Irkinje su izborile pravo na legalan pobačaj, pravo na odlučivanje o vlastitim tijelima i životima. 66,4 posto Irkinja i Iraca reklo je DA za opoziv Osmog amandmana, koji izjednačava pravo majke i fetusa na život, odnosno propisuje zaštitu života od začeća. Za očuvanje amandmana glasovalo je 33,6 posto stanovništva.
Odaziv je bio visok – 1,429,981 ljudi izašlo je na referendum, što je 64,13 posto stanovništva. Više nego na parlamentarnim izborima 2016. i više nego prije 3 godine, kada se 61 posto Iraca i Irkinja odazvalo na referendum kojim su na koncu legalizirani LGBT brakovi. Od ukupno 40 irskih okruga, 39 je glasalo DA – Donegal je jedini okrug gdje je 51,9 posto stanovništva zaokružilo NE.
{slika}
“MOJE ‘ZA’ BILO JE ZA TEBE”
Savita Halanppanavar postala je simbol borbe za legalan pobačaj. Savita je 2012. godine u 17. tjednu trudnoće primljena u bolnicu. Imala je spontani pobačaj, ali liječnici nisu htjeli intervenirati jer je srce fetusa i dalje kucalo. Dobila je sepsu i na koncu preminula. Nakon njezine smrti rasprava u Irskoj se intenzivirala, a njezina obitelj sudjelovala je u aktualnoj kampanji za opoziv Osmog amandmana. Ponavljali su – ne dopustite da se ponavlja sudbina naše kćeri.
Cijeli dan mnoštvo ljudi ostavljalo je poruke na njoj posvećenom muralu u dublinskoj četvrti Portobello. Karolina Więckiewicz, aktivistkinja iz Poljske bliska hrvatskom feminističkom pokretu, koja je službene rezultate referenduma dočekala u Dublinu, opisala nam je atmosferu:
“Otišla sam danas do murala za Savitu. Nisam bila jedina. Ljudi su dolazili i ostavljali poruke poput ‘moje DA bilo je za tebe’, ‘nikada više’ i ‘trebala si s nama ovo dočekati’. Čekamo službene rezultate ispred dvorca u Dublinu. Mnogo je ljudi ovdje. Irkinje su dugo ovo čekale, aktivistkinje su se dugo za ovo borile. Poručuju – više nismo ovisne, a feministički je željeti još više!”, rekla nam je.
{slika}
ŠTO NAKON IZBORENE POBJEDE?
Irska je do današnjeg dana bila zemlja s najstrožim zakonom o pobačaju u Europi. Podsjećamo – Osmi amandman Irkinje je prisiljavao da rode čak i u slučajevima silovanja, incesta ili malformacije ploda. Iznimka u slučaju ugroženosti života žene uvedena je tek 2013. godine. Tek 1992. presudom Vrhovnog suda mogle su tražiti odlazak iz zemlje radi pobačaja. Kazna za pobačaj ili obavljanje pobačaja je 14 godina zatvora.
Na premijeru Leu Varadkaru sada je da ispuni predizborno obećanje – legalizaciju pobačaja do 12. tjedna trudnoće uz produljeni rok u slučaju silovanja, incesta i većih malformacija fetusa. Najavio je da će prijedlog zakona o pobačaju biti gotov do kraja godine. Ipak, Guardian piše da nova legislativa podrazumijeva i trodnevni ‘moratorij’ na odluku uoči samog zahvata, a medicinsko osoblje će moći uložiti priziv savjesti. Možemo samo pretpostaviti da su aktivistkinje na to mislile kada su poručile da je feministički željeti više. Pogotovo sada kada imaju političku snagu.
Nije samo priča Savite Halanppanavar promijenila svijest Irske, koja do današnjeg dana nije vjerovala ženama da mogu odlučivati o svojim tijelima. Do pobjede su dovele anonimne i javne priče svih Irkinja koje su odlučile da je dosta. Guardian piše da je većina glasača mišljenje promijenila upravo slušajući svjedočanstva. Do pobjede su ih dovele i sve one koje su se na dan referenduma vratile u Irsku uz hešteg #HomeToVote. Koje su doputovale da Irkinje više ne bi morale putovati, obavljati pobačaj u inozemstvu.
{slika}
Hrvatski Zakon o pobačaju iz 1978. godine bolji je od onog kojeg irska Vlada danas predlaže. Pa ipak, u našem društvu jača utjecaj onih koje_i ženama u Hrvatskoj žele ograničiti dostupnost pobačaja, bilo jačanjem instituta priziva savjesti, bilo uvođenjem obaveznog savjetovanja prije pobačaja. Štoviše, Željka Markić je, piše Telegram, sudjelovala u NE kampanji, odnosno apelirala na građane Irske da zadrže Osmi amandman, odnosno zabranu pobačaja, uz argument kako je to “blago na kojem im mnoge zemlje zavide”. Zato pričajmo i mi svoje priče – glasno i nepokolebljivo!
