dići će minimum na 120!", govorile su veteranke za mašinama. A ne smiješ ni da ne ispuniš kvotu, jer će tvoja jedinica biti kažnjena, čak i čitava brigada. Recimo, sve ćete biti prisiljene da stojite satima u zatvorskom krugu. Bez dozvole za toalet. Bez dozvole za gutljaj vode.

Prije dva tjedna, proizvodne kvote za sve brigade u koloniji arbitrarno su podignute za pedeset komada. Ako je ranije minimum bio 100 uniformi, sada je 150. Prema zakonu o prisilnom radu, radnici moraju biti obaviješteni o promjeni u proizvodnoj kvoti najmanje dva mjeseca prije stupanja na snagu. U Koloniji 14, jednog jutra smo saznale da od sada imamo novu kvotu, jer su se tako dosjetili upravitelji našeg 'sweatshopa' (kako zatvorenice zovu koloniju). Broj osoba u brigadi opada (oslobođene su ili prebačene na drugo mjesto), ali kvota raste. One koje ostanu rade sve više. Mehaničari kažu da više nemaju rezervnih dijelova za popravke mašina i da ih neće dobivati. "Nema dijelova! Kada će stići? – Šališ se? Ovo je Rusija. Što uopće pitaš takve stvari?" Za prvih nekoliko mjeseci u radnoj zoni, praktično sam postala mehaničar. Naučila sam iz nužde. Bacala sam se na mašinu sa šrafcigerom u rukama, očajnički pokušavajući da je popravim. Ruke su ti izbodene iglom, izgrebane, krv ti kaplje po radnom stolu, ali i dalje šiješ. Dio si pokretne trake i moraš završiti svoj dio kao da si iskusna švalja. A prokleta mašina se kvari. Kad si nova, a inače fali svega, stave te za najgoru opremu – najslabiji motor u nizu. Sad se opet pokvarila, i opet uzalud tražiš mehaničara dok viču na tebe, psuju te što usporavaš proizvodnju. U koloniji nema lekcija o šivanju, novim zatvorenicama se samo pokaže mašina i dodjeli zadatak.

"Da nisi Tolokonikova, ubili bi boga u tebi odavno", kažu zatvorenice blisko povezane s upravom. Istina je: ostale prebijaju. Zato što nisu u stanju držati korak. Udaraju ih u bubrege, u lice. Zatvorenice same provode ove kaznene mjere, a to nikada ne rade bez odobrenja i punog znanja administracije. Prošle godine, prije nego što sam došla, jedna Romkinja iz treće jedinice prebijena je na smrt (treća je jedinica za pritisak, gdje šalju zatvorenice kojima slijedi svakodnevno prebijanje). Preminula je u zdravstvenoj stanici Kolonije 14. Uprava je zataškala slučaj: za javnost, umrla je zbog srčanog udara. U drugoj jedinici, nove krojačice koje nisu uspjele  držati korak skinute su i prisiljene šivati gole. Nitko se ne usuđuje žaliti upravi, jer će se oni samo nasmijati i poslati zatvorenicu nazad, da bi "cinkaroš" dobio batine – po zapovijedi uprave. Za administraciju kolonije, kontrolirano mrcvarenje prava je metoda za prisilu zatvorenica na potpuno pokoravanje sustavnom kršenju ljudskih prava.

Prijeteća, mučna atmosfera vlada radnom zonom. Neprestano neispavane, savladane beskrajnom trkom da ispune nehumano visoke kvote, zatvorenice su stalno na rubu sloma; vrište jedna na drugu, tuku se oko svake sitnice. Nedavno je mlada žena izbodena po glavi škarama jer nije predala hlače na vrijeme. Druga je pokušala da se prepili pilom po trbuhu. Spriječili su je.

Tko se u Koloniji 14 zatekao 2010., u godini dima i vatre, kaže da su radnice ispunjavale svoje kvote dok su požari bjesnili oko zidova zatvorskog kampa. Od dima se nije vidjelo ni do dva metra, ali su, pokrivajući lica namočenim maramicama, sve išle na posao. Zbog izvanrednog stanja zatvorenice nisu vođene u kantinu na ručak. Nekoliko žena mi je pričalo da su bile tako strašno izgladnjele da su vodile dnevnike kako bi dokumentirale užas kojem su podvrgnute. Kada su požari konačno ugašeni, osiguranje se pobrinulo da ove bilješke ne stignu do vanjskog svijeta.

Higijenski i stambeni uvjeti u kampu namješteni su tako da se zatvorenica osjeća kao prljava životinja bez ikakvih prava. Iako u spavaonicama postoje posebne "higijenske prostorije", za kazneno-popravne svrhe tu je "opća higijenska prostorija". U ovu prostoriju može stati pet osoba, ali se tamo na pranje šalje svih 800 zatvorenica iz kolonije. Što bismo se prale u svojim barakama – to bi bilo suviše lako. U "općoj kupaonici", kao pod presom, žene s kadicama pokušavaju  oprati svoje 'dadilje' (kako ih zovu u Mordoviji) što je brže moguće, natrpane jedna preko druge. Pranje kose nam je dozvoljeno jednom tjedno. Međutim, čak se i taj dan za kupanje otkazuje. Neka pumpa će se pokvariti ili će se kanalizacija začepiti. S vremena na vrijeme, u mojoj jedinici nema kupanja i po dva-tri tjedna.

Kada se kanalizacija začepi, iz kupaonica se izlijevaju urin i fekalije. Naučile smo same odčepiti cijevi, ali naši uspjesi su kratkotrajni – uskoro se opet začepe. Kolonija nema opremu za odštopavanje cijevi. Jednom tjedno peremo rublje. Praonica je mala prostorija s tri slavine iz kojih curi hladna voda.

Sljedovanja užeglog kruha, razvodnjenog mlijeka, ustajalog prosa i trulih krumpira vjerojatno je još jedna odgojna mjera. Ovog ljeta su donijeli vreće ljigavog, crnog krumpira. Onda su nam ga poslužili.

Neizmjerna su kršenja životnih i radnih uvjeta u Koloniji broj 14. Međutim, moj glavni i najvažniji problem nije među njima. Uprava kolonije, naime, najstrožim mogućim sredstvima sprječava da bilo koja žalba ili zahtjev vezani za uvjete u Koloniji broj 14 dospije izvan zidova. Uprava prisiljava zatvorenice da šute, ne libeći se ni najnižih i najsurovijih sredstava. Svi opisani problemi izviru iz toga – i povišene kvote, i 16-satni radni dan, i sve ostalo. Uprava zna da je nedodirljiva i bezbrižno maltretira zatvorenice. Nisam mogla razumjeti zašto svi šute sve dok nisam na svojoj koži osjetila što slijedi onom tko odluči progovoriti. Žalbe naprosto ne napuštaju zatvor. Jedina šansa je žaliti se preko odvjetnika ili rođaka. Uprava, pakosna i osvetnička, u međuvremenu će iskoristiti sve svoje mehanizme za pritisak na zatvorenicu kako bi shvatila da žalbe ne pomažu nikome, već samo pogoršavaju stvari. Koriste kolektivnu kaznu: žališ se da nema tople vode, a oni ukinu vodu skroz.

U svibnju ove godine moj odvjetnik Dmitri Dinze tužilaštvu je uložio žalbu na uvjete u Koloniji broj 14. Zamjenik upravitelja kolonije poručnik Kiprijanov smjesta je uvjete učinio nepodnošljivim. Pretres za pretresom, poplava prijava protiv svih mojih poznanica, oduzimanje tople odjeće, prijetnje oduzimanjem tople obuće. Na poslu su se svetili kompliciranjem radnih zadataka, rastom kvota i podmetanjem kvarova. Vođe jedinice pored moje, pomagačice poručnika Kiprijanova, neskriveno su tražile da druge zatvorenice kvare moju proizvodnju kako bi me poslali u kaznenu ćeliju zbog 'uništavanja državne imovine'. Također su zapovijedali zatvorenicama da izazivaju svađu sa mnom.

Moguće je trpjeti sve ovo dok se tiče samo mene. Ali metoda kolektivnog kažnjavanja prelazi granice. To znači da moja jedinica, ili čak čitava kolonija, mora trpjeti kaznu zajedno sa mnom. Najgore od svega mi je što su kažnjene i žene koje su mi u međuvremenu postale drage. Jednoj od mojih prijateljica odbijena je molba za prijevremeno puštanje na slobodu, na što je čekala sedam godina i teško radila da bi premašila radnu kvotu. Prebacili su joj je što pije čaj sa mnom. Tog dana ju je poručnik Kiprijanov rasporedio u drugu jedinicu. Još jedna bliska poznanica, obrazovana žena, bačena je u 'jedinicu za pritisak' na dnevno batinanje, jer je sa mnom čitala i razgovarala o dokumentu Ministarstva pravde pod nazivom "Pravila postupanja u popravnim ustanovama". Podnosili su prijave protiv svakoga koga zateknu u razgovoru sa mnom. Boli me što trpe meni drage osobe. Poručnik Kiprijanov mi je tada rekao: "Sigurno više nemaš prijatelja!" Objasnio mi je da se sve to događa zbog žalbe mog odvjetnika.

Sad shvaćam da sam trebala stupiti u štrajk glađu već u svibnju, kad je sve ovo počelo. Međutim, ogroman pritisak kojem je uprava podvrgla ostale zatvorenice zbog mojih postupaka, spriječio me je da se dalje žalim na uvjete u koloniji.

Prije tri tjedna, 30. kolovoza, zatražila sam od poručnika Kiprijanova da zatvorenicama u mojoj brigadi omogući osam sati sna. Raspravljali smo o skraćenju radnog dana sa 16 na 12 sati. "U redu, od ponedjeljka će brigada raditi samo po osam sati", odgovorio je. Znala sam da je u pitanju zamka jer je fizički nemoguće ispuniti povišenu kvotu za to vrijeme. Tako brigada ne bi stigla ispuniti zadatak pa bi bila kažnjena. "Ako itko sazna da si ti kriva za to, nikad se više nećeš žaliti", dodao je poručnik. "Uostalom, nećeš ni imati žalbe na onom svijetu". Kiprijanov je zastao. "I, na kraju, nikad ne traži ništa za druge. Traži samo za sebe. Radio sam u kampovima mnogo godina i oni koji dolaze  tražiti nešto za druge, iz moje kancelarije idu pravo u kaznene ćelije. Ti si prva kojoj se to neće desiti."

Narednih tjedana, život u mojoj jedinici i radnoj brigadi postao je nemoguć. Zatvorenice povezane s upravom počele su maltretirati ostale. "Zabranjeno ti je da uzimaš čaj i hranu, da izlaziš na pauzu za toalet i pušenje na tjedan dana. Stalno ćeš biti pod kaznom ako ne promijeniš odnos prema novima i naročito prema Tolokonikovoj. Ponašaj se prema njima onako kako su se veteranke ponašale prema tebi kad si došla. Jesu li te tukle? Naravno da jesu. Jesu li te šamarale? Jesu. Sjebi ih. Pa nećeš biti kažnjena".

Stalno me izazivaju da se potučem s nekom od njih, ali u čemu je svrha tuči se s osobama koje ne vladaju sobom, koje su samo u službi uprave?

Mordovijske zatvorenice se plaše vlastitih sjenki. Potpuno su prestravljene. Još jučer su bile dobronamjerne i molile, "učini nešto s tih 16 sati radnog dana!", a otkako se uprava namjerila na mene boje se čak i obratiti mi se.

Obratila sam se upravi s prijedlogom da riješi konflikt. Tražila sam da zaustave pritisak koji provode zatvorenice pod njihovom kontrolom; tražila sam da ukinu ropski rad u koloniji skraćenjem radnog dana i snižavanjem kvota, u skladu sa zakonom. Međutim, pritisak se samo pogoršao. Zbog toga, od 23. rujna, stupam u štrajk glađu i odbijam sudjelovati u ropskom radu u koloniji. Istrajat ću u tome sve dok uprava ne počne poštivati zakon i prestane tretirati zatvorene žene kao stoku izuzetu iz poretka pravde zbog poticanja krojačke proizvodnje; sve dok nas ne počnu tretirati kao ljudska bića.

Tagovi: kazna, ljudska prava, nadežda tolokonikova, rusija, šivanje, svijet, zatvor, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM