U javnome prostoru već se neko vrijeme u Hrvatskoj i drugim zemljama vode rasprave o reproduktivnim pravima žena, s posebnim naglaskom na pravo na pobačaj. Kao posljedica klerikalizacije i retradicionalizacije društva, u fokusu rasprave nalazi se pravo na abortus kao vrijednosno najjače obojeno pitanje. Iako je to pravo u Hrvatskoj zakonski zajamčeno od 1978. godine, jačanje političke desnice i Katoličke crkve dovelo je do izravne ugroze dostupnosti spomenutog prava. I dok se po tom pitanju vode javne debate (nerijetko isključivo s glavnim muškim akterima), te dok udruge povezane s Katoličkom crkvom u agendi za zabranu ili ograničavanje pristupa abortusu koriste resurse nemjerivo veće nego što na raspolaganju ima suprotna strana, diskurs se sve više odmiče od temelja i uzroka tog pitanja. Radi se, dakako, o patrijarhatu, odnosno društvenom uređenju i prevladavajućem svjetonazoru prema kojemu se žensko tijelo svodi na objekt, odnosno alat u službi društvene reprodukcije. Budući da je patrijarhat neodvojiv od kapitalizma i od nacionalizma, ne čudi njegovo jačanje i perpetuiranje u migracijama iznova promijenjenoj Europi.
Upravo iz patrijarhata, njegove ukorijenjenosti u društvo, i perpetuiranja istoga od strane onih koji posjeduju moć, proizlazi i percepcija trudnog tijela. Unatoč trenutno važećoj legislativi s jedne, i pritiscima klerikalnih grupa s druge strane, bazična percepcija ženskog, odnosno trudnog tijela ostaje nepromijenjena – ono se i danas smatra javnom stvari.
Svijet kroz “žute” naočale
Govorimo li danas o medijima i medijskom diskursu, ne možemo ga izdvojiti od svakodnevne uronjenosti u društvene mreže. Privatno i javno danas je u tolikoj mjeri isprepleteno da je gotovo nemoguće govoriti o medijima, osobito o tzv. “žutom tisku”, izvan konteksta društvenih mreža, i obratno. Moglo bi se reći da je intima više nego ikad izložena javnosti, te da izvrsnost ili postignuće bilo koje vrste više nisu nužan preduvjet izlaska iz anonimnosti. U tom smislu ne čudi zanimanje medija za živote poznatih osoba te svojevrsna tabloidizacija javnog prostora koja omogućuje uvid u privatnost – pomno kreiranu i samim time upitno privatnu – poznatih i slavnih. Celebrity kultura pojavom je društvenih mreža dobila jednu sasvim novu dimenziju, no iako su se obrasci promijenili na manifestnoj razini, način na koji se javno prikazuju, a onda i vrednuju, žene, ostao je nepromijenjeno patrijarhalan i ugnjetavački.
Ženski časopisi, kao najviše konzumirani medij za žene, istovremeno podržavaju tradicionalnu sliku majčinstva i perpetuiraju negativne mitove povezane s tradicionalnim majčinstvom. Prikazi majki i majčinstva u časopisima u službi je podrivanje samopouzdanja žena, iako ih ne prikazuju u nužno negativnom svjetlu. Časopisi prikazuju majke domaćice u sferi doma, a sve majke, generalno, vrlo ograničeno uključene u javnu sferu.
Kontrola medija nad tijelima poznatih žena nakon poroda u skladu je s kulturom koja objektificira ženska tijela. Objektifikacija se događa kad god se ljudsko tijelo, njegovi dijelovi ili seksualne funkcije doživljavaju odvojeno od svog identiteta i svode na status instrumenta. Tabloidi koji ocjenjuju sposobnost poznatih osoba da povrate vitkost nakon poroda, dakle, objektificiraju žene. Međutim, nije svaka objektifikacija ženskoga tijela nužno seksualne naravi, nego je svako promatranje ženskog tijela i njegova izgleda kroz njegove atribute i svojstva, bez obzira na to idealizira li se tijelo iz seksualnih ili društvenih razloga, opća objektifikacija. Objektificirajući ženska tijela, mediji, dakle, negiraju njihove druge karakteristike, predstavljajući tijelo kao prizor za gledanje.
Mijenja li se diskurs?
Pojava koja zorno prikazuje promjenu površinskog diskursa unazad nekoliko desetaka godina trudnička je moda. Moderna industrija odjeće za trudnice pojavila se početkom 20. stoljeća, kada je 1904. pokrenut jedan od prvih brendova odjeće za trudnice, Lane Bryant. Od tada su trudnice obično nosile prevelike košulje i prikrivale siluetu. No, od devedesetih, s povećanjem medijske pažnje prema slavnim trudnicama, kao i broja zaposlenih majki, te s promjenom društvenih očekivanja, trudnička je odjeća postala više stilizirana i prikladna za javna mjesta, prešavši iz “odjeće za trudnice” u “trudničku modu”.
Još u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, odjeća za trudnice sadržavala je, dakle, mnogo tkanine, pokrivala većinu tijela, i služila je prvenstveno prikrivanju siluete. Naime, trudno je tijelo, osobito prije razvoja postupaka medicinski potpomognute oplodnje, izravno signaliziralo snošaj kao uzrok trudnoće, te se evociranje te asocijacije smatralo neprimjerenim. Na primjer, prije donošenja zakona o diskriminaciji trudnica 1978., žene u Sjedinjenim američkim državama bile su primorane skrivati trudnoću na radnim mjestima kako ne bi dobile otkaz.
Usporede li se u svojim izborima trudničke odjeće, primjerice, princeza Diana i vojvotkinja Kate – kao nositeljice iste uloge, svaka u svom historijskom kontekstu – vidljivo je kako Diana za vrijeme trudnoća nosi široku odjeću s mnogo volumena, dok se Kate ne libi pokazati siluetu. Ipak, unatoč tabloidima koji danas promoviraju slike “seksi trudnica” i medijima koji naglašavaju ljepotu trudnog ženskoga tijela, istovremeno se šalje jasna poruka da je i trudno tijelo javno i objekt pogleda, komentara i kritika, te poruka o tome kako to tijelo treba izgledati i ponašati se. Objektifikacija je, dakle, konstantna, unatoč promjenama u prikazima.
{slika}
Otkako se 1991. godine fotografirala trudna i bez odjeće za naslovnicu Vanity Faira, Demi Moore otvorila je put mnogim slavnim trudnicama da pokažu svoje nago trudno tijelo na naslovnicama i stranicama raznih medija. Primjerice, 1999. slijedila ju je supermodel Cindy Crawford na naslovnici časopisa”W”, 2006. Britney Spears na naslovnici Harper’s Bazaar, 2008. Christina Aguilera na naslovnici časopisa Marie Claire, 2010. Claudia Schiffer na naslovnici njemačkog Voguea, 2012. Jessica Simpson na naslovnici časopisa Elle, 2013. odbojkašica Kerri Walsh Jennings na naslovnici sportskog časopisa ESPN The Magazine, a 2017. tenisačica Serena Williams, koju je, baš kao i Moore, fotografirala Annie Lebovitz za naslovnicu časopisa Vanity Fair. Iako je danas fotografija na naslovnici za slavne trudnice gotovo neizostavan potez, kritike nage i trudne Demi Moore na naslovnici bile su usmjerene upravo navodnoj hiperseksualizaciji trudnog tijela kao nevjerojatno otvoren i slikovit prikaz “svetica-kurva” dihotomije u poimanju žena. Trudno je tijelo uvijek u procjepu između deseksualiziranja i hiperseksualiziranja, ono je s jedne strane “neupotrebljivo” kao seksualni objekt jer je u procesu ispunjavanja svoje reproduktivne uloge, a s druge strane, trudno je tijelo posve vidljiv marker spolnosti. Osim toga, upravo sablazan nad navodno seksualiziranim trudnim tijelom prikazuje koliko je društveno normativno promatrati i prikazivati žensko tijelo kao seksualni objekt – osim kada se radi o periodu trudnoće. U momentu kada žena počne na bilo koji način signalizirati trudnoću, doživljaj njezina tijela kroz prizmu seksualnosti postaje neprimjeren, sve do poroda, kada se tijelo vraća u stanje seksualnog objekta. Vraćanje u to stanje, najčešće kroz proces mršavljenja, također se odvija pod budnim okom medija, odnosno javnosti.
{slika}
Ipak, mediji nisu oduvijek bili tako otvoreni seciranju trudnog tijela; dapače, prvi prikazi trudnica datiraju tek iz pedesetih godina prošlog stoljeća, iako postoje oprečni podaci oko godine kada se to prvi put dogodilo i programa koji je prvi zakoračio na tada nepoznat teren. Jedni izvori navode da je to bilo 1952. u seriji “I love Lucy”, dok drugi tvrde da se prva televizijska trudnoća dogodila 1948., u seriji “Mary Kay and Johnny”. U obje verzije, televizijska je trudnoća upisana u scenarij zbog trudnoća glavnih glumica, no u seriji “I love Lucy” umjesto “trudna” (engl. pregnant) za glavnu je junakinju na inzistiranje televizijske kuće korišten eufemizam “u drugom stanju” (engl. expecting).
Iako je danas medijski diskurs ponešto drugačiji, i umjesto da se skriva i tabuizira, trudnoća se pripisuje i poznatim osobama koje nisu trudne. Tako je 2002. Bonnie Fuller, urednica tabloida Us Weekly, skovala izraz “bump watch”, koji označava spekuliranje o trudnoćama poznatih osoba na temelju paparazzo fotografija. Iz te prakse proizašao je i izraz “beba ili burrito” (engl. “baby or burrito”), koji prikazuje proglašavanje bilo kakve promjene na ženskome tijelu kao suspektne – jer, možda je trudna, a možda se samo dobro najela. Osim nagađanja o mogućoj trudnoći putem fotografija, tabloidi i konzumenti njihova sadržaja kreću u dodatna preispitivanja i spekulacije o ocu potencijalnog djeteta, o tome je li žena udana, je li premlada, prestara, radi li se možda o aferi, skriva li trudnoću, i sl. Jednom kada se glasine potvrde, u novije vrijeme ne nužno u intervjuima i medijskim istupima, kao u prethodnim desetljećima, nego putem društvenih mreža koje poznatima pružaju nešto veću kontrolu nad sadržajem, raste zanimanje za privatnost, osobne navike, zdravstveno stanje, ali prvenstveno – izgled. Težina i drugi fizički, odnosno fiziološki parametri poznatih trudnica koji izazivaju pozornost tabloida i obožavatelja_ica ukazuju upravo na već spomenutu kontrolu ženskoga tijela i poruku da to tijelo ne pripada samo trudnoj osobi, nego da manifestacija trudnoće služi kao poziv na praćenje, mjerenje i komentiranje. U velikoj se mjeri, dakako, secira i izgled poznatih žena koje nisu trudne, no opsesija trudnicama koja u posljednjih desetak godina vlada ne samo “žutim”, nego i mainstream medijima, itekako perpetuira ideju da trudno tijelo ne pripada samo i isključivo ženi i da ona nije jedina koja o svome tijelu može i treba odlučivati. Osim toga, za trudne se poznate žene u naslovima “žutih” novina i portala često koriste izrazi poput “pokazivanja”, pa čak i “šetanja” trbuha, dok sadržaj, umjesto žena koje doista poziraju, često otkriva tek paparazzo fotografije trudnica koje naprosto idu svojim poslom. Narativ o trudnoći kao o “pokazivanju trbuščića” toliko je sveprisutan, da internetska tražilica Google za traženi pojam “pokazala trudnički” pokazuje oko 85 tisuća rezultata, dok za traženi izraz “shows off baby bump” pokazuje preko milijun i pol rezultata. Izlazak u javnost za vrijeme trudnoće za poznate je (ali i anonimne) žene dvosjekli mač; ili će biti prozvana da se pokazuje i šepuri (iako možda samo šeta psa ili odlazi u nabavku), ili će, ne udovolji li zadanim estetskim i ponašajnim standardima, biti okarakterizirana kao loša majka.
Domaći mediji u tom pogledu nastoje ne zaostajati za svjetskima Takvi članci, ne samo da istovremeno odvajaju pojedine segmente žena, svodeći ih na instrument i tijelo za gledanje (objektifikacija), nego ih prikazuju bliskima čitateljima_cama, dajući mogućnost identifikacije i kvazi-afilijacije. Sve su one, pojednostavljeno rečeno, podjednako “naše” – za gledanje, komentiranje, raspravljanje i savjetovanje. Članci nerijetko nude i kvazi-ekskluzivne informacije o prehrani i životnim navikama poznatih žena, reakcijama na trudnoću i liječničkim uputama. Naslovi su vrlo često senzacionalistički, a domaćim je medijima omiljeno naglasiti dob žene, ili neku eventualnu strašnu bolest ili drugu nedaću zbog koje je trudnoća potencijalno rizična. “Neposlušnima” se najčešće opisuju žene u trudnoći nose visoke potpetice i izazovnu odjeću, što pokazuje kako mediji i konzumenti_ce istih od žena očekuju seksepil i privlačan izgled – osim u trudnoći, gdje više gotovo da i ne smiju biti autonomne, nositi i jesti što žele, nego moraju biti u službi sustava za održanje života. Osobito je gnjusan način na koji se prikazuje trudnoća konvencionalno manje atraktivnih žena, čiji uspjeh nije posljedica njihova izgleda, i prateći komentari o seksualnim preferencijama očeva njihove djece. Još su jedan uočljiv fenomen najave tobožnjeg “baby booma”, iza kojih se kriju članci o poznatim ženama koje su rodile, koje su potvrđeno trudne, te spekulacije o ponekom “sumnjivom” trbuhu. Također nisu rijetki članci u kojima poznata osoba ili netko njoj blizak demantiraju trudnoću podjednako “sramotnim” priznanjem da se “samo udebljala”. Trudna se i netrudna tijela, po uzoru, dakle, na strane medije – osobito zato što su takvi instant-tekstovi većinom tek prijevod ili sažetak sa stranih portala – i u domaćim varijantama budno motre i formatiraju u jednokratno zabavni sadržaj.
*Tekst sadrži i drugi dio koji ćemo objaviti uskoro.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
