Rekli su mi da pobacim negdje drugdje – izgovorile su mnoge Požežanke, Splićanke, Vinkovčanke, Zagrepčanke – u bolnici u mom gradu nitko ne radi pobačaj. Rok od 10 tjedana opasno se bližio. Pitala sam prijateljicu za novac. I imala sam sreće jer mi je mogla posuditi – priča je mnogih žena u ovoj zemlji.
Ipak, o iskustvima pobačaja ne govori se javno. Posramljivanje i etiketiranje žena od strane društva rezultira ušutkavanjem žena. Stoga, uoči takozvanog Hoda za život, koji takvo ušutkavanje iz godine u godinu povećava, Platforma za reproduktivna prava održala je noćnu akciju ispisivanja iskustava žena u prostor grada Zagreba (stambene zgrade, crkve, bolnice), kojom želi progovoriti o glavnim problemima s kojima se suočavaju žene koje žele pobaciti.
{slika}
Službenica na prijemu me prijezirno gledala, govorila mi je da je svaki život jednako vrijedan i nagovarala da se predomislim, samo je jedno od brojnih iskustava posramljivanja i pokušaja odgovaranja od pobačaja. Stalno sam imala osjećaj da radim nešto ilegalno jer su mi na svakom koraku bile uskraćivane relevantne informacije o postupku, također je uobičajena priča u Hrvatskoj
Cilj tzv. Hoda navodno je zaštita života – ali pokazuju nezainteresiranost za živote žena, pokušavaju ih utišati i izbrisati. U simboličnoj noćnoj akciji Platforme, priče i iskustva žena postaju ekstenzija svih utišanih glasova anonimnih žena. Nevidljiva iskustva upisana su u tkivo grada – mi živimo među vama, kao i naša iskustva. Ta iskustva, projicirana u javni prostor grada tako postaju glas naroda, a priče žena postaju – i naše i vaše priče
{slika}
Akcijom poručujemo: nećete skrojiti novi Zakon o pobačaju! Nećete nas zastrašiti i ušutkati! Zbog priziva savjesti, visokih i neujednačenih cijena te društvene stigme koja tjera žene da se osjećaju “kao kriminalke”, pobačaj je već sada nedostupan. Stoga zahtijevamo ne samo očuvanje trenutnog Zakona o pobačaju, nego inzistiramo da se u novi Zakon uvrsti sljedeće:
– pobačaj kao besplatan medicinski zahvat, jer jedino je besplatan pobačaj zaista dostupan svima, bez obzira na ekonomski i društveni status žena;
– ukidanje priziva savjesti ginekologa i ginekologinja jer oni moraju poštivati prava pacijentica u reproduktivnoj medicini te njihovu dobrobit smatrati svojom prvom i osnovnom brigom;
– produljenje roka za izvršenje pobačaja na zahtjev do 12. tjedna – kao što je to slučaj u velikom broju zemalja.
Popis svih projiciranih poruka u akciji:
Rok od 10 tjedana opasno se bližio. Pitala sam prijateljicu za novac. I imala sam sreće jer mi je mogla posuditi.
Kad sam shvatila da sam trudna, bila sam doista očajna. Nisam željela pozvati drugo biće u svoj nesiguran život, u neprimjerene uvjete u kojima žive tražiteljice i tražitelji azila.
Ostala sam bez posla, suprug je radio dva posla, stalno smo se svađali. Imamo već dvoje male djece. U takvim okolnostima nisam mogla zadržati trudnoću.
Rekli su mi da pobacim negdje drugdje.
U bolnici u mom gradu nitko ne radi pobačaj. Posudila sam novac i otišla u privatnu kliniku u drugi grad. Roditelji nisu smjeli saznati.
Službenica na prijemu me prijezirno gledala, govorila mi je da je svaki život jednako vrijedan i nagovarala da se predomislim.
Pored mene je ležala žena, ispitivala me zašto sam tu. Poručila mi je da će me moje ‘dijete’, nakon što ga ubijem, uvijek gledati s neba. Rasplakala sam se i okrenula joj leđa.
Znam da pobačaj nije bio pogreška i to sam od samog početka znala. Ipak, ne pričam o tome još otvoreno sa svima.
Stalno sam imala osjećaj da radim nešto ilegalno jer su mi na svakom koraku bile uskraćivane relevantne informacije o postupku.
Osjećala sam se kao kriminalka.
